Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-846/13 (J. R., L. S. i P. R.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 1043
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije
Predmeti (1)
AP-846/13
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine , u predmetu broj AP 846/13, rješavajući zahtjev Jelene Rešetar i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Jelene Rešetar, Ljiljane Stajić i Puniše Rešetara za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Rešetar, Ljiljana Stajić i Puniša Rešetar (u daljnjem tekstu: prvopelantica, drugopelantica i apelant ili apelanti), svi iz Zenice, podnijeli su 27. februara 2013. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 P 011559 12 Rev od 29. novembra 2012. godine. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Investiciono-komercijalnoj banci - Zenica kao pravnom sljedniku Privredne banke Sarajevo - Filijala Zenica (u daljnjem tekstu: tužena) da štednu knjižicu koja se vodi na ime Rešetar (Ilije) Radislav (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) preda u posjed apelantima ili da odredi da ova banka knjižicu položi u depozit Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud).
2. Ustavni sud je Odlukom broj AP 3064/12 od 10. oktobra 2012. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli 16. augusta 2012. godine protiv Presude Kantonalnog suda u broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po izjavljenoj reviziji apelanata pred Vrhovnom sudom.
3. Presudom Općinskog suda broj 43 0 P 011559 08 P od 5. jula 2010. godine, u pravnoj stvari apelanata protiv tužene radi predaje u posjed devizne štedne knjižice, vsp. 15,00 KM, obavezana je tužena da apelantima preda u posjed i slobodno raspolaganje deviznu štednu knjižicu preciznije označenu u presudi, koja glasi na ime prednika apelanata, te da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 25,00 KM i to u roku od 30 dana. Po ocjeni Općinskog suda, sporan je osnov postavljenog tužbenog zahtjeva apelanata odnosno sporno je da li su apelanti vlasnici predmetne štedne devizne knjižice i da li imaju pravo da je posjeduju. U konkretnom predmetu, Općinski sud je utvrdio da prema Zakonu o nasljeđivanju (,,Službeni list SR BiH“, broj 7/80) jasno proizilazi da su apelanti, između ostalog, naslijedili pored potraživanja po predmetnoj štednoj knjižici i samu knjižicu kao ispravu-dokaz postojanja potraživanja kod tužene. Naime, prema odredbi člana 1043. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (,,Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ broj: 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) banka izdaje deponentu štednu knjižicu kao dokaz postojanja ugovornog odnosa odnosno položenog novca deponenta kod banke koja smrću deponenta, u konkretnom slučaju prednika apelanata po zakonu prelazi u vlasništvo apelanata kao njegovih zakonskih nasljednika na način kako je to utvrđeno rješenjem o nasljeđivanju. Dalje se navodi da je Općinski sud prihvatio iskaz apelanta u kojem je navedeno da je predmetnu knjižicu predao tuženoj u postupku verifikacije te da mu je tada rečeno da će ista biti zadržana do okončanja navedenog postupka. Kako tužena nije postupila u smislu odredbe člana 12. stav 2. Uredbe o postupku verifikacije tražbina i gotovinskih isplata po osnovu računa stare devizne štednje u FBiH (u daljnjem tekstu: Uredba) na način da apelantima po završetku verifikacije odnosno u određenom roku vrati deviznu štednu knjižicu, to je Općinski sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine žalba tužene je uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je tužbeni zahtjev apelanata odbijen kao neosnovan. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o hartijama o vrijednosti koja predstavlja pismenu ispravu kojom se njen izdavalac obavezuje da ispuni obavezu upisanu na toj ispravi njenom zakonitom imaocu i koja može glasiti na donosioca, na ime ili po naredbi, te da je potraživanje iz hartije od vrijednosti vezano za samu hartiju od vrijednosti i pripada njenom zakonitom imaocu. Dakle, po mišljenju Kantonalnog suda, da je prvostepeni sud imao u vidu citirane odredbe ZOO, a u vezi sa odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (Službene novine FBiH“, broj 6/98) i Zakona o nasljeđivanju, onda bi zaključio da je štedna knjižica hartija od vrijednosti, koja glasi na ime prednika apelanata, da prema tome nije pokretna stvar u građansko-pravnom smislu, jer ne može biti u prometu i predmet vlasništva. Također, dalje se navodi da apelanti nisu naslijedili štednu knjižicu niti je mogu naslijediti, te da nasljednici momentom smrti svoga prednika odnosno zakonitog imaoca štedne knjižice nasljeđuju novčana potraživanja evidentirana u štednoj knjižici, što su apelanti i ostvarili Rješenjem o nasljeđivanju broj: 0-384/93. Istaknuto je da su predmetna novčana potraživanja nakon nasljeđivanja uredno evidentirana kao tražbine građana (stara devizna štednja) u smislu Zakona o utvrđivanju i realizaciji potraživanja građana u postupku privatizacije („Službene novine FBiH“, br. 27/97, 8/99, 45/00, 54/00,7/01) na jedinstvenim računima apelanata. Kako je sporna devizna knjižica vrijednosni papir, a nije individualno određena stvar u građansko-pravnom smislu nad kojom može postojati pravo vlasništva, to apelantima, po mišljenju Kantonalnog suda, ne pripada pravo na podnošenje tužbe za povrat štedne knjižice. Stoga je Kantonalni sud žalbu tužene uvažio, prvostepenu presudu preinačio i apelante odbio sa tužbenim zahtjevom kao neosnovanim.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 43 0 P 011559 12 Rev od 29. novembra 2012. godine, odbačena je kao nedopuštena revizija apelanta izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 43 0 P 011559 10 Gž od 1. juna 2012. godine sa obrazloženjem da nisu ispunjeni uvjeti za dopustivost revizije propisani članom 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/03, 85/03, 74/05; u daljem tekstu: ZPP FBiH).
6. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženoj da štednu knjižicu koja se vodi na ime prednika apelanata preda u posjed apelantima ili da odredi da ova banka knjižicu položi u depozit Općinskog suda.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Također, Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži donošenje privremeno mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženoj da štednu knjižicu koja se vodi na ime prednika apelanata preda u posjed apelantima ili da odredi da ova banka knjižicu položi u depozit Općinskog suda mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. Međutim, Ustavni sud zapaža da se zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere zasniva na istim razlozima i činjenicama koje navode kao razloge za usvajanje apelacije, pri čemu apelanti uopće nisu naveli nikakve dodatne razloge za usvajanje privremene mjere. Ustavni sud ističe da ne može udovoljiti zahtjevu apelanata za privremenu mjeru s obzirom da bi na taj način prejudicirao rješenje predmetne apelacije budući da navodi apelanata u vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere u svemu korespondiraju navodima u vezi sa meritumom apelacije. Ovi navodi bit će predmet rješavanja Ustavnog suda kada bude odlučivano o dopustivosti i meritumu predmetne apelacije.
10. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovanim.budući da u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav
1. Pravila Ustavnog suda,
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić