Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/10 (C. L.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Penzija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1168/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1168/10, rješavajući apelaciju Cvijetina Lekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Cvijetina Lekića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-08-000 249 od 28. januara 2010. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-07-000 236 od 3. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Cvijetin Lekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Obarske, kojeg zastupa Miodrag Zeljić advokat iz Brčkog, podnio je 1. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 249 od 28. januara 2010. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 236 od 3. decembra 2007. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelant je pred Osnovnim sudom u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pokrenuo parnični postupak protiv Republike Srpske-Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena) radi poništenja rješenja tužene. U tužbi je naveo da mu je rješenjem tužene od 13. januara 2004. godine prestao radni odnos radi ostvarenja prava na starosnu penziju. Dalje je istakao da navodi iz pomenutog rješenja nisu tačni jer nije napunio 40 godina penzijskog staža a osim toga tužena nije uplatila doprinose za penzijski staž, pa je predložio da se utvrdi da je navedeno rješenje ništavo. Tužena je u odgovoru na tužbu istakla da je rješenje u skladu sa zakonom jer je apelant ispunio uslove za starosnu penziju 31. decembra 2003. godine i da su uplaćeni doprinosi za penzijsko osiguranje.

3. Osnovni sud je presudom broj 080-0-P-04-000 554 od 31. januara 2007. godine utvrdio da je ništavo rješenje tužene broj 05/2-126-8 od 2. marta 2004. godine, te je tuženoj naloženo da apelanta vrati na poslove i radne zadatke shodno njegovoj stručnoj spremi, da mu isplati sve plate počev od prestanka radnog odnosa do ponovnog prijema i da mu nadokanadi troškove parničnog postupka. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da među strankama nisu sporne činjenice koje se odnose na prestanak radnog odnosa, budući da je rješenjem tužene od 13. januara 2004. godine apelantu prestao radni odnos radi ostvarenja prava na starosnu penziju. Svi provedeni dokazi potvrđuju da je apelant radio kod tužene, da je zasnovao radni odnos 12. novembra 1973. godine, da je u početku radio kao policajac a zatim na rukovodnim mjestima u policiji. Odredbom člana 41. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju RS («Službeni glasnik RS» br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03; u daljnjem tekstu: Zakon o PIO) propisano je, kako je dalje navedeno, da se staž osiguranja u smislu čl. 27. do 36. istog Zakona računa za vrijeme za koje je plaćen doprinos za penzijsko i invalidsko osiguranje. Na osnovu provedenh dokaza utvrđeno je da je apelant napunio 40 godina radnog staža. Međutim, iz odredbe člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu i člana 75. Zakona o PIO proizilazi da se pravo na starosnu penziju stiče kada osiguranik navrši 40 godina penzijskog staža a ne radnog staža. Iz rješenja PIO broj 1108867360 od 8. juna 2006. godine, u koje je sud izvršio uvid, proizilazi da ukupan penzijski staž apelanta iznosi 38 godina, devet mjeseci i 22 dana odnosno da mu Fond PIO nije priznao pravo na starosnu penziju. Budući da je u odredbi člana 112. stav 1. tačka 4. Zakona o radu propisano da radniku prestaje radni odnos kad napuni 40 godina penzijskog staža, te kako je tužena donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu iako nije napunio 40 godina penzijskog staža, Osnovni sud je zaključio da je takvo rješenje nezakonito, te je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio.

4. Okružni sud je presudom broj 012-0-Gž-07-000 236 od 3. decembra 2007. godine žalbu tužne djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što su poništena rješenja tužene broj 05/2-126-8/04 od 13. januara 2004. godine i broj 05/2-126/8 od 2. marta 2004. godine, te je tuženoj naloženo da apelantu isplati iznose izgubljenih plata koje bi ostvario na poslovima koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa radeći u vremenu u kojem bi ostvario penzijski staž od jedne godine, dva mjeseca i osam dana, koji se ima računati počev od 1. januara 2004. godine, da to vrijeme upiše u radnu knjižicu apelanta i uplati odgovarajući iznos doprinosa nadležnom Fondu PIO. U dijelu u kojem je apelant tražio da ga tužena vrati na posao i da mu pored dosuđenih plata isplati i sve plate do povratka na rad, tužbeni zahtjev je odbijen. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio rješenje Fonda PIO od 8. juna 2006. godine i podatke iz radne knjižice, smatrajući da je presuda prvostepenog suda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Iz činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud proizilazi da je tužena preuranjeno donijela rješenje o prestanku radnog odnosa apelantu po osnovu ispunjenja uslova za odlazak u starosnu penziju, zbog čega mu je, kako je zaključeno, nezakonito prestao radni odnos kod tužene. U odredbi člana 130. Zakona o radu propisano je da ako nadležni sud utvrdi da je otkaz ugovora o radu kojeg je poslodavac dao radniku nezakonit, naložiće poslodavcu da radnika vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora ili na druge poslove koji odgovaraju stručnoj spremi i isplatiće mu naknadu na ime izgubljene plate i drugih primanja. U konkretnom slučaju, apelantu je nezakonito prestao radni odnos. Međutim, kako je dalje navedeno, radni odnos bi mu zakonito prestao u martu 2005. godine po osnovu ispunjenja uslova za penziju, pa je Okružni sud zaključio da bi tužbeni zahtjev apelanta u pogledu povratka na posao bio osnovan jedino u slučaju donošenja presude prije isteka uslova za penzionisanje. S tim u vezi, Okružni sud je tuženu obavezao da apelantu isplati neisplaćene plaće koje bi ostvario do penzionisanja i da uplati doprinose na plate nadležnom Fondu PIO, te je istovremeno ukazao na neosnovanost njegovog zahtjeva za vraćanje na rad jer je u vrijeme donošenja presude već ispunio uslove za odlazak u penziju po sili zakona.

5. Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-08-000 249 od 28. januara 2010. godine apelantovu reviziju odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud u svemu prihvatio činjenična utvrđenja prvostepenog suda nalazeći da je pravilna odluka u dijelu u kojem su poništena rješenja tužene kao nezakonita. Apelantu su zatim dosuđene plate za period od jedne godine, dva mjeseca i osam dana počev od 1. januara 2004. godine, jer je protekom tog vremena apelant ispunio uslove za starosnu penziju. Vrhovni sud je ocijenio da je pobijana presuda Okružnog suda pravilna i zakonita jer je pravilno utvrđeno da su pobijana rješenja tužene nezakonita, zbog čega je tužena obavezana da apelantu isplati plate i doprinose za PIO.

6. Apelant smatra da je presudama Vrhovnog suda i Okružnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelaciji je izložio hronologiju donošenja odluka vezanih za utvrđenje nezakonitosti rješenja o prestanku radnog odnosa, istakavši da u tom periodu nije ostvarivao pravo na penziju u punom iznosu, jer je rješenjem Fonda PIO takav njegov zahtjev odbijen. Predložio je da se pobijane presude preinače i da se naloži tuženom da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja nezakonitih rješenja o prestanku radnog odnosa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelacije o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud prije svega ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Okružni sud preinačavajući djelomčno prvostepenu presudu, a zatim i Vrhovni sud u presudi koja je osporena apelacijom, jasno i iscrpno obrazložili razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev usvojen u dijelu poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa i isplate plaća i odbijen u dijelu u kojem je apelant zahtijevao povratak na rad zbog ispunjenja zakonskih uslova za odlazak u starosnu penziju. Ustavni sud smatra da se iz obrazloženja osporene presude ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/10 (C. L.) | Sudska praksa | Aktio