Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5541/10 (T. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Vanparnični postupak
  • Naknada
  • Proporcionalnost
  • Nacionalizacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Eksproprijacija
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Javni interes
  • Miješanje u imovinu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5541/10

Apelacija

Odluka o meritumu

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 5541/10, rješavajući apelaciju Tee Popović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Miodrag Simović, potpredsjednik Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Tee Popović podnesena protiv:

-Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 071 0V 015918 10 od 28. oktobra 2010. godine, donesenog u vanparničnom postupku, -Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 31. januara 2012. godine, donesenih u izvršnom postupku.

Na osnovu člana 77. stav 6. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 5541/10 od 13. marta 2013. godine.

Odluku objaviti u "Službenom glasniku Bosne i Hercegovine", "Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine", "Službenom glasniku Republike Srpske" i "Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine".

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Tea Popović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 10. decembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 23. decembra 2010. godine, apelantica je dopunila apelaciju 28. decembra 2010. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja po prijedlogu Grada Banje Luke u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 082288 10 I do donošenja odluke o apelaciji“. Predmetna apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 5541/10. Nakon toga apelantica je 26. februara 2013. godine podnijela „ponovljeni zahtjev za izdavanje privremene mjere“. Apelantica je 19. marta 2013. godine Ustavnom sudu dostavila dopunu apelacije.

2. Apelantica je, zatim, 13. februara 2013. godine podnijela novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine i Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 31. januara 2012. godine. Apelantica je, također, zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „naložio obustavu protivizvršenja [ ] do donošenja odluke o apelacijama“. Predmetna apelacija je zavedena u Ustavnom sudu pod brojem AP 655/13. Na zahtjev Ustavnog suda od 12. marta 2013. godine apelantica je dopunila apelaciju 11. aprila 2013. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se predmetne apelacije tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 5541/10 i AP 655/13 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5541/10.

4. Prethodno je Ustavni sud, odlučujući o apelanticinom zahtjevu za donošenje privremene mjere u predmetu broj AP 5541/10, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine donio odluku kojom je odbio zahtjev kao neosnovan.

5. Nakon toga, Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 5541/10 od 13. marta 2013. godine naložio Osnovnom sudu da ne provodi postupak protivizvršenja određen Rješenjem broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

6. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u predmetu broj AP 5541/10 od Vrhovnog suda i Grada Banje Luke (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača ili izvršenik), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske iz Banje Luke, zatraženo je 20. decembra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, u predmetu broj AP 655/13 od Okružnog suda, Osnovnog suda i protivnika predlagača zatraženo je 11. marta 2013. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. U predmetu broj AP 5541/10 Vrhovni sud je 29. decembra 2010. godine dostavio odgovor na apelaciju, a protivnik predlagača 4. januara 2011. godine. U predmetu broj AP 655/13 Okružni sud je 20. marta 2013. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Osnovni sud i protivnik predlagača odgovore su dostavili 21. i 22. marta 2013. godine.

8. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda i protivnika predlagača dostavljeni su apelantici 18. marta i 28. marta 2013. godine.

III. Činjenično stanje

9. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

10. Skupština općine Banja Luka – Sekretarijat za upravno-pravne poslove (u daljnjem tekstu: SO Banja Luka-Sekretarijat) 1. decembra 1965. godine donio je Rješenje broj 05-NZ-428/1-65 (u daljnjem tekstu: Rješenje o davanju na korištenje) čiji dispozitiv glasi: 1. Zavodu za komunalnu djelatnost Banjaluka daje se na korištenje građevinsko neizgrađeno zemljište u društvenoj svojini i to [ ] u ukupnoj površini od 4.045 m², upisano u zk.ul.br. 4462 k.o.Banjaluka, radi uređenja i davanja za izgradnju benzinske stanice. 2. Korisnik je dužan uplatiti naknadu: a/ za zemljište u iznosu od 809.000.- dinara kod Službe društvenog knjigovodstva u Banjaluci na račun broj: 105- 687/6 - depozit Opštine Banjaluka. b/ za dugogodišnje zasade u iznosu od 40.095.-dinara, za usjeve i plodove u iznosu od 184.766.-dinara i za ogradu u iznosu od 6.840.-dinara, što ukupno iznosi 231.701.-dinara kod Službe društvenog knjigovodstva u Banjaluci na račun broj 707-11-683/2 - sredstva za nacionalizaciju. Rješenje je doneseno na osnovu odredaba čl. 37. i 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada.

11. SO Banja Luka – Sekretarijat je, rješavajući po službenoj dužnosti, u predmetu određivanja naknade za građevinsko neizgrađeno zemljište - društveno vlasništvo, 5. januara 1966. godine donio Rješenje broj 05-NZ-428/65 (u daljnjem tekstu: Rješenje o naknadi) čiji dispozitiv glasi: I. - određuje se naknada za dugogodišnje zasade, plodove, usjeve i ogradu na zemljištu društvene svojine upisanom u zk.ul.br. 4462 k.o. Banjaluka [ ] u ukupnom iznosu od 231.701.- dinara.; II. Isplatu naknade izvršit će odjednom Služba društvenog knjigovodstva u Banjaluci sa računa br. 707-11-683/2 –sredstva za nacionalizaciju i to Dujlović Slavici iznos do 231.701.-dinara. Rješenje je doneseno na osnovu tačke 4. stav 1. Uputstva za primjenu Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinsko zemljište.

Vanparnični postupak - AP 5541/10

12. Odlučujući u ponovnom postupku, Osnovni sud je donio Rješenje broj 71 0 V 015918 06 V od 22. oktobra 2009. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 V 015918 10 Gz od 18. februara 2010. godine, kojim je obavezao protivnika predlagača da apelantici za nekretnine „eksproprirane“ Rješenjem o davanju na korištenje, čiji su zemljišnoknjižni podaci bliže označeni u dispozitivu rješenja, ukupne površine 4.045 m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), isplati naknadu u iznosu od 404.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 16. maja 2009. godine pa do isplate, te troškove postupka, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti rješenja.

13. Osnovni sud je naveo da među strankama nije sporno da su Rješenjem od 1. decembra 1965. godine predmetne nekretnine eksproprirane, te da je Rješenjem o davanju na korištenje apelanticinoj prednici određena naknada u iznosu od 231.701 dinara za dugogodišnje zasade, plodove, usjeve i ogradu na predmetnim nekretninama, koje su, kako je navedeno, eksproprirane. Ono što je sporno, prema navodima Osnovnog suda, jeste činjenica da li je utvrđena naknada za izuzeto zemljište. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je na osnovu uvida u Rješenje o davanju na korištenje utvrdio da je Zavodu za komunalnu djelatnost Banja Luka (u daljnjem tekstu: korisnik) dato na korištenje građevinsko neizgrađeno zemljište u društvenom vlasništvu, odnosno predmetne nekretnine radi uređenja i davanja za izgradnju benzinske stanice. U rješenju je navedeno da se korisnik obavezuje da uplati naknadu za predmetno zemljište, zasade, usjeve i plodove, te ogradu. Osim toga, u rješenju je konstatirano da zemljište koristi Slavica Dujlović [umrla apelanticina majka], (u daljnjem tekstu: apelanticina prednica), te da ga je dobila 1947. godine zamjenom za njeno zemljište sa Poljoprivrednom školom, ali da zamjena zemljišta „nije provedena kroz zemljišne knjige“, kojoj je ostavljen rok od šest mjeseci od prijema rješenja da „faktički izvršenu zamjenu i pravo prenese u zemljišnim knjigama“.

14. Nakon toga, kako je Osnovni sud naveo, protivnik predlagača je donio Rješenje o naknadi kojim je određena naknada za dugogodišnje zasade, plodove, usjeve i ogradu na predmetnim nekretninama u iznosu od 231.701 dinar u korist apelanticine prednice. I u ovom rješenju je navedeno da predmetne nekretnine koristi apelanticina prednica i da ih je dobila 1947. godine za zemljište koje je zamijenila sa Poljoprivrednom školom, koja zamjena nije provedena kroz zemljišne knjige. Dalje, u stavu 3. donesenog rješenja je navedeno da se „ranijem posjedniku ne određuje naknada za zemljište a dok faktično izvršenu zamjenu i pravno prenese u zemljišnim knjigama“. Stoga je Općinski sud zaključio da ni apelanticinoj prednici, niti apelantici nije isplaćena naknada za eksproprirano predmetno zemljište i zasade, te da rješenje o određivanju naknade za eksproprirano zemljište nije doneseno ni u upravnom, ni u sudskom postupku.

15. Prilikom donošenja odluke o visini naknade Osnovni sud je naveo da je imao u vidu odredbu člana 54. stav 1. Zakona o eksproprijaciji, a njenu visinu je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka poljoprivredne struke.

16. Okružni sud je u obrazloženju svog rješenja naveo da su činjenična utvrđenja i pravni zaključci Osnovnog suda pravilni i zakoniti zbog čega je žalba protivnika predlagača neosnovana. Okružni sud je naročito istakao da je neosnovan prigovor protivnika predlagača da je apelanticino potraživanje zastarjelo, budući da „naknada za eksproprirane nekretnine koja nije određena ne može zastarjeti“. Stoga je, kako je naglasio Okružni sud, budući da od eksproprijacije predmetnih nekretnina pa do donošenja prvostepenog rješenja nije bila određena naknada za predmetne eksproprirane nekretnine, pravilan stav Osnovnog suda kojim je obavezao protivnika predlagača da apelantici isplati naknadu u visini određenoj u prvostepenom rješenju. Pored toga, Okružni sud je naglasio i da je neosnovan navod protivnika predlagača da ni apelantica ni njena prednica nisu bile vlasnice ekspropriranih nekretnina. Naime, na te okolnosti Osnovni sud je izvršio uvid u rješenje kojim su eksproprirane predmetne nekretnine u kojem je nesporno da je apelanticina prednica predmetne nekretnine dobila u zamjenu, da ju je apelantica naslijedila, pa samim tim i sva prava i obaveze i iz navedenog rješenja, zbog čega je isključivo apelantica aktivno legitimirana za vođenje predmetnog postupka.

17. Vrhovni sud, odlučujući o reviziji protivnika predlagača, donio je Rješenje broj 71 0 V 015918 10 Rev od 28. oktobra 2010. godine kojim je reviziju uvažio i drugostepeno rješenje Okružnog suda preinačio. Vrhovni sud je odlučio da se žalba protivnika predlagača uvažava i rješenje Osnovnog suda preinačava tako da se odbija apelanticin prijedlog za određivanje naknade na ime ekspropriranih nekretnina. Nakon što je ponovio činjenično utvrđenje Osnovnog suda, te pravne zaključke Osnovnog i Okružnog suda, Vrhovni sud je zaključio da odluka Okružnog suda nije pravilna. Vrhovni sud je naveo da je Rješenje o davanju na korištenje doneseno na osnovu odredbe člana 37. u vezi sa članom 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Navedeno je da iz dispozitiva ovog rješenja proizlazi da je korisniku dato na korištenje neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu, čiji je posjednik bila apelanticina majka, radi uređenja i davanja za izgradnju benzinske stanice. Sud je istakao da je odredbom člana 37. Zakona o prometu zemljišta i zgrada propisano da skupština općine može građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu davati na korištenje, između ostalog, radnim organizacijama, a da rješenje donosi općinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove (član 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada). Prema tome, Vrhovni sud je istakao da iz navedenog rješenja proizlazi da ovo rješenje nije doneseno uz primjenu odredaba Zakona o eksproprijaciji koji je tada bio na snazi. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je članom 2. Zakona o eksproprijaciji propisano da predmet eksproprijacije, između ostalog, mogu biti samo nekretnine u vlasništvu građana iz čega jasno proizlazi da predmet eksproprijacije ne mogu biti nekretnine koje su u društvenom vlasništvu, kakav pravni status je imalo predmetno zemljište u momentu izuzimanja iz posjeda apelanticine prednice.

18. Vrhovni sud je potom citirao više odredaba Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta (u daljnjem tekstu: Zakon o nacionalizaciji) kojima je reguliran status zemljišta koje se nacionalizira. Navedeno je da je tim zakonom, između ostalog, propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionaliziraju i postaju društveno vlasništvo i građevinska zemljišta (član 2. stav 1); da se za nacionalizirano zemljište ranijem vlasniku daje naknada prema odredbama ovog zakona (član 7. stav 2); da nacionalizirana zemljišta postaju društveno vlasništvo danom stupanja na snagu zakona (član 8. stav 1); da se nacionaliziraju sva izgrađena i neizgrađena zemljišta u užim građevinskim rejonima gradova i naseljima gradskog karaktera (član 34); da se za nacionalizirano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem vlasniku daje naknada koja se određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprirano građevinsko zemljište (član 47. Zakona o eksproprijaciji), da se postupak za određivanje naknade ranijem vlasniku za nacionaliziranu nekretninu pokreće po pravosnažnosti rješenja o utvrđenju predmeta nacionalizacije i da je u prvom stepenu nadležan organ uprave nadležan za poslove finansija na čijem se području nalazi nacionalizirana nekretnina (član 59); da se protiv rješenja o naknadi ne može izjaviti žalba niti voditi upravni spor, a raniji vlasnik nacionalizirane nekretnine ili općina mogu u roku od 30 dana od dana dostave rješenja o naknadi podnijeti zahtjev sudu da utvrdi visinu naknade (član 60. st. 1, 2. i 3).

19. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je Rješenje o naknadi kojim je utvrđena naknada za usjeve i plodove apelanticinoj prednici doneseno na osnovu Uputstva za primjenu Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizirane najamne zgrade i građevinsko zemljište (u daljnjem tekstu: Uputstvo). Prema tom uputstvu, ukoliko raniji vlasnik nije mogao prije predaje zemljišta da skine, odnosno sabere plodove, isplata naknade za njih se vrši iz sredstava općine, i to odjednom (tačka 1); isplata naknade za građevinsko zemljište vrši se na osnovu pravosnažnog rješenja o naknadi koje je donio organ uprave nadležan za poslove finansija (tačka 2); za nacionalizirano građevinsko zemljište koje je, u smislu člana 38. Zakona o nacionalizaciji, ostalo u posjedu ranijeg vlasnika, a rješenje o naknadi se donosi tek pošto zemljište na osnovu donesenog rješenja bude predato općini ili drugom licu (tačka 6. stav 3).

20. Vrhovni sud je, dalje, istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o utvrđivanju naknade za eksproprirane nekretnine, kako to apelantica traži u zahtjevu. Ovo stoga što ne postoji rješenje o eksproprijaciji i zato što je predmetno zemljište u momentu donošenja Rješenja o davanju na korištenje već bilo nacionalizirano, dakle, postalo je društveno vlasništvo prema Zakonu o nacionalizaciji (ex lege) danom stupanja na snagu sa kojim danom su prestali vlasništvo i sva prava koja je raniji vlasnik imao po osnovu tog vlasništva. Navedeno je da je apelanticina majka, koja nije bila vlasnica predmetnog zemljišta, ali je ostala u posjedu do odluke o predaji općini ili drugom licu, mogla, eventualno, ostvariti samo naknadu koja se daje za nacionalizirano građevinsko zemljište na način i pod uvjetima koji su propisani članom

46. Zakona o nacionalizaciji u vezi sa članom 47. Zakona o eksproprijaciji, kojim je propisano da se naknada za eksproprirano građevinsko zemljište određuje po tarifi koju donosi republika.

21. Prema stavu Vrhovnog suda, ranijem vlasniku nacionalizirane nekretnine određuje se naknada primjenom člana 47. Zakona o eksproprijaciji kao specifični oblik naknade za izuzimanje iz posjeda nacionalizirane nekretnine koja je građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu prema unaprijed određenoj tarifi, a ne da se ta naknada određuje kao da je izvršena potpuna eksproprijacija nekretnine u privatnom vlasništvu. Prema tome, kako je dalje istakao Vrhovni sud, budući da je utvrđeno da se predmetno zemljište nalazi u užem rejonu grada Banje Luke i da je u pitanju neizgrađeno građevinsko zemljište koje je kao takvo nacionalizirano, onda se naknada za takvo zemljište ne može ostvarivati kao naknada za ekspropriranu nekretninu. Vrhovni sud je naveo da je u pitanju ostvarenje naknade za nacionaliziranu nekretninu, a takvu naknadu, prema članu 59. Zakona o nacionalizaciji, određuje u prvom stepenu organ uprave nadležan za poslove finansija na čijem se području nalazi nacionalizirana nekretnina.

22. Istaknuto je da su rješenjā od 1. decembra 1965. i od 5. januara 1966. godine (o davanju na korištenje i o naknadi), koja su sadržavala pravnu pouku, dostavljena apelanticinoj prednici koju činjenicu apelantica nije osporavala, niti je isticala da je njena majka pokretala upravni spor podnošenjem tužbe Vrhovnom sudu SRBiH, odnosno tužbu nadležnom općinskom sudu, već je samo tvrdila da nije utvrđena, niti isplaćena naknada za zemljište.

23. Vrhovni sud je, također, istakao da su pogrešni zaključci nižestepenih sudova da apelanticinoj prednici nije utvrđena naknada za izuzeto nacionalizirano gradsko neizgrađeno zemljište, jer je to u suprotnosti sa sadržinom Rješenja o davanju na korištenje, koje je doneseno u skladu sa članom 39. stav 3. u vezi sa članom 59. Zakona o nacionalizaciji. Navedeno je da, kada se ocjenjuju odredbe tač. 2. i 6. Uputstva u vezi sa članom 59. Zakona o nacionalizaciji, predmetno rješenje predstavlja rješenje kojim je utvrđena naknada za ranijeg vlasnika zemljišta. Da se radi o rješenju kojim je utvrđena naknada, govori u prilog i činjenica da je apelanticinoj prednici Rješenjem o naknadi isplaćena utvrđena naknada za usjeve i plodove sa računa „sredstava za nacionalizaciju“ u visini iznosa koji je korisnik uplatio na račun protivnika predlagača na osnovu Rješenja o davanju na korištenje. Navedeno je da zaključak da je u pitanju rješenje kojim je utvrđena ne samo naknada za usjeve, plodove i ogradu već i naknada za izuzimanje nacionaliziranog neizgrađenog građevinskog zemljišta ne dovodi u sumnju to što utvrđeni iznos naknade za zemljište od 809.000 dinara nije isplaćen apelanticinoj prednici. Iz sadržine obrazloženja rješenja o naknadi proizlazi da se „ranijem korisniku ne određuje naknada za zemljište dok faktično izvršenu zamjenu i pravno ne prenese u zemljišne knjige“. S obzirom na to da se naknada može isplatiti samo „ranijem vlasniku“, sredstva od 809.000 dinara su uplaćena na depozitni račun protivnika predlagača i apelanticina prednica, koja je bila upisani posjednik, nije mogla ostvariti ovu naknadu sve dok se ne upiše u zemljišne knjige kao vlasnik. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istakao da se navođenje u obrazloženju rješenja da se „ne određuje naknada za zemljište“ ima tumačiti da se neće vršiti isplata, već utvrđene naknade dok za to ne budu ispunjeni uvjeti s kojima je apelanticina majka upoznata. Stoga je, prema stavu Vrhovnog suda, osnovan prigovor protivnika predlagača i o zastari potraživanja, u smislu odredbe člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je isticao tokom prvostepenog postupka, potom u žalbi, te u reviziji. Vrhovni sud je naveo da je odluku donio na osnovu odredaba člana 250. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku.

Izvršni postupak

24. Apelantica je, nakon dobijanja Rješenja Okružnog suda broj 71 0 V 015918 10 Gž od 18. februara 2010. godine (kojim je potvrđeno rješenje Osnovnog suda kojim je protivnik predlagača obavezan da apelantici isplati naknadu za predmetne nekretnine), podnijela prijedlog za izvršenje koje je Osnovni sud odredio Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine, te je 31. maja 2010. godine apelantici isplaćen ukupan iznos od 524.6363,30 KM. Postupak protivizvršenja – AP 655/13

25. Protivnik predlagača je nakon dobijanja Rješenja Vrhovnog suda kojim je uvažena njegova revizija i prvostepeno rješenje Osnovnog suda preinačeno (tako što je apelanticin prijedlog za određivanje naknade na ime ekspropriranih nekretnina odbijen), pokrenuo postupak protivizvršenja.

26. Osnovni sud je Rješenjem broj 71 0 I 082288 1012 od 15. novembra 2011. godine dozvolio predloženo protivizvršenje.

27. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 31. januara 2012. godine odbijen je apelanticin prigovor izjavljen protiv Rješenja broj 71 0 I 082288 1012 od 15. novembra 2011. godine i osporeno rješenje je u cijelosti ostavljeno na snazi. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Osnovni sud, odlučujući o prijedlogu za protivizvršenje, donio Rješenje broj 71 0 I 082288 10 I 2 od 15. novembra 2011. godine kojim je prihvatio prijedlog i naložio apelantici da izvršeniku - tražiocu protivizvršenja (gradu Banjoj Luci) vrati ukupan iznos od 524.363,30 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose bliže navedene u prijedlogu.

28. Rješenjem Okružnog suda broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine odbijena je apelanticina žalba i Rješenje broj 71 0 I 082288 1012 od 31. januara 2012. godine je u cijelosti potvrđeno. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je izvršenik u ranijem postupku izvršenja u cijelosti namirio novčanu obavezu iz izvršne isprave, kako je to naloženo rješenjem o izvršenju od 21. aprila 2010. godine. Okružni sud je naročito istakao da su neosnovani apelanticini navodi da se u ranijem izvršnom postupku nije radilo o plaćanju nepostojeće obaveze, već o plaćanju obaveze koja je zastarjela u kom slučaju nema mjesta za vraćanje datog (član 367. ZOO), jer se u tom postupku radilo o namirenju novčane obaveze iz izvršne isprave, a ne o isplati zastarjele obaveze. Navedeno je da je izvršna isprava, na osnovu koje je provedeno ranije izvršenje i isplaćeno novčano potraživanje, preinačena rješenjem Vrhovnog suda od 28. oktobra 2010. godine i stoga je bez pravnog djejstva. U takvoj situaciji, kako je dalje naglasio Okružni sud, pošto je obaveza iz izvršne isprave isplaćena prinudnim putem, a nakon toga izvršna isprava na osnovu koje je nastalo prinudno izvršenje ostane bez djejstva, ispunjeni su svi zakonski uvjeti za prihvaćanje prijedloga za protivizvršenje i donošenje rješenja o protivizvršenju, kako je to pravilno uradio prvostepeni sud uz pravilnu primjenu odredaba čl. 54, 55. i 56. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP).

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama iz vanparničnog i izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu odluke iz vanparničnog postupka, kršenje ovih prava apelantica vidi, prije svega, u pogrešnoj primjeni procesnog prava koje se ogleda u činjenici da Vrhovni sud nije ispoštovao zakonsko ograničenje iz člana 240. stav 2. ZPP (nemogućnost izjavljivanja revizije zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja). Naime, apelantica ističe da pitanje da li je njenoj majci isplaćena naknada ili nije predstavlja činjenično pitanje a nižestepeni sudovi su ocjenom izvedenih dokaza utvrdili da apelantici nije određena, niti isplaćena naknada. Također, apelantica navodi da analiza sadržine upravnih akata, odnosno rješenjā od 1. decembra 1965. i 5. januara 1966. godine, kao što je to uradio Vrhovni sud, ne može predstavljati tumačenje propisa, već je činjenično pitanje. Osim toga, apelantica je opširno analizirala rješenja o davanju na korištenje i rješenja o naknadi i dala svoje tumačenje navedenih rješenja, zaključujući da naknada nikada nije određena a to, dalje, znači da zahtjev za određivanje naknade za zemljište apelantice nije mogao zastarjeti. Dalje, apelantica navodi da je Vrhovni sud pogrešno primijenio i odredbe ZOO u pogledu primjene odredaba o zastarjelosti, jer zahtjev za određivanje naknade za zemljište nije obligacionopravne prirode, pa na njega nisu primjenjive odredbe člana 371. ZOO. Prema apelanticinom mišljenju, Vrhovni sud je proizvoljno ocijenio činjenice, kao i proizvoljno primijenio materijalno pravo na koji način je povrijedio „ustavni standard poštenog suđenja“. Dalje, apelantica ističe da, prema sadržaju rješenjā o davanju na korištenje i o naknadi, proizlazi da njenoj prednici nije određena naknada zbog toga što predmetno zemljište koje je dobila u zamjenu nije provela kroz zemljišne knjige za šta joj je rješenjem o davanju na korištenje ostavljen rok od šest mjeseci. Apelantica navodi da ovakvo uvjetovanje u datim okolnostima očiglednog lišavanja imovine, kada je faktički izuzeto zemljište pravno dodijeljeno drugom licu, predstavlja narušavanje pravične ravnoteže (proporcionalnost) između općeg interesa i interesa apelanticine prednice i „poseban i prekomjeran teret“ za apelanticinu prednicu. Apelantica je u podnesku od 19. marta 2013. godine navela da, u skladu sa odredbom člana 19. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, dopunjuje apelaciju na način da ističe da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, budući da je član vijeća Okružnog suda, koji je uvažio njenu žalbu na rješenje kojim je odbijen njen zahtjev za naknadu, predmetno rješenje Osnovnog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak, bio sudija koji je kasnije bio član vijeća Vrhovnog suda koji je donio osporenu odluku.

30. Dalje, u pogledu odluka iz izvršnog postupka (koje je apelantica osporila u predmetu broj AP 655/13), povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni odredaba ZOO kojima je regulirana zastarjelost. Naime, apelantica ističe da Okružni sud u svojoj odluci nije „obrazložio da je u izvršnom postupku bila riječ 'ne o plaćanju nepostojeće obaveze, već da je plaćena postojeća obaveza koja je „navodno zastarjela' (plaćena je tzv. naturalna obligacija)“. Apelantica smatra da je ovaj prigovor bio relevantan u izvršnom postupku, budući da je odredbama člana 367. ZOO propisano da, ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo zahtijevati da mu se vrati ono što je dao čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela. Dalje, apelantica navodi da naplaćena naknada za izuzetu ili nacionaliziranu nekretninu predstavlja njenu „imovinu“, te da nalog redovnih sudova da vrati isplaćenu naknadu uz zanemarivanje da isplaćena naknada po postojećoj ali zastarjeloj obavezi predstavlja proizvoljno miješanje u njenu imovinu.

b) Odgovor na apelaciju

31. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je odluku donio na osnovu odredbe člana 250. stav 1. ZPP, smatrajući da je pogrešan zaključak nižestepenih sudova da apelanticinoj prednici nije utvrđena naknada za izuzeto nacionalizirano građevinsko neizgrađeno zemljište. Također, Vrhovni sud je naveo da, s obzirom na postojeći dokazni materijal i utvrđeno činjenično stanje, nisu osnovani navodi iz apelacije da je svojom odlukom povrijedio odredbu člana 240. stav 2. ZPP i ograničenje sadržano u toj odredbi. Vrhovni sud je istakao da je u svojoj odluci dao detaljno obrazloženje u pogledu nepravilnosti zaključaka nižestepenih sudova zasnovanih na pogrešnoj primjeni materijalnih propisa.

32. Protivnik predlagača je istakao da su neosnovani apelanticini navodi da je Vrhovni sud prekoračio ograničenje iz odredaba člana 240. stav 2. ZPP, jer je revizija izjavljena zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je uočljivo da apelantica tek u apelaciji analizira rješenjā o davanju na korištenje i o naknadi s obzirom na to da je u postupku pred Osnovnim i Okružnim sudom ta rješenja u „potpunosti ignorirala“.

33. U odgovoru na apelaciju u predmetu broj AP 655/13 Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu sa važećim zakonskim propisima.

34. Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud odluku kojom je dozvolio protivizvršenje donio na osnovu odredaba člana 54. stav 1. tačka 1. ZIP-a. Istakao je da se pri činjenici da je izvršenik - tražilac protivizvršenja u ranijem postupku izvršenja izvršio obavezu po nalogu izvršnog suda, dakle, prinudnim putem, ne može raditi o isplati zastarjele obaveze kakve ima u vidu odredba člana 367. ZOO. Izvršna isprava na osnovu koje je provedeno ranije izvršenje i isplaćeno novčano potraživanje preinačena je Rješenjem Vrhovnog suda od 28. oktobra 2010. godine, tako što je prijedlog predlagateljice za određivanje naknade na ime eksproprijacije odbio zbog zastare. U takvoj situaciji, kada je obaveza iz izvršne isprave isplaćena prinudnim putem, a nakon toga ta izvršna isprava na osnovu koje je nastalo prinudno izvršenje ostane bez djejstva, bili su ispunjeni svi zakonski uvjeti za prihvaćanje prijedloga za protivizvršenje i donošenje rješenja o protivizvršenju. Apelanticini navodi da se odredba člana 367. ZOO odnosi na plaćanje svih zastarjelih obaveza i po bilo kakvom osnovu se ne mogu prihvatiti zbog toga što obaveza izvršenika nikad nije ni bila utvrđena, jer je izvršna isprava iz koje crpi to svoje pravo, nakon preinačenja (u konkretnom slučaju), prestala da postoji, tj. pravne posljedice su takve kao da izvršna isprava nikad i nije postojala u pravnom prometu, pa se ne može govoriti o postojanju obaveze, pa i zastarjele. Protivnik predlagača je istakao da su neosnovani apelanticini navodi.

V. Relevantni propisi

35. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 36/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 2.

(2) U vanparničnom postupku shodno se primjenjuju odredbe Zakona o parničnom postupku [ ], ako zakonom nije drugačije određeno.

36. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 240.

Revizija se može izjaviti:

[ ] 2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;

[ ] Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Član 250. stav 1.

Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.

37. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke federativne republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Član 367.

Ako dužnik ispuni zastarjelu obavezu, nema pravo zahtijevati ono što je dao, čak i ako nije znao da je obaveza zastarjela.

Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen drugi rok zastarjelosti.

38. Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“ broj 52/58 [stupio na snagu 26. decembra 1958. godine]) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav 2.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta.

Član 7. stav 1.

Za [ ] građevinsko zemljište ranijem sopstveniku daje se naknada prema odredbama ovog zakona.

Član 8. stav 1.

Zgrade, delovi zgrada i građevinska zemljišta, koji su nacionalizovani ovim zakonom, postaju društvena svojina danom stupanja na snagu ovog zakona.

Član 34.

Smatraju se građevinskim zemljištima i nacionalizuju se sva izgrađena i neizgrađena zemljišta, koja se nalaze u užim građevinskim rejonima gradova i naselja gradskog karaktera. [ ] Član 38. stav 1.

Građevinsko neizgrađeno zemljište koje je nacionalizovano ostaje u posedu ranijeg sopstvenika sve dok ga on na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora ne preda u posed opštini ili drugom licu, radi izgradnje zgrade ili drugog objekta ili radi izvođenja drugih radova.

Član 46. stav 1.

Za nacionalizovano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem sopstveniku daje se naknada koja se određuje po tarifi po kojoj se određuje naknada za eksproprisano građevinsko zemljište (član 47. Zakona o eksproprijaciji).

Član 59.

Postupak za određivanje naknade ranijem sopstveniku za nacionalizovanu nepokretnost pokreće se posle pravosnažnosti rešenja komisije za nacionalizaciju o utvrđenju predmeta nacionalizacije.

Za postupak po prethodnom stavu nadležan je u prvom stepenu organ uprave opštinskog narodnog odbora nadležan za poslove finansija na čijem se području nalazi nacionalizovana nepokretnost.

39. Uputstvo za primjenu Uredbe o sredstvima i načinu isplaćivanja naknade za nacionalizovane najamne zgrade i građevinsko zemljište ("Službeni list FNRJ" broj 45/62, koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenjā od 1. decembra 1965. godine i 5. januara 1966. godine) u relevantnom dijelu glasi:

1. [ ] Isplata naknade za nacionalizovano građevinsko zemljište i naknade za usev i plodove sa takvog zemljišta, koje raniji sopstvenik nije mogao pre predaje zemljišta da skine odnosno sabere, vrši se iz sredstava opštine.[ ] Isplata naknade za usev i plodove iz stava 2. ove tačke vrši se odjednom.

2. Isplata naknade za [ ] građevinsko zemljište vrši se na osnovu pravosnažnog rešenja o naknadi koje je doneo organ uprave opštinskog narodnog odbora nadležan za poslove finansija, [ ] 6.[ ] Za nacionalizovano građevinsko zemljište koje je u smislu člana 38. Zakona ostalo u posedu ranijeg sopstvenika, rešenje o naknadi doneće se tek pošto zemljište, na osnovu rešenja opštinskog narodnog odbora, bude predato opštini ili drugom licu. Kao dan od koga teku otplate naknade, naznačiće se prvi dan po isteku meseca u kome je zemljište predato opštini ili drugom licu.

Odredbe stava 3. ove tačke odnose se i na građevinsko zemljište za koje su uslovi nacionalizacije nastupili ili nastupe posle 26. decembra 1958. godine (član 35. Zakona [o nacionalizaciji]). [ ]

40. Zakon o prometu zemljišta i zgrada ("Službeni list SFRJ" br. 43/65 – prečišćeni tekst, 57/65, 17/67 i 11/74) u relevantnom dijelu glasi:

Član 37. stav 1.

Skupština opštine može građevinsko zemljište u društvenoj svojini davati na korišćenje [ ] radnim i drugim samoupravnim organizacijama, društveno-političkim zajednicama, i udruženjima građana i građanskim pravnim licima radi podizanja zgrade za njihove potrebe.

Član 40.

Rešenje o davanju građevinskog zemljišta na korišćenje (član 37.) [ ] donosi, na osnovu zaključka skupštine opštine donetog na sednici, opštinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove.

41. Zakon o eksproprijaciji ("Službeni list SFRJ" br. 12/57, 53/62 i 13/65), koji se primjenjivao u vrijeme donošenja rješenjā od 1. decembra 1965. godine i 5. januara 1966. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2.

Predmet eksproprijacije mogu biti samo nepokretnosti u svojini građana, građanskih pravnih lica, društveno-političkih organizacija i udruženja građana(građanska svojina).

Član 47.

Naknada za eksproprisano građevinsko zemljište određuje se po tarifi koju donosi republika.

42. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10 i 57/12) u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. stav 1. tačka 1.

(1) Nakon što je izvršenje već sprovedeno, izvršenik može u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio: 1) ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način utvrđeno da je bez dejstva, Član 56.

(1) Na osnovu pravosnažnog i izvršnog rješenja kojim je tražiocu izvršenja naloženo da izvršeniku vrati ono što je izvršenjem dobio, sud će, na prijedlog izvršenika, donijeti rješenje o protivizvršenju.

(2) Protivizvršenje se sprovodi po odredbama ovog zakona o izvršenju.

VI. Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

45. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Rješenje Vrhovnog suda broj 071 0V 015918 10 od 28. oktobra 2010. godine (doneseno u vanparničnom postupku) i Rješenje Okružnog suda broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine (doneseno u izvršnom postupku), kao konačne odluke u predmetnim postupcima protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje Vrhovnog suda apelantica je primila 16. novembra 2010. godine a apelaciju je podnijela 10. decembra 2010. godine, dok je protiv osporenog Rješenja Okružnog suda broj 71 0 I 082288 12 Gž 2 od 21. januara 2013. godine apelaciju podnijela 13. februara 2013. godine. Dakle, apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

47. Apelantica tvrdi da su joj osporenim odlukama iz vanparničnog i izvršnog postupka prekršena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

48. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

( )

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

( )

k) Pravo na imovinu.

49. Član 6. stav 1. Evropske konvencije glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. (…).

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

50. Ustavni sud zapaža, a uzimajući u obzir navode iznesene u apelaciji, da se suština tvrdnji o kršenju prava na pravično suđenje odnosi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu prava.

51. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

52. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise. U kontekstu navedenoga Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati jesu li pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

U odnosu na vanparnični postupak radi „određivanja naknade“

a) Pravo na pravično suđenje

53. Ustavni sud će kao prvo ispitati apelacione navode u pogledu proizvoljne primjene relevantnih odredaba ZPP. Naime, apelantica smatra da joj je osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeno pravo na pravično suđenje, zato što je Vrhovni sud, kako navodi, izašao iz okvira svoje nadležnosti, budući da je osporenim rješenjem u postupku po reviziji utvrđivao i činjenično stanje, te utvrdio drukčije činjenično stanje u odnosu na ono koje je bilo utvrđeno prvostepenim i drugostepenim rješenjima, što je suprotno odredbi člana 240. stav 2. ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Vrhovni sud u svojoj odluci konstatirao da je protivnik predlagača izjavio reviziju zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ZPP, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava na konkretan slučaj. Ustavni sud zapaža da i iz Rješenja Okružnog suda proizlazi da je protivnik predlagača u toku redovnog vanparničnog postupka isticao prigovor povrede odredaba parničnog postupka u smislu da je izreka prvostepenog rješenja u suprotnosti sa razlozima navedenim u obrazloženju tog rješenja, da je apelanticino potraživanje zastarjelo, te da ni apelanticina prednica, niti apelantica nisu bile vlasnice predmetnih nekretnina. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenog rješenja Vrhovnog suda proizlazi da je protivnik predlagača izjavio reviziju zbog povrede odredaba postupka i primjene materijalnog prava.

54. Vezano za apelacione navode prema kojim je revizijski sud izašao iz okvira svoje nadležnosti, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud vrlo detaljno i jasno obrazložio zašto je uvažio reviziju protivnika predlagača. Vrhovni sud je, također, pojasnio da je svoju odluku donio na osnovu ovlaštenja iz člana 250. stav 1. u vezi sa članom 254. stav 4. ZPP. Navedenim odredbama je regulirano da će revizioni sud, ukoliko utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, usvojiti reviziju i preinačiti osporenu odluku. Iz navedenog proizlazi, što je jasno i nedvosmisleno navedeno u osporenom rješenju, da Vrhovni sud nije, kako to tvrdi apelantica, osporenu odluku donio zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog stanja, zbog čega se revizija u skladu sa članom 240. stav 2. i ne može izjaviti, već zbog pogrešne primjene materijalnog prava, konkretno odredaba materijalnih zakona koji su navedeni u ovoj odluci a koje je Vrhovni sud detaljno analizirao i primijenio na konkretnu situaciju. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi da je Vrhovni sud prekoračio granice ovlaštenja propisanih odredbama ZPP neosnovani.

55. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud svoju odluku, kojom je usvojio apelanticin zahtjev da joj se dosudi naknada za predmetne nekretnine, zasnovao na odredbama člana 54. Zakona o eksproprijaciji, odnosno na zaključku da je apelanticina prednica bila vlasnica predmetnih nekretnina koje su eksproprirane zbog čega apelantica, kao njena jedina nasljednica, ima pravo da joj se isplati naknada za predmetne nekretnine, te su po tom osnovu obavezali protivnika predlagača da apelantici plati naknadu u iznosu od 405.000,00 KM. Osnovni i Okružni sud su navedene odluke donijeli nakon što su proveli dokaze među kojima su izvršili i uvide u rješenjā o davanju na korištenje i o naknadi na osnovu kojih su, pored provedenog dokaza - saslušanja apelantice, zaključili da su predmetne nekretnine eksproprirane, te da apelanticinoj prednici nije isplaćena naknada za njih, pa su stoga, uz primjenu odredaba člana 54. Zakona o eksproprijaciji koji je važio u vrijeme donošenja predmetnih rješenja, usvojili njen zahtjev za isplatu.

56. Ustavni sud, dalje, zapaža da je, nasuprot tome, Vrhovni sud utvrdio da se na konkretnu situaciju ne mogu primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji koji je trenutno na snazi, budući da je protumačio da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretnini koja je eksproprirana. Dovodeći u vezu navedene stavove redovnih sudova sa apelacionim navodima, Ustavni sud konstatira da je u predmetnom postupku ključna činjenica od koje je ovisilo odlučenje redovnih sudova bila pitanje statusa apelanticine prednice u odnosu na predmetne nekretnine, te, dosljedno tome, da li se na predmetne nekretnine mogu primijeniti odredbe Zakona o eksproprijaciji. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je i za redovne sudove nesporno da su predmetne nekretnine date na korištenje Zavodu za komunalnu djelatnost radi uređenja i davanja za izgradnju benzinske stanice Rješenjem o davanju na korištenje. U vezi sa ovim rješenjem Ustavni sud primjećuje da je u njegovom uvodu navedeno da su pravni osnov za takvo odlučenje bile odredbe čl. 37. i 40. Zakona o prometu zemljišta i zgrada. Ustavni sud ukazuje da je tim zakonom (član 37) bilo propisano, između ostalog, da skupština opštine može građevinsko zemljište u društvenoj svojini davati na korišćenje radnim i drugim samoupravnim organizacijama, društveno-političkim zajednicama, radi podizanja zgrade za njihove potrebe. Dalje primjećuje da je članom 40. tog zakona bilo propisano da rješenje o davanju građevinskog zemljišta na korišćenje (član 37) donosi, na osnovu zaključka skupštine opštine donijetog na sjednici, opštinski organ uprave nadležan za imovinskopravne poslove. Dakle, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o nekretninama koje su vlasništvo građanskih lica, nego da se radilo o građevinskom neizgrađenom zemljištu. U prilog navedenom Ustavni sud ukazuje i da je odredbama Zakona o nacionalizaciji, koji je stupio na snagu 26. decembra 1958. godine, bilo propisano da se u gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju i postaju društvena svojina građevinska zemljišta. Dalje, ukazuje da je članom 7. stav 1. tog zakona bilo propisano da se za građevinsko zemljište ranijem vlasniku daje naknada prema odredbama tog zakona, a da je članom 8. stav 1. bilo propisano da građevinska zemljišta postaju društvena svojina danom stupanja na snagu predmetnog zakona, dakle, 26. decembra 1958. godine. Pored toga, predmetnim zakonom je bilo propisano i da se za nacionalizirano građevinsko neizgrađeno zemljište ranijem vlasniku daje naknada po tarifi kojom se određuje naknada za eksproprirano građevinsko zemljište, kako je to propisano odredbama člana 47. Zakona o eksproprijaciji. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa konkretnim slučajem, Ustavni sud zapaža da je predmetno zemljište, dakle nakon 25. decembra 1958. godine, ex lege, postalo društveno vlasništvo, te, stoga, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost u obrazloženju Vrhovnog suda u osporenoj odluci da predmetno zemljište nije moglo biti predmet eksproprijacije.

57. Dalje, Ustavni sud konstatira da je predmetno zemljište bilo u posjedu apelanticine prednice počev od 1947. godine, kada je ona, što je nesporno, zemljište dobila zamjenom za zemljište Poljoprivredne škole, ali i da tu zamjenu nikad nije „provela“ kroz javne knjjige. Neovisno od toga, Ustavni sud smatra da je i odredbama Zakona o eksproprijaciji koji se primjenjivao u vrijeme donošenja Rješenja o davanju na korištenje, članom 2, bilo propisano da predmet eksproprijacije mogu biti samo nekretnine u vlasništvu građana, građanskih pravnih lica, društveno-političkih organizacija i udruženja građana (građansko vlasništvo). Dakle, iz navedenog nesporno proizlazi da predmetne nekretnine nisu mogle biti predmet eksproprijacije budući da iz predmetnih rješenja nesporno proizlazi da se u ovom slučaju radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, koje je bilo u posjedu i koje je koristila apelanticina prednica.

58. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud vrlo detaljno razmotrio činjenice koje je utvrdio Osnovni sud a potom potvrdio Okružni sud, te dao iscrpne razloge zbog čega smatra da je njihovo odlučenje pogrešno, odnosno zbog čega smatra da nižestepeni sudovi nisu pravilno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava na konkretnu situaciju, te da je dao veoma jasno i razložno obrazloženje zbog čega se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o eksproprijaciji zemljišta povodom koje ni njena prednica, niti ona nisu dobile naknadu.

59. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud o svojim zaključcima dao dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojoj odluci, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu primjene relevantnih zakonskih odredaba. Osim toga, svojim navodima apelantica nije ni na koji način dovela u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudila bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.

60. U pogledu apelanticinih navoda iznesenih u podnesku od 19. marta 2013. godine, koji, ustvari, predstavlja dopunu predmetne apelacije, Ustavni sud podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, "Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 11/07, i Odluka broj AP 1326/10 od 28. februara 2013. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju u dopuni apelacije apelantica ukazuje na kršenje načela nepristrasnosti suda uz obrazloženje da je član vijeća Okružnog suda koje je usvojilo njenu žalbu i predmet vratilo na ponovni postupak pred Osnovnim sudom kasnije bio član vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku. Međutim, s obzirom na to da je rješenje Vrhovnog suda, kao konačnu odluku, apelantica primila 16. novembra 2010. godine, da u predmetnoj apelaciji od 10. decembra 2010. godine apelantica nije ukazivala na navedeno (iako joj je u tom trenutku bilo poznato), već tek u podnesku od 19. marta 2013. godine, Ustavni sud neće ispitivati apelanticine navode iznesene u dopuni apelacije zbog proteka roka iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

b) Pravo na imovinu

61. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovog prava, u suštini, svode na tvrdnje o proizvoljnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa, a što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani. U odnosu na izvršni postupak radi „protivizvršenja“

a) Pravo na pravično suđenje

62. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantica ističe da joj je osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene prava i zbog toga što redovni sudovi u svojim odlukama nisu obrazložili zašto nisu prihvatili njene prigovore koji se tiču zastarjelosti. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ponavlja stav naveden u prethodnom dijelu ove odluke da zadatak Ustavnog suda nije da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava.

63. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su Osnovni sud i Okružni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud, odlučujući o apelanticinom prijedlogu, nakon pravomoćnosti rješenja Osnovnog suda kojim joj je određena naknada, donio, na osnovu izvršne isprave, Rješenje o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine kojim je odredio predloženo izvršenje prema kojem je 31. maja 2010. godine apelantici isplaćen ukupan iznos od 524.6363,30 KM. Međutim, budući da je odlukom Vrhovnog suda predmetna izvršna isprava preinačena na način da je odbijen apelanticin zahtjev za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, Osnovni sud je dozvolio predloženo protivizvršenje u skladu sa odredbom člana 54. stav 1. tačka 1. ZIP-a. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je predmetnim članom propisano da izvršenik može, nakon što je izvršenje već provedeno, u istom izvršnom postupku zatražiti od suda da naloži tražiocu izvršenja da mu vrati ono što je izvršenjem dobio u slučaju ako je izvršna isprava pravosnažno preinačena. Stoga, budući da je izvršna isprava kojom je apelantici dosuđena predmetna naknada, koja je bila osnov za donošenje rješenja o izvršenju, preinačena na način da je odbijen apelanticin zahtjev u cijelosti, Osnovni sud je, u skladu sa odredbom člana 56. ZIP-a, dozvolio predloženo protivizvršenje. Osim toga, Ustavni sud primjećuje, nasuprot apelanticinim navodima, da se u konkretnom slučaju ne radi o plaćanju obaveze koja je zastarjela, nego o obavezi koja je utvrđena izvršnom ispravom i koja je naplaćena prinudnim putem, a ne dobrovoljno plaćena.

64. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelantica i u apelaciji podnesenoj protiv odluke Vrhovnog suda u vanparničnom postupku ističe da je taj sud pogrešno utvrdio da je uopće utvrđena naknada za predmetno zemljište, te da je zahtjev za njenu isplatu zastario (budući da, prema apelanticinom mišljenju, naknada nije utvrđena pa nije ni mogla zastarjeti) dok je u predmetnom izvršnom postupku upravo apelantica tvrdila suprotno, tj. da se radi o isplati po osnovu zastarjele obaveze, zbog čega se, prema apelanticinom stavu, ne može tražiti povrat novca koji je ona naplatila u izvršnom postupku.

65. Imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda u pogledu neosnovanosti apelanticinih navoda iznesenih u tom pravcu, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na proizvoljnost u postupanju tog suda. Ustavni sud, stoga, smatra da su svi apelanticini navodi neosnovani a naročito navod da se u konkretnom slučaju radi o isplati zastarjele obaveze. Također, Ustavni sud, suprotno apelanticinim navodima, ne smatra da je takvo postupanje sudova na bilo koji način utjecalo na pravičnost predmetnog postupka u smislu garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Pravo na imovinu

66. Ustavni sud, razmatrajući apelanticine navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prije svega, zapaža da je apelantica nesporno imala imovinu, budući da joj je, po osnovu Rješenja o izvršenju broj 71 0 I 082288 10 I od 21. aprila 2010. godine, 31. maja 2010. godine isplaćen iznos od 524.6363,30 KM.

67. Dalje, Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opće prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2. ovog člana, dozvoljava da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa općim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru općeg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 61).

68. Ustavni sud podsjeća da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose preveliki teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49, i Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68).

69. Shodno navedenom, Ustavni sud treba odgovoriti da li je u okolnostima konkretnog predmeta došlo do miješanja u apelanticinu imovinu, te ukoliko jeste, u sklopu kojeg od tri pravila iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti razmatrano. U konkretnom slučaju apelantica tvrdi da joj je povrijeđeno pravo na imovinu, jer joj je osporenim odlukama kojima je dozvoljeno provođenje protivizvršenja naloženo da protivniku predlagača vrati novčani iznos od 524.6363,30 KM. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da donošenje osporenih rješenja, kojima je, dakle, odbijena apelanticina žalba protiv odluke o protivizvršenju, nesumnjivo predstavlja miješanje u apelanticinu imovinu, u smislu drugog pravila iz stava 1. člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na to, Ustavni sud, kao sljedeće, mora ispitati da li je lišavanje apelantice da uživa pravo na imovinu, na način kako je to rezultiralo osporenom odlukom, bilo opravdano. To može biti slučaj samo ako je (a) predviđeno zakonom, (b) u javnom interesu i (c) u skladu sa principom proporcionalnosti.

70. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je izvršna isprava na osnovu koje je Osnovni sud odredio predloženo izvršenje, te po kom osnovu je apelantica stekla imovinu (novac) preinačena tako da je apelanticin zahtjev za naknadu odbijen, dakle, da je izvršna isprava pravno prestala da egzistira, u smislu odredaba člana 54. stav 1. tačka 1, zbog čega su redovni sudovi donijeli rješenje o protivizvršenju u smislu odredaba člana 56. ZIP-a. Ustavni sud ne smatra da je obrazloženje koje su dali sudovi u osporenim rješenjima proizvoljno zbog toga što je zasnovano na primjeni procesnog zakona koja nije bila proizvoljna. Pri tome Ustavni sud ukazuje da je ZIP objavljen u službenim glasilima, dakle, dostupan je građanima, te da on na jasan i precizan način regulira pitanje postupanja sudova u izvršnom postupku prilikom ispunjavanja zakonskih uvjeta za provođenje protivizvršenja na imovini tražioca izvršenja iz čega proizlazi da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.

71. Dalje, Ustavni sud smatra i da je miješanje u apelanticinu imovinu izvršeno u javnom interesu, koji se ogleda u potrebi da se održi princip pravne sigurnosti da se osiguraju mehanizmi za namirenje povjerilaca, kao i izvršenje pravosnažnih sudskih odluka, zato što bi, u suprotnom, bilo iluzorno i samo njihovo donošenje. U konkretnom slučaju u predmetnom izvršnom postupku apelantici je isplaćena naknada po osnovu izvršne isprave koja je potom, u postupku po vanrednom pravnom lijeku, preinačena, te je, stoga, isplaćeni iznos koji je dosuđen apelantici kako bi se namirilo njeno potraživanje, po osnovu pravosnažnog Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 V 015918 06 V od 28. oktobra 2010. godine, apelantica trebalo da vrati. Stoga, Ustavni sud smatra da je predmetno miješanje u apelanticinu imovinu bilo neophodno u demokratskom društvu s ciljem zaštite prava tražioca izvršenja, odnosno u konkretnom slučaju protivnika predlagača, a što u svakom demokratskom društvu, kakvom teži i Bosna i Hercegovina, nesumnjivo predstavlja legitiman cilj koji ima javni interes.

72. Također, Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje da li je miješanje u apelanticinu imovinu u skladu sa principom "proporcionalnosti", odnosno da li je postignuta pravična ravnoteža između zaštite prava na apelanticinu imovinu i zahtjeva za zaštitu općeg javnog interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći vlastitu praksu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati "pravičan odnos" između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, a što nije moguće postići ako apelantica mora snositi "poseban i pretjeran teret" (vidi, Evropski sud za ljudska prava, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 21. februara 1986. godine, serija A broj 98, st. 46. i 50).

73. Dovodeći prethodni stav u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama, koje su osnov za miješanje u apelanticinu imovinu, uspostavljena pravična ravnoteža između zahtjeva za zaštitu apelanticinog prava i zahtjeva od javnog interesa, koji se ogleda u dosljednoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između zakonitog cilja kojem se teži i mjere koja je propisana, jer poštivanje zakonom propisanih uvjeta za donošenje rješenja o protivizvršenju ne predstavlja pretežak teret za apelanticu pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da je u redovnom sudskom postupku konačnom odlukom utvrđeno da predmetno zemljište povodom kojeg je apelantica dobila novčanu naknadu nije bilo vlasništvo apelanticine prednice, pa da se, stoga, nije ni mogla odrediti naknada za njega u smislu odredaba Zakona o eksproprijaciji, kako su to bili odredili Osnovni i Okružni sud u svojim odlukama. Prema tome, Ustavni sud smatra da predmetno miješanje u apelanticinu imovinu uspostavlja pravičnu ravnotežu između njezinih prava i općeg javnog interesa koji se želio postići.

74. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama Osnovnog i Okružnog suda nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

75. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je u vanparničnom postupku Vrhovni sud donio odluku o reviziji na osnovu zakonskih ovlaštenja i kad ništa ne ukazuje na to da su tom prilikom proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali da je postupak bio nepravičan.

76. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da su u izvršnom postupku Osnovni sud i Okružni sud svoje odluke donijeli uz pravilnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, a Ustavni sud nije utvrdio da postoje drugi elementi koji bi ukazivali na to da je postupak bio nepravičan. Također, Ustavni sud zaključuje da u izvršnom postupku ne postoji kršenje člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu zasnovano na zakonu, radi postizanja legitimnog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelanticinog prava i zakonitog cilja kojem se teži.

77. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

78. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, prestaje pravno djelovanje Odluke o privremenoj mjeri broj AP 5541/10 od 13. marta 2013. godine.

79. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-5541/10 (T. P.) | Sudska praksa | Aktio