Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2216/11 (M. K.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2216/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2216/11, rješavajući zahtjev Marka Kalfića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br, 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marka Kalfića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marko Kalfić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Kaknja, podnio je, 26. maja 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 002359 10 Rev od 22. februara 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 002359 09 Gž od 21. aprila 2010. godine i presude Općinskog suda u Kaknju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 36 0 P 002359 03 P od 30. juna 2009. godine. Apelant je naknadno 20. marta 2013. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud „upozorio JP Šumsko privredno društvo Ze-Do kantona d.o.o. Zavidovići, Poslovna jedinica Šumarija Kakanj (u daljnjem tekstu: tuženi) da prestane vršiti sječu na nekretnini i vlasnike da ne pomjeraju međe do donošenja odluke o apelaciji“.
2. Presudom Općinskog suda broj 36 0 P 002359 03 P od 30. juna 2009. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 36 0 P 002359 09 Gž od 21. aprila 2010. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta i Franje Kalfića (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je traženo da se izuzme iz utvrđene granice između šume i zemljišta u društvenoj svojini nekretnina pobliže navedena u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina) i da im se vrati u vlasništvo kao i da se upišu na predmetnoj nekretnini kao suvlasnici od po ½, te da im se naknade troškovi za porušenu kuću i štalu i da im se obezbjedi prilazni put do predmetne nekretnine i to sa sjeverozapadne strane preko državnog zemljišta.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da apelant i tužitelj tokom postupka nisu dokazali da su vlasnici predmetne nekretnine i budući da traže da se utvrdi njihovo pravo vlasništva a da je u zemljišnoj knjizi na toj nekretnini upisano državno vlasništvo 1/1 to tuženi nije pasivno legitimisan jer nije uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine. Osim toga, kako je dalje istakao sud, iz tužbenih navoda proizilazi da su prednici apelanta i tužitelja uzurpirali predmetnu nekretninu, da su istu godinama koristili i obrađivali pa iz tog razloga smatraju da su stekli pravo vlasništva na istoj. Međutim, u toku postupka je utvrđeno da su prednici apelanta i tužitelja faktički posjed nekretnine izgubili 1977. godine kada je predmetna nekretnina od strane Opštine Kakanj kao vlasnika predata u posjed tuženom. Apelant i tužitelj su tužbu podnijeli 1991. godine a prema odredbi člana 29. ranije važećeg Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 2/92 i 13/94) na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem a što je izostavljeno donošenjem Zakona o osnovama vlasničkih odnosa (“Službeni list RBiH“ broj 37/95) pa je mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću na stvari u društvenoj svojini nastala stupanjem na snagu ovog zakona (10. oktobra 2008. godine) a rokovi propisani za dosjelost se počinju računati od tog dana (stav Vrhovnog suda-Bilten 2/08, odluka broj 3).
4. Apelant i tužitelj nisu dokazali da su stekli pravo vlasništva na jedan od načina propisan Zakonom o vlasničko pravnim odnosima („Službene novine FBiH“, br. 6/98 i 29/03) a sud nije nadležan raspravljati o priznanju prava vlasništva uzurpacijom, tužena nije vlasnik predmetne nekretnine pa se u odnosu na nju ne može ni odnositi postupak utvrđenja prava vlasništva. Na osnovu člana 43. Zakona o vlasničko pravnim odnosima apelant i tužitelj nemaju pravo na vlasničku zaštitu jer nisu dokazali da su vlasnici sporne nekretnine te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen kao neosnovan. Također je neosnovan i tužbeni zahtjev u pogledu naknade štete za porušenu kuću i štalu jer nisu dokazali da je tužena štetu pričinila u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima, nisu precizirali visinu štete niti predlagali dokaze na tu okolnost. Na kraju je Općinski sud istakao da je neosnovan i tužbeni zahtjev u dijelu kojim apelant i tužitelj traže da se obezbjedi pristup predmetnoj nekretnini sa sjeverozapadne strane jer nisu dokazali u smislu člana
59. Zakona o vlasničko pravnim odnosima da koriste predmetne nekretnine niti su označili koja je to poslužna nekretnina.
5. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak prvostepenog suda u cijelosti je prihvatio Kantonalni sud napominjući da tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja nije odbijen, kako to tvrdi apelant u žalbi, zbog toga što tuženi nije pasivno legitimasan već što nisu dokazali tačnost činjeničnih tvrdnji na kojima su zasnovali svoj zahtjev. Apelant i tužitelj nisu dokazali da su vlasništvo na predmetnim nekretninama stekli na jedan od načina iz odredbe člana 23. Zakona o vlasničko pravnim odnosima a što su morali učiniti je im to izričito nalaže odredba člana 43. stav 2 navedenog zakona kojom je propisano da vlasnik mora dokazati da na stvari čiji povrat traži ima pravo vlasništva kao i da se ona nalazi u faktičkoj vlasti tuženog
6. Odlučujući o reviziju koju su protiv drugostepene presude izjavili apelant i tužitelj Vrhovni sud je presudom broj 36 0 P 002359 10 Rev od 22. februara 2011. godine, reviziju odbio.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je suprotno revizionim navodima drugostepeni sud rješavajući žalbu ocijenio sve žalbene prigovore i pri tome izveo pravilan zaključak da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede odredbi Zakona o parničnom postupku. Također je istaknuto da je kod utvrđenog činjeničnog stanja pravilno drugostepeni sud primijenio materijalno pravo pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o vlasničko pravnim odnosima, Zakona o uzurpacijama, Zakona o šumama i Zakona o obligacionim odnosima kada je izveo zaključak da dokazi izvedeni pred prvostepenim sudom nisu davali utemeljenje za usvajanje tužbenog zahtjeva. Za svoje odluke, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nižestepeni sudovi su naveli jasne i određene razloge koje kao pravilne prihvata bez potrebe za njihovim ponavljanjem.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelant žali na povredu navedenih prava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava te nedovoljnog i paušalnog obrazloženja revizione presude. Apelant je istakao da su njegovi prednici predmetnu nekretninu uzurpirali 1934. godine i da su je koristili cijeli život. Apelant je dalje istakao da je Općina Kakanj 6. novembra 1967 godine, donijela rješenja kojim njegovim prednicima (Peri i Mati) nije priznata uzurpaciju na predmetnim nekretninama a koji nisu ni učestvovali u postupku niti im je dostavljeno rješenje. Nadalje je istakao da je Opština Kakanj 2. jula 1991. godine donijela rješenja kojim je utvrđena granica između šume i zemljišta u društvenoj svojini te naglasio da ni u ovom postupku nisu učestvovali. Kako je dalje naveo apelant „sve se to negativno odrazilo na predmetni postupak pred sudom a koje propuste državnih organa nije mogao ispraviti“. Apelant je istakao da je sud „zanemario činjenicu kako su rješenja donesena i da drži predmetne nekretnine u posjedu, da ih uživa i koristi te da je upisan kao posjednik“.
9. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio osim što je naveo da „tužena strana vrši sječu na nekretnini koju je bespravno pošumila i da vlasnici zemljišnih posjeda sa kojima graniči vrše pomjeranje međa u sporni posjed a da tužena strana to sve mirno posmatra i dozvoljava“. Predložio je da se „upozori tužena strana da ne vrši sječu do okončanja spora a vlasnici da ne pomjeraju među do okončanja postupka o apelaciji“.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Iz zahtjeva za donošenje privremene mjere proizilazi da je apelant zatražio da Ustavni sud „upozori tuženu stranu da ne vrši sječu do okončanja spora a vlasnike zemljišnih posjeda sa kojima graniči da ne vrše pomjeranje međa u sporni posjed do okončanja postupka o apelaciji“.
13. U vezi sa zahtjevom apelanta Ustavni sud prije svega ističe da su u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom presude redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanta i tužitelja kojim je traženo da se izuzme iz utvrđene granice između šume i zemljišta u društvenoj svojini, predmetna nekretnina i da im se vrati u vlasništvo kao i da se upišu na predmetnoj nekretnini kao suvlasnici od po ½, te da im se naknade troškovi za porušenu kuću i štalu i da im se obezbjedi prilazni put do predmetne nekretnine i to sa sjeverozapadne strane preko državnog zemljišta. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da apelant uopšte nije obrazložio zbog čega traži usvajanje ovako postavljenog zahtjeva za donošenje privremene mjere niti Ustavni sud ovako postavljen zahtjev za donošenje privremen mjere može dovesti u vezu sa postupkom koji je okončan presudama koje se osporavaju apelacijom. Također Ustavni sud zapaža da ovako postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere (da Ustavni sud upozori tuženu stranu da ne vrši sječu a vlasnike zemljišnih posjeda sa kojima graniči da ne vrše pomjeranje međa u sporni posjed dok Ustavni sud ne donese odluku o apelaciji) apelant praktično traži da Ustavni sud donese odluku o smetanju posjeda, za čije je donošenje, shodno relevantnim odredbama ZPP, nadležan redovni sud. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić