Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1008/10 (N. J.)

Odluka donesena 10. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Propisano zakonom
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Penzija
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1008/10

Apelacija

Odluka o meritumu

10. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1008/10, rješavajući apelaciju Nijaza Jakupovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nijaza Jakupovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-07-000238 od 17. decembra 2009.

godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj U-579/05 od 17.

aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO matični broj 02/1-1273712848 od 27. februara 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO - Kantonalna administrativna služba Bihać broj 16. marta 2007. godine, kao i Rješenja Društvenog fonda PIO - Odsjek za inostrano osiguranje broj 02/2-1273712848 od 18.

aprila 2000. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nijaz Jakupović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 22. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Uvp-07-000238 od 17. decembra 2009. godine, Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj U-579/05 od 17. aprila 2007. godine, Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO (u daljnjem tekstu: Zavod PIO) matični broj 02/1-1273712848 od 27. februara 2007. godine i Rješenja Federalnog zavoda za PIO/MIO - Kantonalna administrativna služba Bihać (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) broj 16. marta 2007. godine, Rješenja Društvenog fonda PIO - Odsjek za inostrano osiguranje (u daljnjem tekstu: Odsjek za inostrano osiguranje) broj 02/2- 1273712848 od 18. aprila 2000. godine. Apelant je 24. marta 2010. godine dostavio dopunu apelacije.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Zavoda PIO zatraženo je 30. novembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 6. decembra 2010. godine, Vrhovni sud 10. decembra 2010. godine a Zavod PIO 20. decembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori su dostavljeni apelantu 23. decembra 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelant je 28. maja 1998. godine podnio zahtjev Društvenom fondu PIO - Stručna služba, Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: Filijala Bihać), kojim je tražio da mu se prizna pravo na srazmjeran dio starosne penzije počevši od 31. augusta 1998. godine.

7. Rješenjem Filijale Bihać broj 1810-2098/99-1 od 17. marta 2000. godine apelantu je priznato pravo na srazmjeran dio starosne penzije koji pada na teret bosansko-hercegovačkog nositelja osiguranja u mjesečnom iznosu od 69,8360 KM počevši od 31. augusta 1998. godine, a koji je usklađen 1. januara 1999. godine te iznosi 78,0502 KM. U rješenju je navedeno da će o transferu srazmjernog dijela penzije apelantu u inostranstvo odlučiti direktor donositelja rješenja nakon što apelant podnese zahtjev za transfer.

8. Nakon prijema navedenog rješenja apelant je 7. aprila 2000. godine podnio zahtjev za isplatu srazmjernog dijela penzije u inostranstvo. Rješenjem Društvenog fonda PIO - Odsjek za inostrano osiguranje broj 02/2-1273712848 od 18. aprila 2000. godine usvojen je navedeni zahtjev i apelantu odobrena isplata u inostranstvo srazmjernog dijela starosne penzije na adresu prebivališta u Njemačkoj, počevši od 7. oktobra 1999. godine u iznosu od 78,0502 KM uz obrazloženje da je dan početka isplate određen u skladu s članom 104. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) kojim je propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije, osim ako je zahtjev podnijet po isteku roka od šest mjeseci od dana sticanja uvjeta kada se penzija isplaćuje od dana podnošenja zahtjeva i za šest mjeseci unazad.

9. Apelant je 9. aprila 2001. godine Odsjeku za inostrano osiguranje protiv navedenog rješenja podnio dokument naslovljen kao „molba“, koju je navedeni odsjek i pored formalnih nedostataka registrirao kao žalbu, u kojoj se žalio na datum utvrđivanja početka isplate srazmjernog dijela penzije u inostranstvu. Žalbu je Odsjek za inostrano osiguranje dopisom od 7. maja 2001. godine proslijedio Vrhovnom sudu na rješavanje. Vrhovni sud je aktom broj Ur-75/2001 od 26. oktobra 2001. godine žalbu vratio Društvenom fondu PIO navodeći da taj sud nije nadležan za rješavanje po navedenoj „molbi“ jer se u konkretnom slučaju ne radi o tužbi.

10. Nakon toga apelant je tražio da se riješi po njegovoj „molbi“, da bi 22. augusta 2005. godine podnio tužbu Kantonalnom sudu protiv Zavoda PIO, ranije Društvenog fonda PIO, zbog šutnje administracije.

11. Kantonalni sud je 16. februara 2007. godine dostavio tužbu Zavodu PIO na odgovor nakon čega je Zavod PIO donio Rješenje broj 02/1-1273712848 od 27. februara 2007. godine kojim je naložio prvostepenom organu - Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za isplatu srazmjernog dijela starosne penzije za period od 31. augusta 1998. godine do 7. oktobra 1999. godine.

12. Postupajući po navedenom rješenju Zavoda PIO, Kantonalna služba je donijela Rješenje matični broj 127372848 od 16. marta 2007. godine kojim je odbila apelantov zahtjev za uspostavu isplate srazmjernog dijela starosne penzije za period od 31. augusta 1998. godine do 7. oktobra 1999. godine. U obrazloženju je navedeno da je odredbama člana 104. Zakona o PIO propisano da se penzija isplaćuje od dana ispunjenja uvjeta propisanih za sticanje penzije ako je zahtjev podnijet u roku od šest mjeseci od dana ispunjenja uvjeta, a ako je zahtjev podnijet po isteku toga roka, penzija se isplaćuje od dana podnošenja zahtjeva i šest mjeseci unazad. Kantonalna služba je navela da je apelant zahtjev za transfer srazmjernog dijela penzije u inostranstvo podnio 7. aprila 2000. godine, a uvjete za sticanje starosne penzije je ostvario 31. augusta 1998. godine iz čega, prema obrazloženju Kantonalne službe, proizlazi da je zahtjev podnesen nakon proteka roka od šest mjeseci od dana sticanja uvjeta za penzionisanje. Zbog navedenog Kantonalna služba je utvrdila da apelantu pripada pravo na isplatu srazmjernog dijela starosne penzije u inostranstvu počevši od 7. oktobra 1999. godine, odnosno šest mjeseci unazad od dana podnošenja zahtjeva.

13. Nakon toga Kantonalni sud je Dopisom broj U-597/05 od 26. marta 2007. godine, shodno odredbama člana 26. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZOUS), pozvao apelanta da se u roku od 15 dana izjasni da li je zadovoljan naknadno donesenim upravnim aktom ili ostaje pri tužbi i u kojem obimu, uz napomenu da će sud donijeti rješenje o obustavi postupka ukoliko apelant ne postupi u skladu s navedenim.

14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj U-579/05 od 17. aprila 2007. godine kojim je obustavljen postupak u predmetnom upravnom sporu, jer se apelant u ostavljenom roku nije izjasnio o naknadno donijetom upravnom aktu.

15. Apelant je protiv navedenog rješenja 4. maja 2007. godine podnio Vrhovnom sudu zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Uvp-07- 000238 od 17. decembra 2009. godine navedeni zahtjev odbio kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani navodi iz zahtjeva da nisu ostvareni uvjeti za obustavu postupka jer nije donesen nikakav novi upravni akt jer je, kako je obrazloženo, u konkretnom slučaju tužba podnesena zbog šutnje uprave, a na taj spor se također moraju primijeniti odredbe člana 26. ZOUS. Navedeno je da su neosnovani i navodi da je apelantu onemogućeno da ostvari svoja prava pred sudom budući da je apelant, prema mišljenju Vrhovnog suda, imao mogućnost da izjavi žalbu protiv rješenja kojim je odbijen njegov zahtjev za isplatu srazmjernog dijela penzije počevši od dana sticanja uvjeta za penzionisanje. Zbog navedenog, Vrhovni sud je odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Smatra da ničim nije obrazložena odluka zašto mu ne pripada pravo na isplatu penzija počevši od dana sticanja uvjeta za penzionisanje nego tek od 7. oktobra 1999. godine, te da nije jasno zašto su se sudovi i upravni organi vezali za taj datum. Navodi i da je pogrešno postupio Kantonalni sud kada je obustavio ovaj postupak budući da upravni organi nisu donijeli nikakav novi akt te da je, koliko mu je poznato, moguće da je njegov bivši zastupnik Nijaz Hadžić podnio žalbu protiv odluke kojim je naloženo Kantonalnoj službi da donese novu odluku, ali da to ničim ne može dokazati jer Nijaz Hadžić više nije advokat. Navodi i da je jedina novodonesena odluka, odluka od 16. marta 2007. godine, i da je samo ta odluka mogla biti predmet spora te da nije tačna konstatacija Vrhovnog suda da je podnio tužbu zbog šutnje administracije zbog čega je Vrhovni sud, prema apelantovnom mišljenju, pogrešno primijenio odredbe iz čl. 20. i 26. ZOUS-a. Apelant smatra da mu je zbog navedenog postupanja sudova i upravnih organa prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Apelant smatra da je predmetni postupak trajao nerazumno dugo, te traži da mu Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju po 150,00 KM godišnje za svaku godinu trajanja postupka odnosno za 11 godina trajanja postupka iznos od 1.500,00 KM

b) Odgovor na apelaciju

17. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je ovaj upravni spor riješen uz poštovanje svih standarda postupanja predviđenih odredbama Evropske konvencije i u skladu s praksom Evropskog suda u Strazburu, te da iz apelacije nije vidljivo u čemu bi se moglo sastojati kršenje prava na pravično suđenje i imovinu.

18. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da u cijelosti negira navode iz apelacije, te da treba odbiti i apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka jer je evidentno da je postupak pred tim sudom vođen i završen u razumnom roku.

19. U odgovoru na apelaciju Fond PIO je naveo da osporenim rješenjima tog fonda nisu prekršena apelantova prava, da ostaje u cijelosti kod donesenih rješenja te da apelaciju treba odbiti kao neosnovnu.

V. Relevantni propisi

20. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

21. U Zakonu o upravnim sporovima („Službene novine F BiH“ broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 20. stav 1.

Ako u upravnom postupku drugostepeni organ nije u roku od 30 dana ili u posebnim propisom određenom kraćem roku donio rješenje po žalbi stranke protiv prvostepenog rješenja, a ne donese ga ni po zahtjevu upravne inspekcije kojoj se stranka obratila u skladu sa članom 10. ovog zakona, stranka može pokrenuti upravni spor kao da joj je žalba odbijena.

Član 26.

Ako nadležni organ za vrijeme sudskog postupka donese drugi upravni akt kojim se mijenja ili stavlja van snage upravni akt protiv kog je upravni spor pokrenut te ako u slučaju iz člana 20. Zakona naknadno donese upravni akt, taj organ je dužan pored tužitelja, istovremeno pisano obavijestiti i sud pred kojim je spor pokrenut, s tim da sudu dostavi i novi upravni akt. Sud će u tom slučaju pozvati tužitelja da u roku od 1 dana pisano izjavi da li je naknadno donesenim upravnim aktom zadovoljan ili ostaje pri tužbi i u kom obimu odnosno da li tužbu proširuje i na novi upravni akt.

Ako tužitelj izjavi da je naknadno donesenim upravni aktom zadovoljan ili ako ne da izjavu u roku iz stava 1. ovog člana, nadležni sud će donijeti rješenje o obustavi postupka.

Ako tužitelj izjavi da novim upravnim aktom nije zadovoljan, sud će nastaviti postupak.

VI. Dopustivost

22. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

23. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Uvp-07-000238 od 17. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje u razumnom roku

27. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Ustavni sud podsjeća da se, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

29. U konkretnom slučaju apelant je 28. maja 1998. godine pokrenuo upravni postupak podnošenjem zahtjeva za priznavanje prava na strazmjeran dio starosne penzije, a postupak je okončan presudom Vrhovnog suda od 17. septembra 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno 11 godina i četiri mjeseca.

Ustavni sud, prije svega podsjeća da je u svojoj praksi već istakao da, prema odredbama člana 22. Zakona o upravnom postupku, postoji efikasno pravno sredstvo vezano za dužinu trajanja upravnog postupka u vidu podnošenja žalbe odnosno tužbe zbog šutnje administracije (vidi npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 12/07 od 15. aprila 2009.godine, tačka 28, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da je apelant, nakon što mu je rješenjem od 17. marta 2000. godine priznato predmetno pravo, čekao više od četiri godine kako bi podnio tužbu zbog šutnje administracije jer upravni organ nije rješavao po njegovoj „molbi“ protiv navedenog rješenja. Dakle, apelant je na raspolaganju imao efektivan pravni lijek zbog nepostupanja upravnog organa, ali taj lijek nije koristio pune četiri godine. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da je, nakon što je Kantonalni sud (pred kojim je postupak trajao jednu godinu i šest mjeseci) 16. februara 2007. godine dostavio apelantovu tužbu zbog šutnje administracije upravnim organima, 16. marta 2007. godine je donesen novi upravni akt kojim je riješeno o apelantovoj „molbi“, dakle u roku od samo mjesec dana, što potvrđuje da je u apelantovom slučaju tužba zbog šutnje administracije bila efektivan pravni lijek.

Osim toga, apelant nije podnio ni žalbu protiv novog upravnog akta niti se na poziv Kantonalnog suda izjasnio da li je njime zadovoljan ili pak ostaje pri tužbi, zbog čega je postupak u njegovom predmetu obustavljen (iako je apelant poukom o pravnom lijeku, odnosno aktom Kantonalnog suda bio upućen na te zakonske mogućnosti). Zbog navedenog Ustavni sud smatra da u situaciji kada je o apelantovom zahtjevu meritorno odlučeno rješenjem Kantonalna službe od 16. marta 2007. godine, koje apelant dakle nije osporio niti posebnom žalbom niti je u smislu člana 26. ZOUP obavijestio Kantonalni sud da li ostaje kod tužbe i u kojem obimu, evidentno da apelant vodi postupak za koji ne može imati ni legitimno očekivanje da će uspjeti sa zahtjevom (mutatis mutandis Ustavni sud, Odluka broj AP 3065/09 od 30. oktobra 2012. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Stoga se apelant, budući da je nesporno da nije iskoristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, ne može efikasno pozivati na to da su sudovi u postupku okončanom osporenim odlukama (o obustavi postupka), koji je uslijedio nakon donošenja rješenja Kantonalne službe od 16. marta 2007. godine kojom je meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu, neopravdano dugo vodili postupak i da su na taj način prekršili njegovo pravo na odluku „u razumnom roku“.

30. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali aspekti prava na pravično suđenje

31. Apelant smatra da su redovni sudovi i upravni organi u postupku koji je vođen povodom njegovog zahtjeva a nakon toga i tužbe, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo te da odluke nisu dovoljno obrazložene.

32. Ustavni sud ukazuje, prije svega, na svoj ranije usvojen stav prema kojem nije nadležan da vrši provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivno-pravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivno-pravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).

33. Izuzetno, Ustavni sud će se upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U konkretnom slučaju apelant se poziva na nepravičnost postupka pred sudovima i upravnim organima zbog proizvoljne primjene zakona čime je, navodno, prouzrokovano kršenje i njegovih prava na djelotvoran pravni lijek i imovinu, pa je zadatak Ustavnog suda u prvom redu da provjeri jesu li redovni sudovi u ovom predmetu rješavali na proizvoljan i arbitraran način.

34. Ustavni sud prije svega podsjeća da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci AP 831/08 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 831/08 od 12. maja 2011. godine, objavljenu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojoj je zaključio da je neosnovan navod apelacije vezan za nepravilnost zaključka Vrhovnog suda da su upravni organi pravilno postupili kada mu zbog zastare potraživanja shodno odredbama člana 104. Zakona o PIO, nisu priznali pravo na retroaktivnu isplatu penzija za period preciziran u tački 40. navedene odluke. Međutim, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju ne može baviti pitanjem primjene člana 104. Zakona o PIO zbog apelantovog propusta da protiv navedenog rješenja Kantonalne službe podnese žalbu. Upravo iz tog razloga ni redovni sudovi nisu imali mogućnost da odlučuju o meritumu spora, već su se u odlukama koje su osporene apelacijom bavili isključivo procesnim pitanjima. Zbog navedenog Ustavni sud smatra navode koje se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava neosnovanim.

35. Apelant također smatra da Kantonalni sud nije pravilno postupio kada je obustavio predmetni postupak nakon što mu je dostavio dopis kojim je tražio da se u roku od 15 dana izjasni o novodonesenom upravnom aktu jer takav akt nije ni donesen. Međutim, Ustavni sud primjećuje da su nadležni upravni organi donijeli nove upravne akte, i to Fond PIO Rješenje broj 02/1- 1273712848 od 27. februara 2007. godine kojim je naložio prvostepenom organu - Kantonalnoj službi da u roku od 15 dana rješenjem odluči o apelantovom zahtjevu za isplatu srazmjernog dijela starosne penzije za period od 31. augusta 1998. godine do 7. oktobra 1999. godine, nakon čega je Kantonalna služba donijela rješenje od 16. marta 2007. godine kojim je odbijen predmetni apelantov zahtjev. Budući da navedena rješenja nesumnjivo predstavljaju nove upravne akte, Ustavni sud i apelantove navode kojim ukazuje na proizvoljnost u primjeni odredbi procesnog prava smatra neosnovanim.

36. Apelant dalje navodi da nije podnio tužbu zbog šutnje administracije i da je moguće da je njegov tadašnji advokat podnio žalbu protiv rješenja od 16. marta 2007. godine, ali da to ne može dokazati jer navedeni advokat više ne obavlja tu dužnost. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelant podnio tužbu protiv šutnje administracije, kao i da u konkretnom slučaju nije podnesena žalba protiv rješenja Filijale Bihać od 16. marta 2007. godine. Zbog toga, Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim.

37. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

38. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu. Imajući u vidu da se navodi o kršenju prava na imovinu u suštini svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, te uzimajući u obzir zaključke iz prethodnih tačaka ove odluke o nekršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje odnosno o nemogućnosti da Ustavni sud razmatra pitanje primjene prava u konkretnom slučaju jer apelant protiv odluke Kantonalne službe nije podnio žalbu već su se redovni sudovi u odlukama osporenim apelacijom bavili isključivo procesnim pitanjima, Ustavni sud smatra i apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovanim.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

39. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud primjećuje da je apelantu u toku predmetnog postupka omogućeno da koristi sve pravne lijekove moguće prema zakonu, te da je te lijekove apelant i iskoristio osim mogućnosti da protiv rješenja Kantonalne službe od 16. marta 2007. godine podnese žalbu, odnosno da se na zahtjev Kantonalnog suda izjasni da li i dalje ostaje pri podnesenoj tužbi. Činjenica da je sam apelant disponirao svim mogućnostima i nije ih iskoristio, što je rezultiralo obustavom postupka, ne predstavlja kršenje prava na djelotvoran pravni lijek budući da se radilo o slobodnom izboru apelanta a ne o onemogućavaju apelanta od upravnih organa ili redovnih sudova da koristi navedene zakonom propisane mogućnosti. Zbog toga, Ustavni sud smatra i navode o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije neosnovanim.

VIII. Zaključak

40. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak po apelantovom zahtjevu za priznanje i transfer isplate srazmjernog dijela starosne penzije trajao 11 godina i četiri mjeseca, ali kada apelant nije efikasno koristio pravna sredstva predviđena zakonom koja su mu bila na raspolaganju.

41. Nema kršenja ni ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant propustio da protiv rješenja upravnog organa kojim je odbijen njegov zahtjev za retroaktivnu isplatu penzije podnese žalbu, pa su se redovni sudovi u odlukama osporenim apelacijom bavili isključivo procesnim pitanjima, pri čemu su dali iscrpne razloge zašto je u konkretnom slučaju donesena odluka o obustavi postupka, a ne meritumom spora zbog čega ni Ustavni sud ne može razmatrati pitanje primjene materijalnog prava.

42. Također nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se navodi o kršenju ovog prava svode na navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava odnosno ostalih aspekata prava na pravično suđenje, kao i u slučaju kada nije utvrđeno kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje.

43. Nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelant svojom voljom nije iskoristio mogućnost podnošenja žalbe protiv novodonesenog rješenja upravnog organa niti je obavijestio Kantonalni sud da i pored donošenja novog upravnog akta ostaje pri podnesenoj tužbi.

44. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1008/10 (N. J.) | Sudska praksa | Aktio