Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1203/10 (J. F.,R. P.,M. K. i A. V.,R. R. i S. S.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Stanovi JNA
  • Miješanje u imovinu
  • Naknada
  • Proporcionalnost
  • Upravni postupak
  • Stanarsko pravo
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1203/10

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1203/10, rješavajući apelaciju Jožefa Fehera i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, te člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvajaju se apelacije Jožefa Fehera, Ratka Popovića, Miloša Koprivice, Angeline Vujaklija, Ratka Rokvića, Stojana Stefanovskog i Srbijana Miljkovića.

Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Federacije Bosne i Hercegovine koja je dužna da osigura prava apelanata u skladu sa standardima iz Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30.

marta 2012. godine, objavljene u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 37/12, u roku od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva svakog apelanta pojedinačno.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Jožef Feher, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva; Ratko Popović iz Zemuna, Republika Srbija; Miloš Koprivica iz Zrenjanina, Republika Srbija, kojeg zastupa Dragan Radin, advokat iz Zrenjanina, Republika Srbija; Angelina Vujaklija, koju zastupa Ferida M. Hadžimuratović, advokat iz Sarajeva; Ratko Rokvić iz Banje Luke; Stojan Stefanovski kojeg zastupa Dragan Međović, advokat iz Sarajeva i Srbijan Miljković iz Niša, kojeg zastupa Slavica Čvoro, advokat iz Istočnog Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 7. aprila 2010. godine do 5. decembra 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini i da u zemljišnim knjigama budu upisani kao njihovi vlasnici.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1203/10. Spojene su sljedeće apelacije: AP 1203/10, AP 1224/10, AP

1371/10, AP 3012/10, AP 3360/10, AP 3420/10 i AP 4176/10.

III. Činjenično stanje

Činjenice iz apelacije broj AP 1203/10

3. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23/1-372-3728/98 od 8. februara 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-4197/07 od 26. marta 2007. godine, odbijen je zahtjev apelanta Jožefa Fehera za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, bliže označen u navedenim odlukama. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 40-1340/83 od 20. januara 1984. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u fotokopiju „Službenog vojnog lista“ broj 29 od 16. augusta 1999. godine, utvrdila da je Ukazom predsjednika SRJ apelant 16. juna 1999. godine odlikovan za naročite zasluge u izgradnji i jačanju oružanih snaga SRJ i uspjehe u rukovođenju vojnim jedinicama – Ordenom viteškog mača drugog stepena, odnosno da je izgubio status izbjeglog ili raseljenog lica shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09; u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), zbog čega mu ne pripada pravo na povrat stana.

4. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 001675 07 U od 16. marta 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, zbog čega se apelant slijedom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1224/10

5. Apelant Ratko Popović je 8. aprila 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 000815 09 U od 30. novembra 2009. godine. Apelant je apelaciju dopunio u dva navrata, 21. i 24. januara 2011. godine.

6. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1224/10 od 8. juna 2011. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu apelaciju zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Apelant je 30. juna 2011. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke Ustavnog suda broj AP 1224/10 od 8. juna 2011. godine. Rješenjem broj AP 1224/10 od 13. marta 2013. godine Ustavni sud je usvojio apelantov zahtjev za preispitivanje uz obrazloženje da je, uzimajući u obzir apelantove navode u zahtjevu za preispitivanje i dokumentaciju koju je apelant dostavio u prilogu svog zahtjeva, te nakon naknadnog uvida u spis i evidenciju Ustavnog suda, utvrđeno da je apelant apelaciju uistinu podnio 8. aprila 2010. godine, te da mu je o tome Ustavni sud izdao potvrdu o prijemu. Utvrđeno je da je Ustavni sud 27. decembra 2010. godine zatražio od apelanta da dopuni apelaciju jer apelant prilikom prvog obraćanja Ustavnom sud nije dostavio podatke na osnovu kojih se može vidjeti za koja Ustavom zagarantovana prava smatra da su mu povrijeđena, te činjenične navode kojima to potkrepljuje, kako je propisano članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Nakon toga apelant je 20. januara 2011. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio svoju apelaciju. Na temelju navedenog, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju rok za podnošenje apelacije trebalo računati od 8. aprila 2010. godine, kada se apelant prvi put obratio Ustavnom sudu, a ne od 20. januara 2011. godine, kada je apelant, zapravo, samo dopunio ranije podnesenu apelaciju.

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Rješenjem Službe imovinsko-pravnih poslova i katastra nekretnina Općine Bihać broj 04- 23-205/99 od 1. decembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva za građenje, prostorno uređenje i zaštitu okoline Unsko-sanskog kantona broj 11/2-23-735-Up-2/08 od 26. februara 2009. godine, odbijen je apelantov zahtjev za povrat u posjed stana u Bihaću, bliže označenog u navedenom rješenju. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je utvrđeno uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 23-287 od 12. februara 1987. godine. Dalje, tokom postupka, Služba je od apelanta tražila da dostavi dokaz o radno-pravnom statusu za period od 9. maja 1992. godine do prijavljivanja na biro, odnosno dokaz o tome da li je bio pripadnik Vojske tzv. Srpske Krajine i Uvjerenje o kretanju za period od 1992. godine pa nadalje. S obzirom da apelant nije dostavio traženu dokumentaciju, Služba je konstatovala da tokom postupka nije utvrđeno da je apelantu odobren boravak u statusu izbjeglice niti drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine, zbog čega se apelant ne može smatrati izbjeglicom u skladu s članom 3a. Zakona o prestanku primjene, pa slijedom navedenog ne može ostvariti pravo na vraćanje stana u posjed.

9. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 U 000815 09 U od 30. novembra 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da tokom postupka nije utvrđeno da apelant ispunjava uvjete iz člana 3a. Zakona o prestanku primjene, odnosno da se ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 1371/10

10. Rješenjem Uprave broj 23/5-372-6717/98 od 3. oktobra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-9449/06 od 4. decembra 2006. godine, odbijen je zahtjev apelanta Miloša Koprivice za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, bliže označen u navedenim odlukama. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 17-1221 od 23. januara 1990. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u fotokopiju „Službenog vojnog lista“ broj 22 od 18. novembra 1996. godine, utvrdila da je Naredbom komandanta ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane broj 124-86 apelantu 28. oktobra 1996. godine prestala profesionalna vojna služba, odnosno da je izgubio status izbjeglog ili raseljenog lica shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, zbog čega mu ne pripada pravo na povrat stana.

11. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 000683 07 U od 16. decembra 2009. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine. Činjenice iz apelacije broj AP 3012/10

12. Rješenjem Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) broj 512-2114-1/1 od 2. septembra 2003. godine potvrđeno je da je suprug apelantice Angeline Vujaklija na temelju Ugovora o korištenju stana broj 40-44/84 od 14. januara 1984. godine bio nosilac stanarskog prava na stanu u Sarajevu koji je bliže označen u navedenoj odluci.

13. Odlukom CRPC broj R-512-2114-1/1-01-366/04 od 21. oktobra 2005. godine usvojen je zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za preispitivanje odluke CRPC-a iz 2003. godine, ranija odluka je stavljena van snage i odbijen je apelantičin zahtjev za povrat u posjed predmetnog stana. U obrazloženju odluke je navedeno da je tokom postupka utvrđeno da je FMO CRPC-u dostavilo izvod iz „Službenog lista Vojske Jugoslavije“ od 8. marta 1993. godine, u kojemu se nalazi Naredba komandanta III armije broj 220-379 od 27. novembra 1992. godine iz koje je utvrđeno da je apelantičinom mužu vojna služba prestala s tim datumom, odnosno da je ostao u službi u oružanim snagama van teritorija Bosne i Hercegovine nakon 19. maja 1992. godine, pa se, shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, ne može smatrati izbjeglicom ili raseljenim licem, niti ima pravo na povrat stana. Odlukom CRPC-a broj R-512-2114-1/1-01-366- 542/05 od 29. septembra 2006. godine odbijen je apelantičin zahtjev za ponovno razmatranje Odluke CRPC broj R-512-2114-1/1-01-366/04 od 21. oktobra 2005. godine.

14. Presudom Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-82/08 od 14. juna 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelantica pokrenula upravni spor protiv Odluke CRPC-a broj R-512-2114-1/1-01-366/04 od 21. oktobra 2005. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao da je CRPC pravilno zaključila da nisu ispunjeni uvjeti propisani relevantnim odredbama Zakona o prestanku primjene da se apelantici vrati u posjed predmetni stan, odnosno da se osporena odluka temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, zbog čega apelantičinoj tužbi nije bilo moguće udovoljiti.

Činjenice iz apelacije broj AP 3360/10

15. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-4090/98 od 4. septembra 2006. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4602/08 od 6. oktobra 2010. godine, odbijen je zahtjev apelanta Ratka Rokvića za povrat u posjed stana u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 40-346/78 od 10. januara 1978. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u Naredbu načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije broj 20/246 od 19. novembra 1996. godine utvrdila da je apelantu profesionalna vojna služba prestala 19. novembra 1996. godine, odnosno da je izgubio status izbjeglog ili raseljenog lica shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, zbog čega mu ne pripada pravo na povrat stana.

16. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002535 08 U od 28. maja 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 3420/10

17. Rješenjem Uprave broj 23/6-372-5465/98 od 12. juna 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4415/08 od 26. septembra 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Stojana Stefanovskog za povrat u posjed stana u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 27/136-05/86 od 13. januara 1986. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u akt Ministarstva odbrane Republike Makedonije broj 07/2-2291/3 od 14. maja 2008. godine utvrdila da je apelant u stalnom radnom odnosu u Ministarstvu odbrane Republike Makedonije, odnosno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u Vojsci Makedonije, te da je izgubio status izbjeglog ili raseljenog lica shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, zbog čega mu ne pripada pravo na povrat stana.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002418 08 U od 14. maja 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 14. decembra 1995. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

Činjenice iz apelacije broj AP 4176/10

19. Rješenjem Uprave broj 23-04/III-23-479/01 od 23. jula 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-4208/08 od 10. septembra 2008. godine, odbijen je zahtjev apelanta Srbijana Miljkovića za povrat u posjed stana u Sarajevu. Apelant je na predmetnom stanu bio nosilac stanarskog prava, što je Uprava utvrdila uvidom u Ugovor o korištenju stana broj 40- 962/83 od 19. septembra 1983. godine. Dalje, Uprava je tokom postupka, uvidom u rješenje Zavoda za socijalno osiguranje vojnih osiguranika Beograd broj 102814 UP-1-1974/94 od 1. aprila 1994. godine utvrdila da je apelantu, zastavniku I klase, priznato pravo na starosnu penziju počev od 1. aprila 1994. godine, odnosno da je nakon 19. maja 1992. godine ostao u aktivnoj vojnoj službi u vojsci van teritorije Bosne i Hercegovine, odnosno da je izgubio status izbjeglog ili raseljenog lica shodno odredbi člana 3a. Zakona o prestanku primjene, zbog čega mu ne pripada pravo na povrat stana.

20. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 002029 08 U od 9. jula 2010. godine odbijena je tužba kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv navedenog rješenja Ministarstva. Kantonalni sud je u obrazloženju ukazao na to da su organi uprave donijeli pravilnu odluku kada su odbili apelantov zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed, budući da je tokom postupka utvrđeno da je apelant nakon 19. maja 1992. godine ostao u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, pa se slijedom relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene apelant ne smatra izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

21. Apelanti su podnijeli apelacije zbog nemogućnosti da vrate u posjed stanove koje su koristili prije rata u Bosni i Hercegovini. Istakli su da su im zbog nemogućnosti povrata u posjed njihovih stanova povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, svi apelanti su naveli da su im stanovi svojevremeno bili dodijeljeni na korištenje kao „vojni stanovi“ iz stambenog fonda bivše JNA, i to na osnovu valjanih rješenja o dodjeli stana i ugovora o korištenju. Apelanti su vodili postupke na različitim nivoima, u nadležnim upravnim organima, prvostepenim i drugostepenim redovnim sudovima, tako da se praksa rješavanja ovih predmeta razlikuje od jednog do drugog organa pojedinačno po predmetima.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (…) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. „Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini“.

Član 3a.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“ koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“, čiji je nosilac stanarskog prava poslije 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

Izbjeglicom se ne smatra niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.

VI. Dopustivost

23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijama su odluke koje su različiti organi donosili u različitim postupcima koje su apelanti vodili radi vraćanja u posjed stanova koje su koristili prije rata i na kojima su bili nosioci stanarskog prava. Apelacije su podnesene u roku od 60 dana od kada su primili odluke o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

27. Apelanti osporavaju odluke redovnih sudova i nadležnih organa uprave tvrdeći da su im tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 6. i 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi apelacija se u suštini odnose na nemogućnost apelanata da vrate u posjed tzv. vojne stanove na kojima su bili nosioci stanarskog prava, ali nisu zaključili pravno obavezujuće ugovore o njihovom otkupu.

28. Imajući u vidu da je činjenično stanje koje proizlazi iz navoda apelacija u ovom predmetu bitno činjenično i pravno slično pitanjima koja je Ustavni sud već razmatrao u Odluci broj AP 1011/08 Risto Marković i dr. od 23. novembra 2012. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1011/08 od 23. novembra 2012. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 102/12, dostupna i na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja merituma konkretne odluke u pogledu navoda apelanata, u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. U navedenoj odluci Ustavni sud je, u odnosu na navode apelanata o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zaključio da je došlo do kršenja prava na imovinu jer im je imovina oduzeta a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa. U istoj je odluci Ustavni sud ukazao da, imajući u vidu navode i zaključke iznesene povodom razmatranja povrede prava na imovinu apelanata, smatra da nije neophodno razmatrati navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na poštivanje doma apelanata. S obzirom da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 1011/08 u cijelosti odnose i na ovu odluku, zbog istih razloga, Ustavni sud zaključuje da je došlo do kršenja prava na imovinu apelanata, kada su javne vlasti apelantima, miješanjem u njihovu imovinu, u stvari, oduzeli imovinu, a da nisu utvrdile da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su javne vlasti miješanjem u imovinu apelanata, koje je bilo zakonito i imalo legitiman cilj, i time što nisu dopustili vraćanje u stanove na kojima su imali stanarsko pravo, apelantima, u stvari, oduzeli imovinu a da nisu utvrđene relevantne činjenice da li su ispunjeni uvjeti da im njihova predratna stanarska prava budu kompenzirana kroz odgovarajuću naknadu, čime je na apelante stavljen prevelik teret, odnosno nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite imovine apelanata i zahtjeva javnog interesa.

30. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-1203/10 (J. F.,R. P.,M. K. i A. V.,R. R. i S… | Sudska praksa | Aktio