Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/10 (G. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otpremnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1143/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1143/10, rješavajući apelaciju Galiba Bašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Galiba Bašića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-09-000703 od 22. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Galib Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Suad Kumrić advokat iz Tuzle, podnio je 31. marta 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000703 od 22. januara 2010. godine.

2. Apelant je pred Općinskim sudom u Tuzli (u daljnjem teksu: Općinski sud) pokrenuo parnični postupak protiv Tuzlanskog kantona zastupanog po Kantonalnom pravobranilaštvu (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate dijela neisplaćene otpremnine. U tužbi je naveo da je bio zaposlen u MUP-u TK i da mu je po ispunjenju zakonskih uslova radni odnos rješenjem od 19. juna 2007. godine prestao 1. jula 2007. godine. Istim rješenjem utvrđeno mu je pravo na otpremninu u visini tri neto plate ostvarene u FBiH prema posljednjem objavljenom podatku Federalnog zavoda za statistiku ili u visini tri obračunate ili isplaćene plate službenika odnosno namještenika ako je to povoljnije. Apelant smatra da mu pripada pravo na šest plata koje su mu isplaćene u posljednjih šest mjeseci, u skladu sa odredbom člana 16. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plate. Tuženi je osporio osnov i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva ističući da je rješenje kojim je apelantu prestao radni odnos zbog odlaska u penziju i visina otpremnine, doneseno skladu sa Zakonom o policijskim službenicima (član 122. stav 1c), da na navedeno rješenje apelant nije izjavljivao prigovor na što je imao pravo, te je stoga istaknut i prigovor neblagovremenosti tužbe.

3. Općinski sud je presudom broj 032-0-P-08-000588 od 15. aprila 2009. godine, u pogledu glavnog potraživanja usvojio tužbeni zahtjev apelanta obavezavši tuženog da mu na ime neisplaćenog dijela otpremnine isplati 2.637,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 13. februara 2008. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate, uz troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM. U dijelu tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od 1. jula 2007. godine pa do 13. februara 2008. godine, apelantov zahtjev je odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je među strankama bilo sporno da li apelantu pripada pravo na otpremninu u visini od šest posljednjih isplaćenih plata za prethodnih šest mjeseci prije odlaska u penziju ili šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih u FBiH, ako je to za njega povoljnije. Prije raspravljanja ovih spornih čnjenica, Općinski sud je utvrdio da je tužba blagovremena i dozvoljena u smislu odredbe čl. 102. i 103. Zakona o radu. Razmatrajući sporne činjenice, Osnovni sud je ocijenio postojanje osnova a time djelomično i visine tužbenog zahtjeva. Naime, Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plate («Službene novine FBiH» broj 34/04; u daljnjem tekstu: Uredba) regulisano je na koga se pomenuta Uredba odnosi. U odredbi člana 16. Uredbe je regulisano da državni službenik ili namještenik ima pravo na otpremninu prije odlaska u penziju u iznosu od šest njegovih plata isplaćenih u posljednjih šest mjeseci ili šest prosječnih mjesečnih plata isplaćenih u FBiH ako je to za njega povoljnije. Donošenjem Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plate (u daljnjem tekstu: Uredba o izmjenama i dopunama), u članu 29.a) propisano je da se odredbe čl. 3. do 35. ove Uredbe primijenjuju i na uposlenike u policiji, do donošenja posebnih propisa. Imajući u vidu da je apelant ostvario pravo na starosnu penziju nakon stupanja na snagu navedenih uredbi, Općinski sud je zaključio da mu pripada pravo na otpremninu u visini od šest njegovih plata isplaćenih u posljednjih šest mjeseci prije odlaska u penziju, zbog čega je tužbeni zahtjev u pogledu glavnog potraživanja usvojen.

5. Kantonalni sud je presudom broj 003-0-Gž-09-000703 od 22. januara 2010. godine uvažio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da je žalbom osnovano ukazano na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kako je dalje navedeno, činjenica je da je u odredbi člana 16. Uredbe propisano pravo na otpremninu u visini šest plata zaposlenika odnosno šest prosječnih plata isplaćenih u FBiH. Međutim, u odredbi člana 1a. Uredbe o izmjenama i dopunama je propisano da se odredbe od čl. 3. do 25. primijenjuju na državne službenike i namještenike u Kantonalnim organima uprave ako posebnim propisom kantona nije drugačije određeno. Članom 9. stav 1. tačka 2. Kantonalne uredbe o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknadama i drugim materijalnim pravima službenika i namještenika organa uprave («Službene novine TK» br. 15/03, 4/04 i 8/04) propisano je da otpremnina pri odlasku u penziju iznosi najnmanje tri prosječne neto plate ostvarene u FBiH ili u visini od najmanje tri posljednje obračunate ili isplaćene plate službenika ili namještenika ako je to za njega povoljnije. U situaciji kada je kantonalnim propisom određena visina otpremnine, kako je dalje navedeno, apelantu pripada otpremnina u visini od tri plate kako mu je i isplaćeno a ne u visini od šest plata, budući da je Uredbom na nivou FBiH određeno da prvenstvo u primjeni propisa ima kantonalni propis, pa je iz navedenih razloga prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu preinačena i tužbeni zahtjev odbijen.

6. Apelant smatra da mu je presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegvine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant smatra da mu je u postupku iz kojeg je proizašla pobijana presuda povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije i pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava ističući da je stajalište Kantonalnog suda pogrešno, pa je predložio da se osporena presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Osim toga, naveo je da je Kantonalni sud u predmetu broj 003-0-Gž-07-001250 od 6. septembra 2007. godine odlučujući u istom činjeničnom i pravnom osnovu donio drugačiju odluku tako što je žalbu tuženog odbio.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant osporava presudu Kantonalnog suda zbog pogrešne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, preinačavajući prvostepenu presudu jasno naveo i detaljno obrazložio razloge zbog kojih je apelantov zahtjev za isplatu razlike otpremnine odbijen, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravom zaštićenim Evropskom konvencijom. Iako apelant nije eksplicitno naveo u odnosu na koje pravo mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek, proizlazi da se ovi navodi odnose na pravo na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku (podnošenje tužbe). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali odlukama u korist apelanta, ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja po članu 13. Evropske konvencije. Stoga je Ustavni sud zaključio da i ovaj dio apelacije odbaci kao očigledno (prima facie) neosnovan.

12. U odnosu na navode o nediskriminaciji, Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica, koja se nalaze u analognoj situaciji, različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere […] u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebljena sredstava naspram željenog cilja nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 9. februara 1967. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

13. Ustavni sud cijeni da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U konkretnom slučaju, apelant je naveo da je Kantonalni sud u istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi donio drugačiju odluku odnosno odbio žalbu tuženog izjavljenu protiv prvostepene presude. Ustavni sud napominje da apelantovo ukazivanje na eventualnu različitu praksu redovnih sudova ne može u konkretnoj situaciji biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom da je u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud utvrdio da nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Naime, čak i da je redovni sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju kada se ima u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u analogno sličnoj situaciji nego i drugi elementi (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP 1095/09 od 23. februara 2012. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). S obzirom na odsustvo ovih elemenata u konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije također očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava iz člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedeni član Evropske konvencije ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije. Budući da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da je povreda ovog prava moguća, Ustavni sud konstatuje da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1143/10 (G. B.) | Sudska praksa | Aktio