Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1217/10 (J. Š.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1217/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1217/10, rješavajući apelaciju Jerke Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jerke Šarića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 000441 09 GŽ od 4. februara 2010. godine i presude Općinskog sud u Ljubuškom broj 63 0 P 000441 08 P od 7. septembra 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jerko Šarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vitine, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 000441 09 GŽ od 4. februara 2010. godine i presude Općinskog sud u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 000441 08 P od 7. septembra 2009. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 000441 08 P od 7. septembra 2009. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik nekretnine precizirane u presudi (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) „što je prokazano u skici mjerenja vještaka mjernika Željke Grbavac od 15. juna 2009. godine koja se ima smatrati sastavnim dijelom presude i što su Luje Škorput, Drago Škorput i Pero Škorput (u daljnjem tekstu:tuženi) dužni priznati i kaniti se ubuduće svakog oblika uznemiravanja apelanta u njegovim vlasničkim pravima te da mu tuženi naknade troškove postupka, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja“. Presudom je obavezan apelant da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 3.083,00 KM u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza preciziranih u presudi, između ostalog, utvrđeno da je rješenjem tog suda broj P.296/02 od 26. februara 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj Gž.264/04 od 20. aprila 2007. godine donesenim u sporu radi smetanja posjeda na spornim nekretninama usvojen tužbeni zahtjev tuženih i utvrđeno da su tuženi dokazali da su bili zadnji mirni posjednici sporne nekretnine istočno od starog suhozida koji je apelant poravnao te im je vraćen posjed sporne nekretnine i naloženo apelantu da se uzdrži od budućeg smetanja. Općinski sud je naveo da je utvrđeno da su tuženi u posjedu držali i drže spornu nekretninu počev od 1960. godine te da oko sporne nekretnine nije bilo nikakvog spora sve do 2002. godine kad je apelant poravnao dio sporne nekretnine radi čega su tuženi tužili apelanta za smetanja posjeda i uspjeli u parnici. Obrazloženo je da su u toku izvršnog postupka vezanog za navedeni spor smetanja posjeda, tuženi pristali da se dio sporne nekretnine ustupi apelantovom sinu te je formirana nova katastarska čestica precizirana u presudi.

3. Navedeno je da, iako postoji izvjestan nesklad između novog i starog katastarskog plana, budući da se prema starom planu sporna nekretnina vodi kao oranica a prema novom je krš-kamenjar, u šta se, kako je navedeno, i sud uvjerio prilikom vršenja uviđaja na licu mjesta, iz stanja stvari proizlazi da su tuženi u posjedu sporne nekretnine duže od 20 godina čime su shodno odredbama člana 32. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, dosjelošću stekli vlasništvo na spornoj nekretnini. Osim toga, navedeno je da, s druge strane, apelant tokom postupka nije dokazao da ima vlasništvo ili posjed nad spornim nekretninama te da se apelant u postupku pozivao na stari upis vlasništva na spornim nekretninama od prije 120 godina i to na ime njegovog djeda. Općinski sud je obrazložio da u vezi sa navedenim apelant u toku postupka nije dostavio ni rješenje o nasljeđivanju svog djeda ili oca ili bilo kakav ugovor kojim bi dokazao pravno sljedništvo ili vlasništvo ili posjed na spornoj nekretnini. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 63 0 P 000441 09 GŽ od 4. februara 2010. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i dao valjane razloge za svoju odluku koje u potpunosti prihvata i taj sudu budući da iz stanja spisa proizlazi da apelant ničim nije dokazao vlasništvo ili posjed na spornoj nekretnini niti je pružio bilo kakav dokaz na osnovu kojeg bi se mogao izvesti zaključak da je stekao vlasništvo na spornoj nekretnini.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da mu je sud morao omogućiti da kao neuka stranka ima advokata koji bi ga zastupao u predmetnom postupku te i da je nesumljivo dokazao da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini nasljeđivanjem jer za nasljeđivanje nije potrebno nikakvo ostavinsko rješenje već se stvari nakon smrti prednika automatski nasljeđuju.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov tužbeni zahtjev, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud u vezi sa apelantovim navodom da mu je sud trebao obezbjediti pravo na advokata podsjeća da je navedena obavezna u smislu obavezne odbrane propisana odredbama krivičnih zakona a ne u građanskim parnicama gdje je strankama u postupku ostavljen slobodan izbor da li će se sami zastupati ili će uzeti stručnog punomoćnika. Također Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi dali obrazloženje vezano i za apelantove tvrdnje da je naslijedio spornu nekretninu te da je navedeno obrazloženje u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1217/10 (J. Š.) | Sudska praksa | Aktio