Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1286/13 (S. V.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1286/13

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednik Miodrag Simović i potpredsjednica Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25.aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1286/13, rješavajući zahtjev Stojana Vulina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Stojana Vulina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Stojan Vulin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 22. marta 2013. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 032410 12 Rev od 24. januara 2013. godine, presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 032410 11 Gž od 31. januara 2012. godine i presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 032410 11 P 2 od 8. februara 2011. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo zabranjeno iseljenje iz stana bliže označenog u apelaciji (u daljnjem tekstu: sporni stan) odnosno izvršenje presude Osnovnog suda broj 71 0 P 032410 11 P 2 od 8. februara 2011. godine, a do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

3. Osnovni sud je presudom broj 71 0 P 032410 11 P 2 od 8. februara 2011. godine, a koja je u cjelini potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 032410 11 Gž od 31. januara 2012. godine obavezao apelanta da tužiteljici V.Ć. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) preda slobodan od lica i stvari sporni stan pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te da joj nadoknadi označeni novčani iznos na ime troškova postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je ukazao da je članom 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik RS“ broj 38/03, u daljnjem tekstu: ZOSPO) propisano da vlasnik može od držaoca zahtijevati povraćaj individualno određene stvari, a pri tom mora dokazati da na stvari čiji povraćaj traži ima pravo svojine i da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je na temelju uvida u Izvod iz knjige položenih ugovora izdatog od strane RUGIP, PJ Banjaluka 13. decembra 2010. godine nesporno utvrđeno da je tužiteljica vlasnik spornog stana. Kako je tužiteljica dokazala da ima pravo svojine na predmetnom stanu kao i činjenicu da se apelant, a što on nije ni osporavao, nalazi u posjedu spornog stana i da isti koristi, te da tužiteljica ima jače pravo na posjed spornog strana u odnosu na apelanta koji ga koristi bez pravnog osnova, Osnovni sud je shodno članu 37. ZOSPO apelanta obavezao da tužiteljici stan preda slobodan od lica i stvari u označenom roku pod prijetnjom prinudnog izvršenja. U vezi sa apelantovim dokazima kojim je osporavao valjanost odluka nadležnih upravnih organa kojim je predniku tužiteljice dodijeljen sporni stan, te na osnovu kojih je i otkupljen, osnovni sud je zaključio da nisu relevantni za konkretnu parnicu. S tim u vezi je ukazano da je u vezi sa osporavanjem navedenih odluka, kao i utvrđivanjem ništavosti ugovora o otkupu spornog stana, a na temelju kog je i izvršen upis u Knjigu položenih ugovora, pokrenuta parnica pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) pod brojem Ps-71425/09 a po tužbi Pravobranilaštva RS od 20. oktobra 2009. godine protiv tuženih, Grada Banjaluke i tužiteljice, te da je apelant 1. decembra 2010. godine kao zainteresovano lice uložio podnesak radi učešća u istoj na strani tužioca u svojstvu umješača. Shodno navedenom, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi zahtjevi da u predmetnom postupku donošenje odluke o njegovom iseljenju bude odloženo do donošenja odluke po tužbi Pravobranilaštva RS, s obzirom na nesporne činjenice utvrđene na strani tužiteljice u ovom postupka kao i na mogućnost da odlaganje iseljenja apelant može tražiti i u postupku izvršenja predmetne odluke.

4. Okružni sud je istakao da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je Osnovna škola u Piskavici dodijelila sporni stan. U vezi s tim je ukazano da iz rješenja broj 455/2004. od 6. oktobra 2004. godine proizilazi da je apelantu dodijeljen drugi stan odnosno da je na rješenju vidljivo rukom prepravljen broj dodijeljenog stana tako da odgovara spornom stanu. U prilog ovakvog zaključka ukazano je i na potvrdu koju je ista Osnovna škola izdala 28. decembra 2007. godine iz koje proizilazi da je apelantu dodijeljen drugi, a ne sporni stan. Okružni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da je tužiteljica, shodno članu 37. ZOSPO dokazala da je vlasnik predmetnog stana tj. da ima pravni osnov za sticanje prava svojine (ugovor o otkupu stana) i način sticanja (upis u knjigu položenih ugovora). Neosnovanim je ocijenjena i apelantova tvrdnja da je postupak trebalo da bude prekinut do okončanja spora pred Okružnim privrednim sudom u Banjaluci u po tužbi Pravobranilaštva RS. U vezi s tim je ukazano da, čak i kad bi apelantu bilo dozvoljeno da se umiješa u ovaj postupak, on ne bi imao svojstvo stranke u tom postupku, jer je umješač treće lice koje se pridružuje stranki u postupku jer ima interes da ta stranka uspije u postupku. S tim u vezi je ukazano da apelant nije ponudio u predmetnom postupku niti jedna dokaz da ima osnov za korištenje spornog stana (ugovor o korištenju stana ili ugovor o zakupu), a zbog čega se o valjanosti ugovora o otkupu stana koji je zaključila tužiteljica ne može raspravljati u ovoj parnici, obzirom da apelant, u skladu sa članom 109. Zakona o obligacionim odnosima nema pravni interes a time ni aktivnu legitimaciju za isticanje ništavosti ugovora o otkupu spornog stana. Najzad, u vezi sa apelantovom tvrdnjom da je tužiteljica iselila iz spornog stana 1986. godine, ukazano je da i kad bi se prihvatili dokazi koje je apelant u vezi s tim predočio, iz stanja spisa proizilazi da ugovor o korištenju spornog stana koji je zaključio tužiteljicin suprug nikad nije otkazan u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, niti su u postupku ponuđeni dokazi da je on prestao ne neki drugi način u smislu navedenog zakona (čl. 51. i 53.). Slijedom navedenog ukazano je i da, čak i kad bi se prihvatila tvrdnja da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, tužiteljica bi, na osnovu člana 41. ZOSPO imala jače pravo od apelanta jer on nije ponudio dokaz o tome da ima valjan pravni osnov za posjed spornog stana.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 71 0 P 032410 12 Rev od 24. januara 2013. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude odbacio kao nedozvoljenu. U obrazloženju rješenja je ukazano da je u konkretnom slučaju tužiteljica kao vrijednost spora označila iznos od 480,00 KM, a na pripremnom ročištu ovako određena vrijednost nije promijenjena. Shodno navedenom zaključeno je da vrijednost spora a time i vrijednost osporenog djela drugostepene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, pa je shodno članu 247. stav 1. Zakona o parničnom postupku revizija apelanta odbačena kao nedozvoljena.

6. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama odnosno rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, opširni apelacioni navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, te da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. Apelant tvrdi da sporni stan koristi na temelju odobrenju direktora od 1995. godine, da su tužiteljica i njen suprug prestali koristiti sporni stan 1986. godine, da sporni stan predstavlja kadrovski stan a da je tužiteljicin suprug prestao da radi u Osnovnoj školi 1979. godine. Nadalje, apelant u opširnim navodima tvrdi da je ugovor o otkupu spornog stana ništav, da je to ukazivao u toku postupka pred redovnim sudovima provedenim dokazima, ali da to redovne sudove nije spriječilo da svoje odluke zasnuju na takvom ugovoru. Nadalje, apelant tvrdi da u konkretnom slučaju nije mogao biti primijenjen ZOSPO odnosno da se ovaj zakon nije primjenjivao u BiH ni prije rata kao ni nakon rata. Najzad, apelant ukazuje da je reviziju izjavio zbog pogrešne primjene materijalnog prava, a da je Vrhovni sud nije utvrdio da se u sporu ne radi o postojanju najamnog odnosa ili zakupnog odnosa, da se nije mogla odrediti tako niska vrijednost stana, odnosno da je ovu vrijednost trebalo da ispravi Osnovni sud najkasnije prije početka glavne rasprave, a na što je nedvosmisleno upućivao i obrazac o otkupu stana na kom je navedena vrijednost stana od 20.000,00 KM. Također, apelant ukazuje i da je tužiteljicu zastupao advokatski pripravnik a što je suprotno zakonu. Najzad, apelant je ukazao da nije pozvan da učestvuje u postupku koji se vodi pred Okružnim privrednim sudom.

7. Apelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere zatražio da se, u skladu sa njegovim osnovnim pravima i slobodama zabrani njegovo iseljenje iz spornog stana odnosno da se izvršenje osporene presude Osnovnog suda odloži do okončanja postupka po apelaciji.

8. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

10. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U konkretnom slučaju apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izvršenje pravosnažne presude do okončanja postupka po njegovoj apelaciji pred Ustavnim sudom.

12. Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

13. U konkretnom slučaju, osim navoda koji se tiču merituma spora, apelant ne nudi nikakve razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Također, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu, kao ni iz apelantovih navoda ne može se zaključiti da je pokrenut postupak izvršenja osporene presude Osnovnog suda kojom je apelantu naloženo da sporni stan, preda tužiteljici. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.

14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1286/13 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio