Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-985/10 (F. M.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-985/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 985/10, rješavajući apelaciju Frančiške Mojović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frančiške Mojović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 U 000176 09 U od 22. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Frančiška Mojović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević, advokat iz Foče, podnijela je 19. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 U 000176 09 U od 22. februara 2010. godine.

2. Rješenjem Sekretarijata za društvene djelatnosti i upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Sekretarijat) broj 03-562-327/94 od 12. augusta 1996. godine apelantici je, u skladu sa odredbama Zakona o pravima vojnih invalida i porodica palih boraca („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93), priznato pravo na porodičnu invalidninu iza poginulog borca – supruga Novice (Mitra) Mojovića u mjesečnom iznosu 40% od mjesečnog iznosa lične invalidnine vojnog invalida I grupe.

3. Budući da su se propisi koji reguliraju navedenu oblast mijenjali, Sekretarijat je, zatim, shodno relevantnim odredbama važećih propisa, svojim rješenjima broj 03-562-327/94 od 29. maja 1998. godine, broj 03-562-327/94 od 3. decembra 2002. godine i broj 03-562-327/94 od 7. novembra 2004. godine prevodio navedena rješenja u skladu sa odredbama važećih zakona, priznajući u svakom od navedenih rješenja apelantici pravo na porodičnu invalidninu iza poginulog borca – supruga u mjesečnom iznosu 40% od mjesečnog iznosa lične invalidnine vojnog invalida I grupe.

4. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu Opštine Foča (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-

562-327/94 od 9. septembra 2009. godine, donesenom po službenoj dužnosti u postupku provođenja prava na porodičnu invalidninu, apelantici je priznat status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu po osnovu poginulog borca - supruga Novice (Mitar) Mojovića, borca Vojske Republike Srpske, u mjesečnom iznosu 60% od osnovice, počev od 1. maja. 2008. godine. Takođe, ovim rješenjem zamijenjeno je Rješenje Odjeljenja za opštu upravu broj 3-562-327/94 od 7. novembra 2004. godine. U obrazloženju je navedeno da je Odjeljenje po službenoj dužnosti donijelo rješenje o prevođenju prava na porodičnu invalidninu na osnovu člana 126. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno - otadžbinskog rata RS - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 55/07 i 59 /08, u daljnjem tekstu: Zakon o pravima boraca). Zatim, u obrazloženju rješenja je navedeno da se iz Uvjerenja VP 7141 Foča broj 05-1/362 od 9. aprila 1993. godine vidi da je apelantičin suprug poginuo 24. marta 1993. godine, kao pripadnik Vojske RS u ratnoj jedinici radna obaveza KPD Foča, kada je vozilo Ekonomije KPD Foča, kojim se prevozio radi obavljanja poslova na Cvilinu, u mjestu Ribari, naišlo na protivtenkovsku minu od čije eksplozije je poginuo na licu mjesta. Dalje se navodi da je izvršen uvid u raspoloživu dokumentaciju, pa je konstatovano da su ispunjeni uslovi za prevođenje i priznavanje statusa člana porodice poginulog borca i prava na porodičnu invalidninu supruzi poginulog borca, u skladu sa članom 60. stav 1. tačka 1. i članom 61. stav 2. Zakona o pravima boraca.

5. Rješenjem Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite – Odjeljenje za upravne poslove Bileća broj 03/4-562-341-2/99 od 30. oktobra 2009. godine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) ukinuto je po reviziji Rješenje Odjeljenja broj 03-562-327/94 od 9. septembra 2009. godine (stav I izreke) i apelantičin zahtjev za priznanje statusa porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu odbijen kao neosnovan (stav II izreke). Navedeno je da je iz priloženih uvjerenja nesporno da je apelantičin suprug bio pripadnik jedinice radne obaveze i da je obavljao poslove za potrebe KPD Foča u vrijeme svog stradanja. Članom 12. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca je predviđeno da prava na mjesečna primanja propisana ovim zakonom mogu ostvariti i pripadnici radne obaveze koji su po naređenju nadležnog organa učestvovali u aktivnostima vezanim za oružanu akciju ili borbena djejstva, kao i članovi porodica tih lica koja su pod tim okolnostima poginula. Iz opisa događaja o okolnostima stradanja je nesporno da apelantičin suprug, kao pripadnik radne obaveze, nije obavljao poslove vezane za oružanu akciju i borbena djejstva, već, naprotiv, za potrebe ekonomije KPD Foča. Kako je zaključilo Ministarstvo, upravo u vezi sa ovom okolnosti prvostepeni organ je pogrešno utvrdio činjenično stanje, jer je zaključio da se radi o licu koje je bilo pripadnik oružanih snaga i da je vršilo poslove za potrebe VRS, na osnovu čega je pogrešno primijenjen materijalni propis kad je apelantici priznat status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu. Ministarstvo je zaključilo da apelantičin suprug u vrijeme stradanja nije bio pripadnik VRS, niti je kao pripadnik radne obaveze obavljao poslove vezane za oružanu akciju ili borbena djejstva po naređenju nadležnog organa, pa stoga nisu ispunjeni uslovi predviđeni zakonom da se njegovoj supruzi prizna status člana porodice poginulog borca ni pravo na porodičnu invalidninu.

6. Presudom Okružnog suda broj 15 0 U 000176 09 U od 22. februara 2010. godine apelantičina tužba u upravnom sporu je odbijena. Okružni sud je naveo da je tuženi organ donio osporeno rješenje u postupku revizije, a na osnovu čl. 95. i 96. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca, a u skladu sa odredbama člana 126. st. 1. i 4. istog propisa. Tim propisima je utvrđeno da će nadležni organ ukinuti ili izmijeniti prvostepeno rješenje ukoliko su status i pravo priznati suprotno propisima na osnovu kojih je doneseno rješenje, pa je tuženi organ, po mišljenju Okružnog suda, pravilno postupio kada je odlučio kao u dispozitivu osporenog akta. To stoga što nisu ispunjeni uslovi ni po jednom osnovu da bi se apelantici priznao status člana porodice poginulog borca i pravo na porodičnu invalidninu, što, takođe, nisu predviđale ni ranije zakonske odredbe, jer su bili isti uslovi za priznavanje statusa i prava predviđeni kao i po sada važećim propisima. Naime, u osporenoj odluci Okružnog suda je naveden član 12. st. 1. i 2. Zakona o pravima boraca kojim je propisano: „Prava na mjesečna primanja propisana ovim zakonom može ostvariti i lice koje je vršeći dužnost svoje službe kao pripadnik civilne zaštite, službe osmatranja i obavještavanja, radnik jedinice veze Ministarstva odbrane, radnik Ministarstva unutrašnjih poslova i pripadnik radne obaveze koje je po naređenju nadležnog organa učestvovalo u aktivnostima vezanim za oružanu akciju ili borbena dejstva i u vršenju tih aktivnosti zadobilo ranu, povredu ili ozljedu zbog koje je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 20%, odnosno koje je pod istim okolnostima zadobilo bolest zbog koje je nastupilo oštećenje njegovog organizma najmanje za 40%. Prava na mjesečna primanja predviđena ovim zakonom mogu ostvariti i članovi porodice lica iz stava 1. ovog člana koja su poginula, umrla ili nestala pod navedenim okolnostima ili su umrla od posljedice rane, povrede, ozljede ili bolesti zadobijene pod tim okolnostima u roku od jedne godine od dana nastanka oštećenja organizma.“ S tim u vezi, po mišljenju Okružnog suda, tuženi organ je pravilno zaključio kao u dispozitivu osporenog rješenja o čemu je dao valjane i prihvatljive razloge za ovakvu odluku zbog čega su navodi izneseni u tužbi u cijelosti neosnovani.

7. Apelantica je navela da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da je primjena zakona bila proizvoljna, odnosno u predmetnom postupku je nepravilno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, tako da su i materijalnopravni propisi proizvoljno i nepravično primijenjeni na apelantičinu štetu. Dalje, apelantica smatra da navedeni akti ne sadrže logične i valjane razloge iz kojih bi se moglo zaključiti zašto je apelantici ukinuto pravo na porodičnu invalidninu koje je ona uživala punih 15 godina. Navođenje ovih razloga je bilo neophodno, jer je rješenje kojim je apelantici priznato pravo na invalidninu više puta «prevođeno» i usaglašavano sa novim zakonskim propisima, a pored toga, Ministarstvo se nekoliko puta, nakon provedenog revizionog postupka, saglašavalo sa prvostepenim rješenjem, potvrdivši na taj način da je apelantici pravo na invalidninu priznato na zakonit način. Zbog toga, apelantica posebno ističe činjenicu da se rješenje kojim joj je ukinuto pravo na invalidninu zasniva na istim činjenicama i dokazima na kojim su se zasnivala i sva prethodna rješenja koja su joj to pravo priznavala. Imajući u vidu navedeno, apelantica predlaže da Ustavni sud njenu apelaciju usvoji, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine u cijelosti presudu Okružnog suda i tom sudu naloži da ponovno i hitno odluči po apelantičinoj tužbi izjavljenoj protiv rješenja Ministarstva.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-985/10 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio