Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1209/10 (R. M.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1209/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-1209/10, rješavajući apelaciju Ramiza Metiljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ramiza Metiljevića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001689 od 19. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-002912 od 4. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-469/01 od 22. juna 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ramiz Metiljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ilidže, kojeg zastupa Bećir Kosovac advokat iz Sarajeva, podnio je 7. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001689 od 19. januara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002912 od 4. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu. Općinski sud) broj P-

469/01 od 22. juna 2007. godine.

2. Općinski sud je postupajući u pravnoj stvari Kasima Metiljevića (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi priznanja prava vlasništva, donio presudu broj P-469/01 od 22. juna 2007. godine, potvrđena presudama Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, kojom je utvrđeno da su tužitelj i apelant zajedničkim radom i zjedničkim sredstvima sagradili porodičnu stambenu zgradu upisanu u zk. ul. broj 2338 k.o. Hrasnica, k.č. 117/7 i da su se tom prilikom sporazumijeli da tužitelju u isključivo vlasnišvo pripadne prizemni dio zgrade a apelantu prvi sprat zgrade, što iznosi po ½ cijele zgrade, pa da je dosljedno tome apelant dužan trpiti da se tužitelj uknjiži sa ½ vlasništva nad zgradom i priznati mu pravo korištenja od ½ kućišta i dvorišta (oznake kč. navedene u izreci presude), uz troškove parničnog postupka sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je tužitelj u februaru 1985. godine podnio tužbu protiv apelanta, radi utvrđenja prava vlasništva, da je nakon provedenog postupka tadašnji prvostepeni sud donio presudu broj P-424/85 od 26. oktobra 1988. godine kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti. Navedena prvostepena presuda je ukinuta rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Sarajevu broj Gž-2270/89 od 29. maja 1991. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Rješenjem Općinskog suda postupak je bio prekinut do prestanka neposredne ratne opasnosti te je na prijedlog tužitelja od 27. februara 2001. godine ponovno nastavljen.

4. U ponovnom postupku, tužitelj je opredijelio tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu od 25. februara 2004. godine a apelant je podneskom iz jula 2003. godine podnio protivtužbu i zatražio da se utvrdi da je vlasnik predmetne nekretnine i parcele sa dijelom 1/1. Podneskom od 14. aprila 2006. godine apelant je u cijelosti povukao protivtužbu. Tokom glavne rasprave je izveden obiman dokazni postupak i to uvidom u materijalne dokaze-ugovore o kreditu i račune o nabavci građevinskog materijala, saslušan je veći broj svjedoka te tužtelj i apelant u svojstvu parničnih stranaka.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je apelant upisan kao vlasnik porodične stambene zgrade opisane u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), da je upisan kao nosilac prava korištenja na zemljštu, da je upisan kao posjednik u posjedovnom listu i da je na osnovu rješenja Općinskog suda I u Sarajevu od 18. decembra 1984. godine upisan u zemljišne knjige kao vlasnik predmetne nekretnine. Također je nesporno da je tužitelj u posjedu prizemlja nekretnine od izgradnje do danas, a apelant u posjedu sprata nekretnine. Sporno je, kako je dalje navedeno, da li su tužitelj i apelant predmetnu nekretninu gradili zajednički, zajedničkim ulaganjem rada i sredstava ili je naprotiv nekretninu gradio apelant a tužitelj mu pomagao vlastitim radom i manjim iznosom posuđenih sredstava. Iz dokaza koje je izveo apelant, Općinski sud je utvrdio da je zemljište na kojem je nekretnina sagrađena dodijeljeno apelantu rješenjem NO općine Ilidža 1963. godine, da cjelokupna građevinska dokumentacija glasi na njegovo ime, da je tokom izgradnje podigao nekoliko kredita radi stambene izgradnje i da je kupovao građevinski materijal. Iz dokaza koje je sudu predočio tužitelj utvrđeno je da je podigao potrošački kredit koji je likvidiran 1965. godine i da je također kupovao građevinski materijal, s tim što je na ovu okolnost tužitelj predočio manji broj dokaza od apelanta. Međutim, iz iskaza saslušanih svjedoka i iskaza parničnih stranaka, Općinski sud je utvrdio da su tužitelj i apelant zajednički pristupili izgradnji predmetne nekretnine i da su iznosi njihovih ulaganja bili podjednaki. Općinski sud je naime utvrdio da su se tužitelj i apelant sporazumjeli da zajednički sagrade kuću, da je parcela na kojoj je nekretnina sagrađena kupljena zajedničkim sredstvima, da su prilikom izgradnje nekretnine obje parnične stranke podjednako doprinosile u vidu sredstava i uloženog rada. Utvrđeno je nadalje da je apelant kao stariji brat tužitelja vodio poslove oko pribavljanja potrebnih saglasnosti za izgradnju pa je sud ocijenio da je iz tog razloga zemljište bilo upisano na njegovo ime zbog čega su i svi ostali dokumenti glasili na njegovo ime. Prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja sud je kao presudne za utvrđenje stvarnog faktičkog stanja imao u vidu iskaze svjedoka koji su saglasni u pogledu činjenice da je između apelanta i tužitelja postojao sporazum oko izgradnje zajedničke nekretnine, doprinosa sredstava za gradnju i doprinosa u vidu uloženog rada, pa je na osnovu odredbe člana 25. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima utvrđeno da je tužitelj građenjem stekao pravo vlasništva sa dijelom ½ na porodičnoj stambenoj zgradi pobliže opisanoj u izreci presude. Stoga je Općinski sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti.

6. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-07-002912 od 4. juna 2008. godine žalbe apelanta odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude je navedno da apelant razlozima žalbe nije doveo u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja ni pravilnost primijenjenog materijalnog prava iz prvostepene presude. Osim toga, nisu počinjene povrede postupka na koje je apelant ukazao u podnesenoj žalbi a ni one na koje sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostepeni sud je, nasuprot navodima žalbe, na osnovu brojnih izvedenih dokaza ponuđenih od strane obje parnične stranke, imao sasvim dovoljnu osnovu za donošenje pravilne odluke u sporu stranaka. Izvedeni dokazi su od strane prvostepenog suda pravilno ocijenjeni i pravilno je izveden zaključak o osnovaosti tuženog zahtjeva, pa ne stoje navodi žalbe da je odluka nerazumljiva i proturječna izvedenim dokazima. Osim toga, apelant u žalbi nije naveo u čemu se ogleda nedosljednost i proturječnost prvopstepene presude pa su takve primjedbe ocijenjene kao paušalne a time i neosnovane.

7. Vrhovni sud je odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude donio presudu broj 070-0-Rev-08-001689 od 19. januara 2010. godine kojom je revizija odbijena kao neosnovana. Po mišljenju Vrhovnog suda, pravilno su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje primijenili materijalno pravo utvrdivši odlučne činjenice. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi ocijenio da ne postoje razlozi za otvaranje rasprave pred tim sudom pa je bez osnova navod apelanta da je propuštanjem otvaranja rasprave pred drugostepenim sudom počinjena povreda postupka. Analizom provedenih dokaza iz kojih proizilazi da je među strankama postojao sporazum o kupovini zemljišta i jasno izražena volja o zajedničkoj gradnji nekretnine koju su tužitelj i apelant realizirali ulaganjem svojih sredstava i rada su po mišljenju Vrhovnog suda od odlučnog značaja za pravilnu i zakonitu odluku, kakvom je ocijenjena drugostepena presuda, zbog čega su navodi iz revizije odbijeni kao neosnovani.

8. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu. Evropska konvencija) i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, apelant je istakao da su pobijane presude nezakonite, budući da je u postupku perd prvostepenim sudom ponudio niz materijalnih dokaza iz kojih se moglo utvrditi da je jedini i isključivi vlasnik nekretnine, zbog čega je prije donošenja pobijanih presuda i bio upisan kao njen vlasnik sa dijelom 1/1. Stoga smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje a time pogrešno primijenili materijalno pravo, jer tužitelj u postupku, po njegovom mišljenju, nije dokazao pravni osnov za sticanje vlasništva a obrazloženja sudova su u pogledu zajedničkog i srazmjernog ulaganja paušalna. Predložio je da se apelacija usvoji i osporene presude ukinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i odluku Ustavnog suda, broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na tvrdnji o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i detaljno obrazložili svoje presude, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Imajući to u vidu, Ustavni sud zapaža da u apelaciji nema ništa što bi moglo pokrenuti pitanje zaštite ustavnih prava na pravično suđenje ili na imovinu, osim što je apelant nezadovoljan rezultatom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1209/10 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio