Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/10 (B. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1677/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1677/10, rješavajući apelaciju Boška Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Boška Petrovića podnesena zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljenja lica Republike Srpske, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Boško Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 8. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), zbog dužine trajanja postupka pred Ministarstvom za izbjeglice i raseljenja lica Republike Srpske. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «zabranio zaključenje bilo kakvog ugovora o otkupu stana u Banjaluci, u Ulici Save Ljuboje broj 20/IV» do donošenja odluke o apelaciji. Apelacija je dopunjena 26. juna 2010. godine.

2. Ustavni sud je 8. juna 2011. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 1677/10 kojom je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

3. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica, Odsjek Banjaluka (u daljnjem tekstu: OMI Banjaluka) broj sl.05050-02-02-15/2002 od 6. septembra 2002. godine apelantu je naloženo da predmetni stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva oslobodi i isprazni od svih stvari u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je OMI, rješavajući po službenoj dužnosti, u toku provedenog postupka utvrdio da apelant koristi predmetni stan na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenim sa SIZ stanovanja Banjaluka broj 03-03-1948/94 od 22. jula 1994. godine. Dalje je navedeno da je službenom provjerom utvrđeno da nije podnesen zahtjev za povrat predmetnog stana, a apelant, kao privremeni korisnik nema pravo na alternativni smještaj u smislu člana 24 b tačka 5. Zakona o prestanku primjene zakona o korištenju napuštene imovine, jer je domicilno lice.

4. Rješenjem Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-P581/09 od 9. decembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja OMI Banjaluka broj sl.05050-02-02-15/2002 od 6. septembra 2002. godine i navedeno rješenje je potvrđeno. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je u toku postupka pred prvostepenim organom pravilno utvrđeno da se apelant smatra privremenim korisnikom predmetnog stana, jer je stan koristio na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenom 22. jula 1994. godine koji je, s obzirom da je zaključen u spornom periodu, prestao da važi. Isto tako je utvrđeno da je riječ o domicilnom stanovniku koji je na na području opšine Banjaluka na dan 30. april 1991. godine živio kao podstanar, a da ima roditeljsku kuću u Verićima kod Banjaluke. Dakle, po ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je imao uporište u zakonskim odredbama da pokrene postupak iseljenja apelanta po službenoj dužnosti, jer to predviđaju odredbe člana 112. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku i odredbe člana 24. stav 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenoj imovini, a radi korištenja stana za potrebe alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica kojima to pravo pripada prema odredbamaa Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini.

5. Okružni sud u Banja Luci, na traženje Ustavnog suda, je dopisom broj Ur-6950/11 od 10. maja 2011. godine obavijestio Ustavni sud da apelant protiv rješenja Ministarstva nije pokrenuo upravni spor.

6. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) zbog dužine trajanja postupka, te traži da mu se isplati naknada nematerijalne štete.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

8. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).

9. U konkretnom slučaju rješenjem OMI Banjaluka broj sl.05050-02-02-15/2002 od 6. septembra 2002. godine, apelantu je naloženo da predmetni stan sa članovima svog porodičnog domaćinstva oslobodi i isprazni od svih stvari u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja. Postupajući po žalbi, Ministarstvo je rješenjem, broj 18.05/2-P581/09 od 9. decembra 2009. godine odbilo apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja. Prema informaciji Okružnog suda od 10. maja 2011. godine, apelant nije podnio tužbu i pokrenuo upravni spor protiv prethodno navedenog rješenja Ministarstva .

10. Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju rješenja Ministrstva navedeno da po ocjeni Ministarstva, prvostepeni organ je imao uporište u zakonskim odredbama da pokrene postupak iseljenja apelanta po službenoj dužnosti, jer to predviđaju odredbe člana 112. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku i odredbe člana 24. stav 3. Zakona o prestanku primjene zakona o napuštenoj imovini, a radi korištenja stana za potrebe alternativnog smještaja za izbjegla i raseljena lica kojima to pravo pripada prema odredbamaa Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini. Pri tome Ustavni sud zapaža da su nadležni organi u svojim odlukama odgovarajuće obrazložili primjenu relevantnih procesnih odredbi u konkretnom slučaju. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U odnosu na apelantov zahtjev za kompenzaciju, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija nedopustiva, jer apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, to apelantu ne pripada pravo na kompenzaciju.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1677/10 (B. P.) | Sudska praksa | Aktio