Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-926/13 (F.M.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Povreda
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Smetanje posjeda
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-926/13
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija u predmetu broj AP 926/13, rješavajući apelaciju F.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija F.M.
Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 052484 12 Gž od 4. januara 2013. godine.
Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i i osnovnih sloboda.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 60 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. F.M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Busovače, koju zastupa Anto Jonjić, advokat iz Zenice, podnijela je 6. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 052484 12 Gž od 4. januara 2013. godine. Apelantica je također postavila zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio JP Elektroprivreda HZHB d.d. Mostar – Poslovnica Busovača (u daljnjem tekstu: tuženi) da uključi električnu energiju na apelantičinoj porodičnoj kući, do donošenja odluke o apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog je zatraženo 21. marta 2013. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud je dostavio odgovor 28. marta 2013. godine, a tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Kantonalnog suda dostavljen je apelantici 8. aprila 2013. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 052484 11 P od 11. maja 2012. godine, utvrđeno je da je tuženi smetao apelantičin posjed tako što joj je neovlašteno i bez saglasnosti isključio električnu energiju na njenoj porodičnoj kući pobliže označenoj u dispozitivu prvostepenog rješenja. Općinski sud je, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je u toku brakorazvodna parnica između apelantice i njenog supruga, te da je tuženi, na zahtjev apelantičinog supruga koji živi u SAD-u, isključio struju u porodičnoj kući u kojoj apelantica stanuje sa dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno. Također, Općinski sud je utvrdio i da je nesporno da je mjerno mjesto prijavljeno na ime apelantičinog supruga, ali da apelantica redovno izmiruje račune za struju. Općinski sud je naveo da je sporno pitanje bilo da li je isključenjem struje tuženi omeo apelanticu u posljednjem mirnom i zakonitom posjedu kuće u kojoj živi. U rješavanju tog pitanja Općinski sud je naveo da, prema članu 252. Zakona o porodičnim odnosima, postoji oboriva zakonska pretpostavka da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici na bračnoj tečevini, ako nisu drugačije ugovorili. S obzirom na to, te na osnovu izvedenih dokaza, Općinski sud je zauzeo stav da su „[apelantica] i njen suprug na kojem je bilo prijavljeno brojilo, za vrijeme bračne zajednice izgradili, a kasnije adaptirali zajednički [...] stambeni objekat [...] i da navedeni objekat zajedno sa zemljištem na kojem je izgrađen predstavlja zajedničku bračnu tečevinu [apelantice] i njenog supruga sa jednakim suvlasničkim dijelovima“. Stoga je, kako je sud zaključio, neosnovano pozivanje tuženog na član 40. stav 1. Općih uvjeta za isporuku električne energije i na član 53. Zakona o električnoj energiji, zato što je „postupanje tuženog radi činjenice da je [apelantica] suvlasnica kuće, samim tim protivpravno i nedozvoljeno“. Dakle, kako je sud zaključio, tuženi je svojim protivpravnim postupanjem omeo apelanticu u posjedu „prava korištenja el. energije, time što je onemogućio tužiteljici korištenje iste u stambenom prostoru koji koristi i čiji je suvlasnik [...] jer faktička vlast [apelantice] nad stambenim objektom nije prestala“, a zbog takvog smetanja apelantica nema mogućnost da kuću „koristi u redovne svrhe“.
7. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 052484 12 Gž od 4. januara 2013. godine, uvažena je žalba tuženog, pa je prvostepeno rješenje preinačeno tako što je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju ovog rješenja, Kantonalni sud je naveo da je nesporno da je tuženi, kao distributer električne energije, na zahtjev apelantičinog supruga kao kupca, isključio struju u porodičnoj kući u kojoj apelantica stanuje s dvoje djece, od kojih je jedno maloljetno. Također, Kantonalni sud je naveo da je nesporno i to da apelantičin suprug „već duže vrijeme živi u SAD-u i da je u toku postupak za razvod braka“. Međutim, kako je Kantonalni sud naveo, u konkretnom slučaju prvostepeni sud „nije mogao da kao prethodno pitanje utvrđuje pravo vlasništva na porodičnoj kući temeljem bračne tečevine kako bi zaključio da je postupanje tužene protupravno i nedopušteno“. Naime, kako je obrazložio Kantonalni sud, postupak po tužbama za smetanje posjeda ograničen je samo na „utvrđivanje faktičkog stanja posjeda i čina smetanja koji treba da bude protupravan i nedopušten“. Suprotno stanovištu prvostepenog suda, Kantonalni sud je zaključio da u radnjama tuženog nema protupravnosti ni nedopuštenosti jer je „isključenje električne energije na predmetnoj porodičnoj kući izvršeno na zahtjev supruga tužiteljice kako kupca sukladno Općim uvjetima za isporuku električne energije“. Osim toga, kako je naglasio Kantonalni sud, „stanovanjem u porodičnoj kući i njenim korištenjem, pa i plaćanjem računa koji su glasili na ime njenog supruga, [apelantica] nije zasnovala pretplatnički odnos sa tuženim u smislu Općih uvjeta za isporuku električne energije“, zbog čega tuženi ne može biti obavezan da apelantici ponovo uključi struju i da joj omogući korištenje bez saglasnosti vlasnika kuće.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
8. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencije o pravima djeteta. U obrazloženju apelacije apelantica ističe, između ostalog, da u porodičnoj kući živi s dvoje djece od kojih je jedno maloljetno, a da njen suprug samo povremeno, jednom godišnje, dođe iz SAD-a gdje inače boravi. Apelantica je navela da su se, nakon pokretanja brakorazvodne parnice, njeni odnosi s mužem pogoršali, te da je on 2011. godine zatražio od tuženog da isključi struju u porodičnoj kući „iskoristivši podatak da je priključak el.energije [...] bio na njegovo ime [...] samo da bi napakostio svojoj supruzi“. Apelantica navodi da se više puta obraćala nadležnim službama tuženog tražeći da joj struju ne isključuju jer je ona u posjedu kuće, ali da u tome nije uspjela, zbog čega je i podnijela tužbu zbog smetanja posjeda. Ona smatra da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio propise, zato što posjedovnu zaštitu, prema utvrđenoj sudskoj praksi ima i podstanar i zakupac u odnosu na vlasnika nekretnine, pa bi „tim prije bilo očekivati da tu posjedovnu zaštitu ima supruga u odnosu na nekretninu koju je stekla u toku trajanja bračne zajednice“. Apelantica naročito ističe da je osporenom odlukom diskriminirana zato što je sud kao odlučujuću činjenicu uzeo to što se kuća i priključak električne energije vodi na ime njenog supruga iako su sve stekli u braku zajedničkim radom. Na ovaj način je, kako navodi apelantica, došlo do nezakonitog miješanja u njeno pravo na mirno uživanje doma i imovine. Osim toga, apelantica navodi da se postavlja pitanje „kako da sa svojom porodicom (a posebno maloljetnom kćerkom od 14 godina koja je školskog uzrasta) u punom kapacitetu u 21. vijeku koristi svoj dom i svoju imovinu koju je stekla u braku bez korištenja električne energije, i kako da ona i njena porodica koriste taj dom na način primjeren i dostojan čovjeku, kada im se na ovaj nezakonit način uskraćuje korištenje ovog osnovnog energenta kao preduvjeta za normalan život rad i učenje“. Apelantica također ukazuje da je proizvoljan stav Kantonalnog suda da apelantica treba da „'stekne pravo na državinu na pretplatnički odnos sa tuženom' (ma šta to značilo) odnosno da [apelantičin suprug] koji je nominalni vlasnik nekretnine 'omogući [apelantici] korišćenje el. energije odnosno da suglasnost kao vlasnik kuće'“.
9. Apelantica je postavila i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženom da uključi električnu energiju na porodičnoj kući u kojoj ona živi, do okončanja apelacionog postupka pred Ustavnim sudom, što nije posebno obrazložila.
b) Odgovor na apelaciju
10. Kantonalni sud je osporio navode iz apelacije navodeći da smatra da su u osporenoj odluci izneseni i obrazloženi stavovi tog suda, te da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
11. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 75. st. 1. i 4.
Posjed stvari ima svaka osoba koja neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).
[...] Posjed prava korištenja tehničkih usluga (električna energija, voda, plin, telefonska linija i sl.) ima osoba koja te usluge neposredno faktički koristi ili to čini preko druge osobe.
Član 80.
Posjednik ima pravo na zaštitu od protupravnog uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).
Član 83.
Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. [...]
VI. Dopustivost
12. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
14. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 P 052484 12 Gž od 4. januara 2013. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 21. januara 2013. godine, a apelacija je podnesena 6. marta 2013. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
15. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
16. Apelantica pobija navedeno rješenje tvrdeći da su tim rješenjem prekršena njena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1, člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zatim pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz Konvencije o uklanjanju svih oblika diskriminacije žena, Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima i Konvencije o pravima djeteta.
Pravo na mirno uživanje doma
17. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[...]
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
Član 8. Evropske konvencije glasi:
Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
18. Bitna svrha člana 8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana ovim članom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, br. 297-C i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1100/04 od 17. novembra 2005. godine, tačka 24, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 22/06). „Dom“ je, prema praksi Evropskog suda, mjesto, fizički definisan prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštivanje svoga doma, što znači, kako je Evropski sud istakao, ne samo pravo na konkretni fizički prostor, nego i na mirno uživanje toga prostora. Stoga, povrede prava na poštivanje doma nisu ograničene samo na fizičko onemogućavanje u mirnom uživanju doma, kao što je npr. neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja, kojima se osoba sprečava u uživanju u udobnosti svoga doma (vidi predmet Hatton i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. oktobra 2001. godine, aplikacija broj
36022/97, § 96, ECHR 2003-VIII).
19. Imajući u vidu navedene stavove Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, nesporno je da porodična kuća u kojoj apelantica stanuje s maloljetnom djecom predstavlja njen „dom“ u smislu člana 8. Evropske konvencije. Također, nesporno je da osporena odluka Kantonalnog suda predstavlja miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje doma, budući da onemogućavanje daljnjeg korištenja struje koju je apelantica godinama koristila u kući u kojoj stanuje, onemogućava apelanticu da mirno uživa u svom domu s udobnostima koje su u savremenim uvjetima uobičajene i koje su, sve do isključenja, bile dio njenog doma. S obzirom na navedeno, Ustavni sud mora ispitati je li miješanje u ovo apelantičino pravo bilo u skladu sa stavom 2. člana 8. Evropske konvencije, odnosno je li bilo „predviđeno zakonom“ i je li bilo „neophodno u demokratskom društvu“, odnosno je li slijedilo neki od legitimnih ciljeva iz člana 8. stav 2. Evropske konvencije i je li uspostavljena pravična ravnoteža između miješanja i legitimnog cilja koji se želio postići (vidi Evropski sud za ljudska prava, Dudgeon protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. januara 1981. godine, serija A, broj 45, tačka 43).
20. U vezi s pitanjem je li miješanje bilo u skladu sa zakonom, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbom tražila posjedovnu zaštitu, tj. zaštitu od smetanja njenog posjeda porodične kuće i posjeda prava korištenja električne energije, u skladu s relevantnim odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je, međutim, u svojoj odluci, pravno pitanje smetanja posjeda riješio primjenom odredaba Općih uvjeta za isporuku električne energije i Zakona o električnoj energiji. Pri tome, Kantonalni sud nije ni na koji način obrazložio zbog čega je smatrao da se u konkretnom slučaju pitanje smetanja posjeda ne treba rješavati primjenom Zakona o vlasničko-pravnim odnosima koji je jedini relevantan za ovakve situacije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da Kantonalni sud ničim nije doveo u pitanje činjenicu da je apelantica faktički posjednik porodične kuće i faktički posjednik prava korištenja električne energije kao „tehničke usluge“ u smislu člana 75. st. 1. i 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Također, Ustavni sud smatra da nije sporno ni to da je apelantica redovno plaćala račune za ovu uslugu, te da nije utvrđeno ni da je tuženi imao bilo kakav drugi interes koji bi se mogao zaštititi samo ovakvim miješanjem u apelantičino pravo na mirno uživanje doma.
21. Dalje, primjenom Općih pravila i Zakona o električnoj energiji, Kantonalni sud je zaključio da u radnjama tuženog nema protupravnosti zato što je tuženi postupao prema zahtjevu apelantičinog supruga koji je „kupac“ električne energije shodno Općim uvjetima za isporuku električne energije. Stoga je Kantonalni sud zaključio da apelantica ne može tražiti ponovno uključenje struje „bez saglasnosti vlasnika kuće“. Međutim, u konkretnom slučaju, imajući u vidu eksplicitnu odredbu člana 75. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, Ustavni sud smatra da pitanje ko je zaključio ugovor sa tuženim o isporuci električne energije ili ko je vlasnik kuće, nije relevantno za posjedovnu zaštitu onoga ko, u skladu sa navedenom odredbom, „te usluge neposredno faktički koristi“ i stoga ima „posjed prava korištenja tehničkih usluga“, a to je u konkretnom slučaju, nesporno, apelantica. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, uskraćivanje posjedovne zaštite odlukom Kantonalnog suda proizvoljno, zato što je to suprotno eksplicitnoj odredbi člana 75. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a do takvog zaključka Kantonalni sud je došao proizvoljnom primjenom propisa, koji se ne mogu primijeniti u odnosu na posjedovnu zaštitu.
22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da miješanje u apelantičino pravo na mirno uživanje doma nije „predviđeno zakonom“ na način na koji to propisuje član 8. stav 2. Evropske konvencije. S obzirom na ovakav zaključak Ustavnog suda, nije potrebno dalje ispitivati da li je miješanje, koje nije u skladu sa zakonom, bilo „neophodno u demokratskom društvu“. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom odlukom Kantonalnog suda prekršeno apelantičino pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Ostali navodi
23. S obzirom na zaključak u vezi sa kršenjem prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale navodne povrede prava na koja se apelantica u apelaciji pozvala.
VIII. Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer je miješanje u apelantičino pravo nezakonito, budući da joj je, kao faktičkom korisniku električne energije u smislu člana 75. stav 4. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, onemogućeno da uživa u korištenju svog „doma“ u smislu člana 8. Evropske konvencije.
25. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantičin prijedlog za donošenje privremene mjere.
27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić