Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/10 (V.B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1187/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1187/10, rješavajući apelaciju V.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija V.B. podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-09-000009 od 13. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-P-

07-000 234 od 12. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. V.B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnio je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-

Rev-09-001 019 od 28. januara 2010. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-09-000009 od 13. maja 2009. godine i presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-P-07-000 234 od 12. septembra 2008. godine.

2. Prethodno je Ustavni sud odlukom broj AP 2398/09 od 17. decembra 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv naprijed navedene presuda Okružnog suda i presude Osnovnog suda budući da u vrijeme podnošenja te apelacije i donošenja oluke nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji pred Vrhovnim sudom.

3. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-P-07-000-234 od 12. septembra 2008. godine apelant je obavezan da S.L. (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 4.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti brata, sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.817,60 KM, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja, dok je dio tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj tražio da se apelant obaveže na isplatu iznosa od 7.500,00 KM na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti tužiteljevog brata koji je stradao u saobraćajnoj nesreći koju je skrivio apelant. U vezi s tim Osnovni sud je istakao da je na osnovu pravosnažne presude tog suda broj K-160/03 od 26. aprila 2007. godine utvrdio da je apelant oglašen krivim za počinjeno krivično djelo ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 400. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakonika RS i izrečena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca jer je u vrijeme i u mjestu preciziranim u presudi, upravljao neregistrovanim putničkim motornim vozilom sa neispravnom zadnjom nožnom kočnicom i ručnom kočnicom te na način preciziran u presudi pregazio tužiteljevog brata. Osnovni sud je naveo da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi utvrđeno i da je tužitelj sa stradalim bratom koji je bio epileptičar i neoženjen, te sa svojom suprugom, djecom i majkom živio u trajnoj životnoj zajednici počev od 1993. godine do saobraćajne nesreće.

4. Osnovni sud je naveo i da je članom 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da je parnični sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti vezan za pravosnažnu presudu krivičnog suda kojom je optuženi oglašen krivim, dok je članom 201. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju smrti neke osobe sud može dosuditi članovima njegove uže porodice (bračni drug, djeca i roditelji) pravičnu naknadu za njhove duševne bolove te da se takva naknada može dosuditi braći i sestrama ako je između njih i umrlog postojala trajnija zajednica života. Imajući u vidu navedeno, kao i utvrđeni doprinos tužiteljevog brata kao oštećenog od 20% u navedenoj nesreći, Osnovni sud je donio presudu kao u izreci obavezao apelanta na naknadu nematerijalne štete tužitelju.

5. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 015-0-Gž-09-000009 od 13. maja 2009. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije sa sigurnošću utvrdio postojanje trajne zajednice života između tužitelja i oštećenog budući da, kako je naveo Okružni sud, iz provedenih dokaza proizlazi suprotno. Navedeno je i da je prvostepeni sud u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta imao u vidu odredbe člana 12. stav 3. ZPP prema kojoj je parnični sud vezan samo za izreku pravosnažne presude krivičnog suda a ne za obrazloženje takve presude zbog čega je Okružni sud kao neosnovane odbio žalbene navode apelanta da prvostepeni sud nije uzeo u obzir navod iz obrazloženja krivične presude prema kojoj je oštećeni imao veliki doprinos nastanku nesreće. Zbog svega navedenog Okružni sud je odbio žalbu apelanta i potvrdio prvostepenu presudu.

6. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-09-001 019 od 28. januara 2010. godine odbacio apelatovnu reviziju kao nedopuštenu iz formalnih razloga jer vrijednost spora nije prelazila iznos od 10.000,00 KM, a odlučivanje o reviziji ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima..

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda(u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje ovog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da je u krivičnoj presudi utvrđeno da je veliki doprinos nesreći dao oštećeni jer je usljed epileptičnog napada ležao u udubljenju na kolovozu, te da ga nije mogao primjetiti pod uvjetima kakvi su tada vladali a poznato je da na kolovozu koji nije pješačka zona prednost imaju vozila bez obzira da li se pješak nalazi na kolovozu. Smatra i da sudovi nisu sa sigurnošću utvrdili trajniju zajednicu života oštećenog sa tužiteljem jer je oštećeni dugo godina živio sa majkom na selu a to što je izbjegao 1993. godine kod tužitelja zbog rata i kod njega se nakon toga nastanio može predstavljati samo privremeni a ne trajni boravak. Smatra da nije utvrđen ni stepen duševnih bolova tužitelja.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-001 019 od 28. januara 2010. godine reviziju odbačena zbog formalnih razloga. Iz navedenog proizilazi da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Okružnog suda broj 015-0-Gž-09-000009 od 13. maja 2009. godine pa Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP 2398/09koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom da je osporena presuda Okružnog suda uručena apelantu 28 maja 2009. godine, a apelacija podnesena 27. jula 2009. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/10 (V.B.) | Sudska praksa | Aktio