Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1335/13 («Pljasković auto» d.o.o. Brčko Distrikt)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1335/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1335/13, rješavajući zahtjev «Pljasković auto» d.o.o. Brčko Distrikt za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „Pljasković auto“ d.o.o.
Brčko Distrikt za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «Pljasković auto» d.o.o. Brčko Distrikt (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banja Luke, podnio je 27. marta 2013. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 006179 13 Uvp od 14. februara 2013. godine i S1 3 U 006179 11 U od 3. decembra 2012. godine, rješenja Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine – Banja Luka (u daljnjem tekstu: UIO) broj 01/4-UP/II-2257/10 od 13. aprila 2011. godine i rješenja UIO Regionalnog centra Banja Luka broj 03/4-2/I-Up-2568/10 od 11. novembra 2010. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio prinudno izvršenje po nalogu UIO, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Rješavajući po službenoj dužnosti u postupku izmjene podataka u deklaraciji i naknadne naplate manje plaćenih indirektnih poreza od apelanta kao uvoznika, UIO Regionalni centar Banja Luka je donijela rješenje broj 03/4-2/1-Up-2568/10 od 11. novembra 2010. godine, kojim je izvršena izmjena podataka u deklaraciji C-47392 od 12. augusta 2009. godine Carinske ispostave Gradiška (u daljnjem tekstu: CI Gradiška). Istim rješenjem apelant je obavezan da za robu ocarinjenu po deklaraciji broj C-47392/09 od 12. augusta 2009. godine na ime manje plaćenih indirektnih poreza uplati ukupan iznos od 4.017,92 KM i to na ime carine iznos od 3. 121,93 KM, na ime dadžbine za carinsko evidentiranje iznos od 312,19 KM i na ime razlike poreza na dodatnu vrijednost iznos od 583,80 KM uz obračun zateznih kamata počev od dana nastanka carinskog duga 23. augusta 2009. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je CI Gradiška svojim aktom od 21. septembra 2010. godine zatražila pokretanje postupka po službenoj dužnosti i u prijedlogu navela da je apelant u svojstvu uvoznika robe izvršio konačno carinjenje u CI Gradiška od pošiljaoca „LMK“ d.o.o. Slovenija, uz korištenje povlastice EUP na osnovu izjave na fakturi. Na zahtjev CI Gradiška putem Regionalnog centra Banja Luka izvršena je provjera vjerodostojnosti izjave o porijeklu na fakturi kod carinskih organa Slovenije. Carinski organi Republike Slovenije su svojim aktom utvrdili i obavijestili da predmetna roba ne ispunjava uslove za sticanje robe sa porijeklom iz Evropske unije te da je izjava o porijeklu robe nepropisno izdana. CI Gradiška je zatražila da se u deklaraciji C- 47392 od 12. augusta 2009. godine izvrši izmjena podataka i naplata manje plaćenih indirektnih poreza od uvoznika.
4. Postupajući po predmetnom zahtjevu, radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja, UIO Regionalni centar Banja Luka je na javnu raspravu pozvao ovlaštenog predstavnika apelanta kao uvoznika (zakonskog zastupnika apelanta) da se izjasni o predmetnoj upravnoj stvari, koji je na raspravi od 20. oktobra 2010. godine izjavio da se ne slaže sa mišljenjem carinskih organa Republike Slovenije, da je teretno motorno vozilo uvezeno po računu broj 3093 od 4. augusta 2009. godine i da roba ispunjava uslove porijekla iz Evropske unije. UIO Regionalni centar Banja Luka je nakon uvda u priloženu dokumentaciju utvrdio da je po deklaraciji broj C-47392 od 12. augusta 2009. godine za apelanta kao uvoznika ocarinjena roba u iznosu od 5.800,00 EUR-a, da je upisana šifra povlastice EUP i da je na utvrđenu carinsku vrijednost izvršen obračun indirektnih poreza i to samo porez na dodanu vrijednost u iznosu od 5.326,15 KM, bez obračuna carine i dadžbine za carinsko evidenetiranje. Također je utvrđeno da je pri carinjenju priložen račun broj 3093 od 4. augusta 2009. godine izdan u Republici Sloveniji sa izjavom na računu kao dokazom da roba ima preferencijalno porijeklo iz EU te da je CI Gradiška tražila provjeru dokaza o porijeklu. Nakon uvida u svu prateću dokumentaciju, ocjenom svih dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, UIO Regionalni centar Banja Luka je utvrdila da je 12. augusta 2009. godine izvršen uvoz korištenog teretnog motornog vozila marke MAN (sa bližim oznakama obrazloženju rješenja) sa povlasticom na računu dobavljača „LMK“ d.o.o. Ljubljana, da predmetna roba ne ispunjava uslove za sticanje robe sa porijeklom iz Evropske unije te da je izjava o porijeklu nepropisno izdana. Pozivanje apelanta na izjavu proizvođača robe je neosnovano jer je UIO Regionalni centar Banja Luka utvrdila da na izjavi stoji da važi samo za izvorni oblik vozila u trenutku prve isporuke sa datumom 30. novembar 1998. godine a vozilo je proizvedeno 1999. godine. Osim toga, ni izjava direktorice „LMK“ Ljubljana napisana na poleđini fakture, nije mogla uticati na drugačije rješavanje konkretne pravne stvari, budući da su dokazi dostavljeni od strane Carinske uprave Slovenije, bili odlučujući za rješavanje konkretne upravne stvari. Na osnovu tako tvrđenog činjaničnog stanja UIO Regionalni centar Banja Luka je izvršila izmjenu podataka u deklaraciji tako što je izbrisana šifra povlastice EUP a zatim izvršen obračun carine sa stopom carine od 10% i dažbina za carinsko evidentiranje u punoj stopi od 1% te razlika PDV-a zbog uvećanja poreske osnovice i apelant obavezan na uplatu razlike indirektnih poreza u iznosu od 4. 017, 92 KM te uplatu nastale zatezne kamate shodno odredbi člana 207. stav 3. Zakona o carinskoj politici BiH.
5. Direktor UIP je rješavajući u upravnom postupku o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja broj 03/4-2/I-UP-2568/10 od 11. novembra 2010. godine donio rješenje broj 01/4-UP/II-2257/10 od 13. aprila 2011. godine kojim je apelantova žalba odbijena. U obrazloženju rješenja je navedeno da je carinski postupak poseban upravni postupak koji ima svoju propisanu regulativu kao i posebna procesna pravila i započinje podnošenjem carinske prijave, a ona predstavlja zahtjev carinskom organu da se dozvoli stavljanje robe u carinski postupk koji je naveden u prijavi. Također, moraju biti priloženi dokumenti potrebni za odobravanje zahtijevanog carinskog postupka a za tačnost podataka navedenih u prijavi kao i vjerodostojnost priloženih dokumanata odgovoran je deklarant odnosno njegov zastupnik što podrazumijeva obavezu carinskog obveznika (apelanta) da pravilno izvrši popunjavanje carinske prijave Iz predmetne upravne stvari propizilazi, kako je dalje navedeno, nesporna činjenica da je carinskom prijavom od 12. augusta 2009. godine kod CI Gradiška za apelanta kao uvoznika izvršeno carinjenje robe prema fakturi od 4. augusta 2009. godine izdanoj od dobavljača LMK Ljubljana. Povlastica je upisana temeljem izjave dobavljača zbog čega je na utvrđenu carinsku vrijednost obračunat samo PDV bez obračuna carine i carinskog evidentiranja. Budući da je pri provjeri vjerodostojnosti izjave o porijeklu robe utvrđeno da uvezena roba ne ispunjava uslove za sticanje statusa robe sa porijelom iz EU i da je izjava o porijeklu nepropisno izdana, neosnovani su apelantovi žalbeni prigovori koji se tiču bitne povrede postupka, imajući u vidu da carinski organi zemlje uvoznice mogu nakandno zatražiti provjeru dokaza o porijeklu a carinski organi zemlje izvoznice su ti koji po takvom zahtjevu verifikuju izjavu o porijeklu i po potrebi daju ocjenu auentičnosti iste. Neosnovani su i žalbeni navodi koji ukazuju na pogrešan datum nastanka duga i pogrešnu odluku o obračunu kamate jer carinski dug nastaje u trenutku prihvatanja carinske prijave. Zatezna kamata je akcesorne prirode i vezana je za glavni dug a očigledno je da apelant kao carinski obveznik svoju obavezu nije ispiunio, zbog čega je obavezan i na plaćanje kamate.
6. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 006179 11 U od 3. decembra 2012. godine odbio apelantovu tužbu podnesenu radi izmjene podataka rješenja u JCI broj 01/4-2-UP/II-2257/10 od 13. aprila 2011. godine protiv tužene UIO. Sud BiH je ispitao zakonitost i pravilnost osporenog rješenja te zaključio da se osporeno rješenje temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni zakona, pri čemu nisu učinjene povrede postupka na koje je apelant tužbom ukazao. U postupku su, kako je nadalje obrazloženo, potpuno i pavilno utvrđene odlučne činjenice iz kojih proizilazi da su carinske dadžbine pogrešno obračunate, a pobijanim rješenjem te nepravilnosti su ispravljene. Osim toga, kako je dalje obrazložio Sud BiH nisu učinjene povrede postupka jer su carinski organi u cilju svestranog razmatranja konkretne upravne stvari i konačnog donošenja pravilne i zakonite odluke izvršili temeljite provjere izjave a zakonskom zastupniku apelanta je data mogućnost da aktivno učestvuje u postupku i da se izjasni u odnosu na sve činjenice koje su važne za donošenje pravile i zakonite odluke.
7. Apelaciono vijeće Suda BiH je donijelo presudu broj S1 3 U 006179 13 Uvp od 14. februara 2013. godine kojom je zahtjev za preispitivanje sudske presude odbijen. Po shvatanju apelacionog vijeća Suda BiH, pobijana presuda vijeća za upravne sporove kojom je odbijena apelantova tužba nije rezultat povrede postupka i povrede zakona, već je ista donesena na temelju pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pravilne primjene materijalnog prava, uz omogućavanje apelantu aktivnog učešća u postupku putem zakonskog zastupnika.
8. Apelant smatra da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropku konvenciju. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom mterijlanog prava. Predložio je da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo prinudno izvršenje po nalogu za prinudnu naplatu UIO do okončanja postupka o apelaciji.
9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
10. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
11. Također, Ustavni sud napominje da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga je neophodno posebno obrazložiti i dokazati zašto se traži donošenje privremene mjere.
12. Apelant zahtjevom za donošenje privremene mjere traži odlaganje prinudnog izvršenja po nalogu za prinudnu naplatu UIO do okončanja postupka o apelaciji. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke odnosno nadležnog organa, predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke nadležnog organa mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
13. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da osim navoda koji se tiču merituma apelacije, apelant nije naveo razloge niti dokaze iz kojih bi proizlazila potreba da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Nadalje, ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere se u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o meritumu predmeta, o čemu Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić