Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1161/10 (H. H.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1161/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1161/10, rješavajući apelaciju Hajre Husića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Husića podnesena protiv presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001045 10 U od 9. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske broj 15-362-228/08 od 27. novembra 2009. godine i rješenja Administrativne službe opštine Bijeljina-Odjeljenja za inspekcijeske poslove-Urbanističko građevinske inspekcije broj 02/6-362-67/08 od 30. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Hajro Husić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine kojeg zatupa Petar Bibić advokat iz Bijeljine, podnio je 31. marta 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 001045 10 U od 9. marta 2010. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ uprave) broj 15-
362-228/08 od 27. novembra 2009. godine i rješenja Administrativne službe opštine Bijeljina-
Odjeljenja za inspekcijeske poslove-Urbanističko građevinske inspekcije (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 02/6-362-67/08 od 30. septembra 2008. godine.
2. Rješenejm prvostepenog organa uprave broj 02/6-362-67/08 od 30. septembra 2008. godine, koje je potvrđeno rješenjem drugostepenog organa uprave, naređeno je apelantu kao investitoru i vlasniku objekta da u roku od 20 dana poruši sve izvedene radove na započetoj izgradnji pomoćnog objekta u Bijeljini, ul. Vojvode Petra Bojovića broj 189, na parceli označenoj kao kč. 5905 ko. Bijeljina. U obrazloženju rješenja je navedeno da je urbanističko-građevinski inspektor 3. juna 2008. godine utvrdio i zapisnički konstatovao da je apelant 20. maja 2008. godine bez prethodno pribavljenog rješnja o odobrenju za garđenje, započeo radove na izgradnji pomoćnog objekta. Rješenjem od 6. juna 2008. godine apelantu je naređeno da obustavi izvođenje građevinskih radova do dobijanja rješenja o odobrenju za građenje. Kontrolom na licu mjesta 19. septembra 2008. godine utvrđeno je da je nadležno odjeljenje za prostorno uređenje rješenjem broj 02/2-364-485/08 od 4. septembra 2008. godine odbilo apelantov zahtjev za izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za legalizaciju započetog pomoćnog objekta. Prvostepeni organ uprave je stoga na osnovu odredbe iz člana 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora («Službeni glasnik RS» broj 84/02) donio rješenje kojim je apelantu naređeno da poruši sve izvedene radove na započetoj izgradnji pomoćnog objekta u roku od 20 dana od dana prijema rješenja.
3. Drugostepeni organ uprave je rješenjem broj 15-362-228/08 od 27. novembra 2009. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku koji je prethodio odlučivanju u prvostepenom postupku nesporno utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o nezakonito izvedenim građevinskim radovima na izgradnji pomoćnog objekta koje je apelant izveo suprotno odredbi člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje. Nesporno je zatim da apelant nije ispoštovao ranije izrečenu mjeru i nije pribavio odobrenje za građenje spornog pomoćnog objekta. S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, drugostepeni organ uprave je zaključio da su se stekli uslovi za postupanje urbanističko-građevinskog inspektora (član 138. stav 1. tačka 8. Zakona o uređenju prostora). Navedenom odredbom je dato pravo i dužnost inspektoru da u vršenju inspekcijskog nadzora svojim rješenjem naredi rušenje građevine ili njenih dijelova, ako utvrdi da je građenje izvršeno bez odobrenja za građenje ili je suprotno datom odobrenju.
4. Okružni sud je odlučujući u upravnom sporu protiv rješenja drugostepenog organa uprave u predmetu izvršenja rješenja, donio presudu broj 12 0 U 001045 10 U od 9. marta 2010. godine, kojom je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepeni organ uprave pravilno utvrdio činjenice koje nesporno ukazuju na okolnost da je apelant i pored svih upozorenja od strane nadležnog inspektora nastavio gradnju započetog objekta, protivno odredbi iz člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora.
5. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudom Okružnog suda i rješenjima organa uprave povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazložio je pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Istakao je da je započeo gradnju objekta na temeljima starog objekta i da ima stečeno pravo gradnje. Osim toga, apelant je naveo da je pred Ustavnim sudom pokrenuo postupak protiv odluka koje se odnose na izdavanje urbanističke saglasnosti pod brojem AP-1207/09, pa budući da taj postupak nije okončan, pobijane odluke po njegovom mišljenju nisu trebale biti ni donesene.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava jer je, kako tvrdi, neosnovano odbijen njegov zahtjev za izdavanje urbanističke saglasnosti za gradnju pomoćnog objekta. U vezi sa takvim navodima, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01, osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U vezi apelantovih navoda da je prethodno podnio apelaciju zavedenu pod poslovnim brojem AP-1207/09 u vezi odluka donesenih u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti za legalizaciju započetog objekta, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti broj AP-1207/09 od 6. decembra 2011. godine (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) apelaciju odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu.
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud ispitao zakonitost osporenih rješenja u granicama zahtjeva i razloga iz tužbe, pa je cijeneći sve odlučne činjenice, dokaze i podatke, kao i relevantne materijalno-pravne propise tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. Iz obrazloženja osporene presude, nasuprot navodima apelacije, ne može se zaključiti da je činjenično stanje prozvoljno utvrđeno niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Takođe je utvrđeno da je donošenju rješenja čije je poništenje u upravnom sporu apelant zahtijevao, prethodio zakonit postupak u kojem je utvrđeno da apelant nije ispoštovao odredbu člana 89. stav 1. Zakona o uređenju prostora jer je započeo izgradnju spornog objekta bez prethodno pribavljenog odobrenja za građenje.
11. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić