Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1214/10 (Ž. S.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1214/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1214/10, rješavajući apelaciju Željka Savkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Savkovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 001 506 09 Kž od 28. januara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci broj 11 0 K 001506 09 K od 8. oktobra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željko Savković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tesktu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 001 506 09 Kž od 28. januara 2010. godine i presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 001506 09 K od 8. oktobra 2009. godine.
2. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 001506 09 K od 8. oktobra 2009. godine apelant i saoptuženi Savo Čolić i Anton Josipović (u daljnjem tekstu: saoptuženi) oglašeni su krivim što su zajedno u vrijeme i na način preciziran u stavu 1. izreke presude, upotrebom vatrenog oružja pokušali oduzeti tuđu pokretnu stvar u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi pri čemu je Milorad Samardžija (u daljnjem tekstu: oštećeni) umišljajno lišen života čime je, između ostalih, apelant počinio krivično djelo razbojništvo u pokušaju iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) te što su apelant i Savo Čolić u vrijeme i na način preciziran u stavu 2. izreke presude neovlašteno nabavili i držali vatreno oružje čije držanje građanima uopće nije dozvoljeno čime je, između ostalih, apelant počinio krivično djelo nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materijala iz člana 399. stav 1. KZ RS. Apelantu je, između ostalih, presudom utvrđena kazna zatvora i to za krivično djelo iz stava 1. u trajanju od 10 godina a za krivično djelo iz stava 2. u trajanju od jedne godine te je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 godina i šest mjeseci. U izrečene kazne i apelantu i saoptuženim je uračunato vrijeme od lišenja slobode te su, shodno odredbama člana 99. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS), apelant i saoptuženi obavezani da solidarno naknade troškove krivičnog postupka i paušal u iznosima preciziranim u izreci presude. Presudom je porodica oštećenog, sa imovinsko-pravnim zahtjevom, upućena na parnicu.
3. U obrazloženju presude je navedeno da su apelant i saoptuženi na glavnom pretresu održanom 9. septembra 2009. godine izjavili da priznaju krivnju za krivična djela koja su im stavljena na teret te je, s tim u vezi, određeno ročište za razmatranje izjava o priznanju krivnje. Na navedenom ročištu, prema obrazloženju Okružnog suda, vijeće tog suda je utvrdilo da su se za odluku o priznanju krivnje ispunili svi uvjeti propisani odredbom člana 237. stav 1. ZKP RS a to je da su optuženi dali izjavu o priznanju krivnje dobrovoljno, svjesno i sa razumijevanjem, da u momentu priznanja nisu bili pod uticajem droga ili drugih narkotičkih sredstava, da su upoznati sa mogućim posljedicama uključujući posljedice vezane za troškove krivičnog postupka te da postoji i dovoljno dokaza o krivnji i apelanta i saoptuženih. Navedeno je da je sud, na osnovu brojnih dokaza preciziranih u presudi, utvrdio da su se u radnjama apelanta i saoptuženih stekla sva bitna obilježja krivičnih djela koja su im stavljena na teret. Okružni sud je istakao da su apelant i saoptuženi krivično djelo razbojništva u pokušaju izvršili sa direktnim umišljajem jer radnje izvršenja upućuju da su htjeli i bili svjesni da prethodno dogovorenim zajedničkim dolaskom u porodičnu kuću vlasništvo Rajka Samardžije, upotrebom sile i vatrenog oružja, neposredno napadaju na život ili tijelo oštećenog u namjeri probavljanja protivpravne imovinske koristi. Obrazloženo je da su u tome apelant i saoptuženi bili spriječeni samo iz razloga što ih je oštećeni zatekao u izvršenju djela nakon čega ga je saoptuženi Savo Čolić hitcem iz pištolja lišio života. Navedeno je i da su apelant i saoptuženi Savo Čolić krivično djelo iz stava 2. izreke izvršili sa direktnim umišljajem jer su radi izvršenja krivičnog djela, nabavili vatreno oružje automatski pištolj marke „škorpion“ sa prigušivačem čiji su fabrički podaci precizirani u presudi pri čemu su imali svijest o posebnom svojstvu predmeta djela odnosno da se radi o vatrenom oružju čije nabavljanje i držanje nije uopće dozvoljeno građanima ili je ograničeno. Okružni sud je naveo da kod apelanta i saoptuženog Save Čolića nema činjenica koje bi upućivale na sumnju u uračunljivost zbog čega je sud cijenio da su u vrijeme izvršenja krivičnih djela bili uračunljivi, odnosno krivično odgovorni zbog čega ih je, uz navođenje olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, osudio na način naveden u izreci presude.
4. Protiv navedene presude apelant i saoptuženi su podnijeli žalbe Vrhovnom sudu koji je presudom broj 11 0 K 001 506 09 Kž od 28. januara 2010. godine između ostalog, djelimično uvažio žalbu apelanta i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni tako što je apelantu za krivično djelo iz stava 1. izreke prvostepene presude utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam umjesto 10 godina, dok je kaznu zatvora u trajanju od jedne godine za krivično djelo iz stava 2. izreke prvostepene presude uzeo kao utvrđenu, pa je Vrhovni sud apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i šest mjeseci u koje mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru tj. od 12. maja 2009. godine pa nadalje. U obrazloženju presude u odnosu na apelanta je navedeno da su apelant i saoptuženi Savo Čolić u žalbi naveli da prvostepena presuda ne sadrži dovoljno razloga vezano za individualni ulogu svakog saizvršioca i sadržaj umišljaja pojedinačno, posebno jer se radi o ekscesu Save Čolića u odnosu na apelanta. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navedenim žalbenim tvrdnjama, taj sud našao da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti optuženih. Pri tom je Vrhovni sud naveo da je presuda donesena na osnovu priznanja krivice što znači da su svi optuženi priznali način i okolnosti pod kojima su izvršena krivična djela te da niti apelant niti saoptuženi nisu imali nikakve primjedbe na dokaze koje je izveo tužitelj. Također je navedeno da priznanje krivice od strane apelanta i saoptuženih u suštini predstavlja priznanje svih činjenica iz kojih proizlazi da su optuženi izvršioci krivičnih djela i činjenica na kojima se zasniva njihova odgovornost a samim priznanjem optužnice odnosno krivice optuženi se faktički odriču prava da prigovaraju činjeničnoj osnovi optužnice i kontradiktornoj raspravi na glavnom pretresu. Vrhovni sud je naveo da je slijedom iznesenog u prvostepenoj presudi pravilno riješeno pitanje postupanja, umišljaja i pravne kvalifikacije kao i međusobnog odnosa svih optuženih.
5. Vrhovni sud je obrazložio i da argumentima žalbi apelanta i saoptuženog nije dovedena u pitanje pravilnost primjene KZ RS odnosno materijalnog prava u smislu odredbi o saizvršilaštvu i okolnostima koje utiču na kaznu te iznijete žalbene tvrdnje po mišljenju tog suda, nemaju uporište niti se mogu prihvatiti žalbeni navodi o manjkavostima obrazloženja osporene presude. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, u osporenoj presudi je pravilno utvrđeno da su optuženi kao saučesnici učestvovali u izvršenju krivičnih djela za koje su oglašeni krivim pri čemu se radnje saoptuženog Save Čolića pravilno kvalifikuju kao krivično djelo razbojništva i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i materija a radnje apelanta kao krivično djelo razbojništva u pokušaju i nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i materija. Vrhovni sud je naveo da u odnosu na žalbene navode apelanta vezane za visinu izrečene kazne nalazi da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve okolnosti od značaja za odmjeravanje kazne ali da nije adekvatno vrednovao olakšavajuće okolnosti. Navedeno je da se te okolnosti pogotovo odnose na činjenice da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnih djela imao 18 godina, da je krivično djelo razbojništva ostalo u pokušaju kao i doprinos apelanta u izvršenju djela preduzimanjem inkriminiranih radnji preciziranih u presudi te je iz tih razloga Vrhovni sud i preinačio prvostepenu presudu na način naveden u izreci.
6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i neadekvatno obrazloženoj presudi. Smatra da su sudovi obrazložili samo umišljaj na strani saoptuženog Save Čolića te apelantovu krivičnu odgovornost vezali za krivičnu odgovornost navedenog saoptuženog. Navodi da eksces saoptuženog nije mogao uticati niti biti dio spoznaje apelanta kao ni njegovog prihvatanja posljedice koje su mogle, a u konkretnom slučaju su i proizašle, radnjama saoptuženog.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-
20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je, između ostalog, trebalo oglasiti apelanta krivim za krivična djela koja su mu stavljena na teret i za koja je osuđen, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su pitanja koja apelant pokreće apelacijom u suštini identični tvrdnjama koje je apelant naveo u svojoj žalbi protiv prvostepene presude i koje je detaljno razmotrio Vrhovni sud u svojoj presudi te dao detaljna razloge zašto ti navosi apelanta ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivično pravne stvari.. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da su u osporenim presudama, čiji je relevantni sadržaj prezentiran u prethodnim tačkama ove odluke, izneseni detaljni i obrazloženi argumenti na kojima su redovni sudovi zasnovali svoje odluke u pogledu stepena krivične odgovornosti kako apelanta tako i ostalih saoptuženih. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda, suprotno apelacionim navodima, ne proizlazi da su redovni sudovi stepen krivične odgovornosti apelanta vezali za stepen krivične odgovornosti saoptuženog Save Čolića već da je, naprotiv, za svakog od saoptuženih posebno obrazložen stepen krivične odgovornosti. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić