Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1326/13 (M. G.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-1326/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1326/13 rješavajući zahtjev Mladena Glogovca za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Mladena Glogovca za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Mladen Glogovac (u daljnjem tekstu: apelant), iz Sarajeva, podnio je 28. marta 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 003395 09 U od 26. decembra 2012. godine. Apelant je 28. marta 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Kantonalnog suda broj 09 0 U 003395 09 U od 26. decembra 2012. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Odjeljenja Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava za stambena pitanja) broj 23-04/II-23-163/05 od 24. juna 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva stambene politike Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo stambenih poslova) broj 27/02-23-8419/08 od 29. decembra 2008. godine, utvrđeno je da je Unis UTL d.o.o. Vogošća davalac na korištenje stana u ulici Zagrebačka broj 1/pr (u daljnjem tekstu: sporni stan), ranijeg nosioca stanarskog prava Ane Bartula i da se davaocu stana dozvoljava vraćanje spornog stana na raspolaganje. Istim rješenjem apelantu je utvrđen prestanak bespravnog korištenja spornog stana prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine F BiH“, broj 11/98, 38/98, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene Zakona), te da je dužan stan napustiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja.
3. U obrazloženju rješenja Uprava za stambena pitanja je navela da je Unis UTL d.o.o. Vogošća, 25. jula 2006. godine podnijelo zahtjev ovom organu za vraćanje spornog stana na raspolaganje, čiji je raniji nosilac stanarskog prava Ana Bartula. Obrazlažući svoju odluku Uprava je navela da je u toku postupka uvidom u potvrdu o vlasništvu stana Stambenog fonda Sarajevo, broj 02/9993/05 od 31. augusta 2005. godine utvrđeno da je Unis UTL d.o.o. Vogošća vlasnik spornog stana (u daljnjem tekstu: vlasnik stana), koji apelant prema odredbama Zakona o prestanku primjene Zakona koristi bez pravnog osnova. Utvrđeno je da nije sporno da je apelant bio radnik vlasnika stana, da je penzionisan 1989. godine, ali da mu sporni stan nikad nije dodjeljen na korištenje, jer je posjedovao vlastitu kuću u Sarajevu u ulici Gornji Velešići broj 31., odnosno da je u sporni stan uselio bez pravnog osnova, dakle da navedeni stan koristi kao bespravni korisnik. Rok za napuštanje stana apelantu je određen prema članu 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene Zakona. Članom 3. stav 3. Zakona o prestanku primjene propisano je da će se osoba koja koristi stan bez pravnog osnova po službenoj dužnosti prinudno iseliti odmah ili najkasnije u roku od petnaest dana, a nadležni organ nije dužan da osigura alternativni smještaj za ove osobe. U obrazloženju rješenja Ministarstvo stambenih poslova je potvrdilo da je rješenje Uprave za stambena pitanja pravilno i zakonito, jer je doneseno na temelju pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i na pravilnoj primjeni člana 7. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova (u daljnjem tekstu: Zakon o vraćanju stanova).
4. Uprava za stambena pitanja je u međuvremenu 5. decembra 2008. godine donijela Zakučak o dozvoli izvršenja broj 23-04/II-23-163/05, kojim je utvrdila da je rješenje tog organa broj 23-04/II- 23-163/05 postalo izvršno 25. jula 2008. godine pa se dozvoljava izvršenje rješenja, a apelantu je naloženo da je dužan u roku od 7 dana od dana prijema zaključka iseliti iz spornog stana, i ukoliko u ostavljenom roku ne poduzme radnje iseljenja da će Uprava biti dužna izvršiti prisilino administrativno izvršenje uz asistenciju službenika policije.
5. Apelant je 28. januara 2009. godine tužbom pokrenuo upravni spor pred Kantonalnim sudom koji je presudom broj 09 0 U 003395 09 U od 26. decembra 2012. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu. Sud je zakonitost osporenog rješenja ispitao u granicama tužbenog zahtjeva u smislu odredbe člana 34. Zakona o upravnim sporovima shodno kojem je odlučeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan. Kantonalni sud je dalje konstatovao da navodi apelanta koje se odnose na njegovo loše zdravstveno stanje, da je predmetni stan trebao biti njemu dodjeljen od strane davaoca i vlasnika stana kao radniku tog preduzeća, nisu mogli biti predmetom ocjene u ovom postupku.
6. Uprava je dopisom broj 23-04/II-23-163/05 od 12. februara 2013. godine obavjestila apelanta da će postupiti shodno Zaključku o dozvoli izvršenja broj 23-04/II-23-163/05 i pristupiti njegovom iseljenju iz predmetnog stana dana 12. marta 2013. godine u 11,00 sati uz asistenciju policijskih službenika i da je apelant dužan predmetni stan predati slobodan od lica i stvari službenicima organa Uprave. Istim dopisom apelantu je naloženo da je dužan pristupiti izvršenju radi predaje stana kako bi se izvršilo pečaćenje stana a u suprotnom ukoliko ne bude prisutan da će se stan prinudno otvoriti i iseliti stvari, u kom slučaju će apelant snositi materijalnu odgovornost za eventualna oštećenja ili nestank stvari nakon odlaska službenika Uprave.
7. Uvidom u Zapisnik broj 163/05 zaključen dana 12. marta 2013. godine proizilazi da postupak iseljenja apelanta iz spornog stana određen 12. marta 2013. godine nije proveden i da je izvršenje ponovo određeno za 12. april 2013. godine.
8. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je predmetni stan „ on trebao dobiti na korištenje od strane Unis UTL Vogošća gdje je radio 17. godina, kada mu je obećano rješavanje stambenog pitanja“. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant je obrazložio time „da mu je deložacija iz predmetnog stana zakazana 12. aprila 2013. godine, da nema kuda iz ovog stana, jedino na ulicu, da živi sam i da je lošeg zdravstvenog stanja“. Uz apelaciju apelant je dostavio, otpusno pismo Državne bolnice Sarajevo od 3. maja 2000. godine i nalaz specijaliste Prm. mr. Asima Prutina od 22. septembra 2012. godine koji se odnosi na internističku terapiju apelanta, otpusno pismo Klinike za bolesti srca i reumatizma Kliničkog centra – Univerziteta u Sarajevu od 21. aprila 2011. godine i 30. januara 2013. godine.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
„Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.“
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
„Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.“
10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. U vezi sa zahtjevom apelanta da Ustavni sud obustavi izvršenje presude Kantonalnog suda, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud je ispitao navode apelanta i dokumetaciju koju je apelant dostavio uz apelaciju u pogledu donošenja privremene mjere te zaključio da se na temelju ovih navoda ne može donijeti privremena mjera, iz člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, kojom bi se obustavilo izvršenje pravosnažne sudske odluke. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić