Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/10 („Berlina“ d.o.o iz Bihaća)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izuzeće
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1172/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1172/10, rješavajući apelaciju „Berlina“ d.o.o Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “Berlina” d.o.o Bihać podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

09-000 062 od 11. januara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Berlina“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupaju Salih Hodžić i Edin Hrgić advokati iz Bihaća, podnio je 5. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-09-000 062 od 11. januara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 018-0-P-08-000 228 od 11. novembra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev Jasminke Karabegović (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da joj apelant na ime preostalog dijela udvojene kapare isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate te da joj naknadi troškove postupka. Presudom je tužiteljica obavezana da apelantu naknadi troškova postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je tužiteljica u tužbi istakla da je sa apelantom vodila pregovore o kupovini putničkog automobila Audi A-4, da je ugovorena cijena od 37.000 KM i rok plaćanja do 29. novembra 2007. godine o čemu su zaključili usmeni kupoprodajni ugovor uz dogovor da će apelant u ugovorenu cijenu uračunati tužiteljicino vozilo Renault Megan odnosno iznos dobijen od njegove prodaje (jer tužiteljica nije bila zadovoljna iznosom koji joj je apelant za vozilo nudio) te da će ostatak iznosa tužiteljica platiti do ugovorenog roka. Tužiteljica je navela i da ju je apelant nakon toga kontaktirao i obavijestio da imaju još zainteresiranih kupaca te da je potrebno da uplati određeni iznos tačnije 5.000,00 KM radi obezbjeđenja kupovine nakon čega je tužiteljicaa podigla kredit na navedeni iznos te ga uplatila apelantu ali da joj je 21. novembra 2007. godine apelant vratio navedeni iznos i obavijestio je da odustaju od prodaje predmetnog vozila budući da ga je prodao drugom kupcu. Navedeno je i da je tužiteljica s tim u vezi tražila da joj apelant temeljem odredbi Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zbog jednostranog raskida ugovora vrati dvostruki iznos kapare.

3. Općinski sud je, s tim u vezi, naveo da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da tužiteljica ničim nije dokazala da je sa apelantom zaključila kupoprodajni ugovor. Prema mišljenju tog suda u konkretnom slučaju se radilo samo o pregovaranju budući da nije ugovorena niti ukupna kupoprodajna cijena niti rok isplate iz čega, prema mišljenju Općinskog suda, jasno proizlazi da je zahtjev tužiteljice za vraćanje udvojene kapare neosnovan. Općinski sud je naveo da je osnovna funkcija kapare, prema ZOO, da predstavlja znak da je zaključen ugovor povodom kojeg se kapara daje, te da je zakonom propisano da se ono što jedan ugovorna strana predaje drugoj prilikom zaključenja ugovora, ako se želi dati po osnovu kapare, mora izričito ugovoriti. Prema obrazloženju Općinskog suda,to znači da je kapara akcesorni ugovor u odnosu na ugovor za čije osiguranje služi. Navedeno je i da je članom 80. ZOO, između ostalog, propisano da ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može po svom izboru tražiti izvršenje ugovora ako je to još uvijek moguće ili tražiti naknadu štete i vraćanje kapare ili tražiti vraćanje udvojene kapare. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je naveo da je neosnovano tužiteljicino potraživanje udvojene kapare jer nije dokazala da je ugovoreno plaćanje kapare već je, prema mišljenju tog suda, uplaćen avans odnosno predujam koji joj je apelant vratio nakon što je odustao od namjere da tužiteljici proda predmetno vozilo. Zbog navedenog Općinski sud je odbio tužiteljicin tužbeni zahtjev.

4. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 001-0-Gž-09-000 062 od 11. januara 2010. godine žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način da je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tužiteljici na ime preostalog dijela udvojene kapare isplati iznos od 5.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe do isplate i da joj naknadi troškove postupka u preciziranom. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je članom 79. stav 1. ZOO propisano da, ako je u trenutku zaključenja ugovora jedna strana dala drugoj izvjestan iznos novca ili izvjesnu količinu drugih zamjenjivih stvari kao znak da je ugovor zaključen (kapara) ugovor se smatra zaključenim kada je kapara data. Navedeno je i da je članom 80. stav 2. ZOO propisano da ako je za neizvršenje ugovora odgovorna strana koja je primila kaparu, druga strana može tražiti ili izvršenje ugovora ako je još uvijek moguće ili naknadu štete i vraćanje kapare ili vraćanje udvojene kapare. Kantonalni sud je obrazložio da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelant i tužiteljica dogovorili predmet kupoprodaje (automobila Audi A-4), da su ugovorili kupoprodajnu cijenu od 37.000,00 KM sa rokom isplate do 29. novembra 2011. godine što predstavlja osnovne elemente kupoprodajnog ugovora. Nadalje je navedeno da je nesumljivo da je apelant od tužiteljice tražio uplatu kapare u iznosu od 5.000,00 KM kao dokaz da je ugovor zaključen a kako ne bi prodao automobil drugim zainteresiranim licima. Prema obrazloženju Kantonalnog suda, činjenica da je bilo govora o tome da će kupoprodajna cijena biti namirena dijelom iz prodaje automobila tužiteljice te pitanje da li će tužiteljica isplatiti kupoprodajnu cijenu time ili će sama prodati svoj automobil i dobijeni novčani iznos dati apelantu, predstavlja modalitete izvršenja ugovora a ne zaključenja ugovora. Navedeno je da sam poziv apelanta tužiteljici da uplati predmetni iznos jer ima još zainteresiranih kupaca za isti automobil, prema mišljenju Kantonalnog suda, predstavlja dovoljan dokaz da se u konkretnom slučaju radi o kapari a ne avansu. Imajući u vidu sve navedeno Kantonalni sud je usvojio žalbu tužiteljice i preinačio prvostepenu presudu na navedeni način.

5. Apelant smatra da su mu osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prva apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je sa tužiteljicom vodio samo pregovore oko prodaje predmetnog vozila ali da ona nikad nije dala kaparu jer kapara mora biti izričito ugovorena što ovdje nije slučaj. Apelant također smatra da se Kantonalni sud morao izuzeti iz rješavanja po žalbi tužiteljice jer se radi o njihovoj kolegici sutkinji Općinskog suda u Bihaću zbog čega se Općinski sud u Bihaću izuzeo iz ovog predmeta i predmet je rješavao Općinski sud u Bosanskoj Krupi te da apelant nije mogao tražiti izuzeće drugostepenog vijeća jer nije mogao unaprijed znati u kojem će sastavu vijeće suditi.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava,Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio svoju odluku zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i obavezati apelanta na povrat preostalog dijela dvostrukog iznosa kapare pri tom dovodeći u kontekst činjenice konkretnog predmeta sa odredbama čl. 79. i 80 ZOO, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također primjećuje da apelant navodi da se Kantonalni sud morao izuzeti iz rješavanja po žalbi tužiteljice. Međutim,Ustavni sud smatra ove navode apelanta neosnovanim jer je nesporno, kako i sam apelant navodi, da je tužiteljica sutkinja Općinskog suda u Bihaću a ne Kantonalnog suda koji je donio osporenu odluku pa ovi apelacioni navodi, u okolnostima konkretnog predmeta, ni na koji način ne pokreću pitanje kršenja apelantovog ustavnog prava na nepristrasan sud. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1172/10 („Berlina“ d.o.o iz Bihaća) | Sudska praksa | Aktio