Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/10 (J. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1260/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1260/10, rješavajući apelaciju Jove Bode, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja

1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jove Bode podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 026096 10 Rev od 11. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 026096 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 026096 07 P od 8. maja 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jovo Bodo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koga zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 026096 10 Rev od 11. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 026096 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 026096 07 P od 8. maja 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 026096 07 P od 8. maja 2009. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena SOD „Jahorina osiguranje“- Filijala Doboj (u daljnjem tekstu: tužena) isplati na ime zaostalih, a neisplaćenih renti za period od 1. aprila 1992. godine do 31. decembra 1999. godine iznose preciznije naznačene u dispozitivu presude, odnosno ukupan iznos od 24.800 KM, te na ime zakonske zatezne kamate počev od dospjelosti svakog pojedinačnog obroka pa do isplate iznos od 31.752,00 KM uz isplatu troškova parničnog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku postupka pred Osnovnim sudom utvrđeno da je apelant 18. oktobra 1994. godine podnio tužbu protiv tužene radi isplate dospjele rente i njenog povećanja zbog povrede u saobraćajnoj nesreći koju je doživio 15. augusta 1972. godine na koju je osiguranik tužene obavezan Presudom Osnovnog suda u Sarajevu broj 2523/89 od 27. decembra 1990. godine. Osnovni sud je istakao da je među strankama sporna činjenica da li je tužena u ovom postupku pasivno legitimisana, a iz razloga što je određeni period koristila imovinu bivšeg ZOIL-a Sarajevo – Filijala Doboj, te da je tužena osnovana sa ciljem da preuzme kako imovinu i prava, tako i obaveze filijale koja je sa sjedištem na području Republike Srpske (u daljnjem tekstu: RS). Po mišljenju Osnovnog suda, tužena je novoosnovano osiguravajuće društvo na teritoriji RS jer iz Rješenja Osnovnog suda u Istočnom Sarajevu broj U-I-6/92 od 11. augusta 1992. godine ne proizlazi da je tužena sljednik ZOIL-a Sarajevo. Stoga je Osnovni sud zaključio da je neosnovano apelantovo pozivanje da je tužena peuzela imovinu bivše osiguravajuće kuće, te da je, iz razloga što je navodno preuzela imovinu, obavezna i da naknadi štetu apelantu iz te imovine, jer apelant nije dokazao da je bilo kojim aktom tužena prilikom osnivanja preuzela imovinu ZOIL-a Sarajevo. Na osnovu izloženog, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan, smatrajući da je osnovan prigovor pasivne legitimacije istaknut od tužene.

3. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 026096 09 Gž od 9. oktobra 2009. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda u osporenom dijelu odluke o glavnoj stvari i odluke o troškovima postupka (stav I izreke) potvrđena. Po ocjeni Okružnog suda, prvostepena odluka je pravilna, ali ne iz razloga nedostatka pasivne legitimacije tužene koje je u prvostepenoj presudi naveo Osnovni sud, već iz razloga što iz provedenih dokaza proizlazi da se radi o presuđenoj stvari. Naime, Okružni sud je utvrdio da se uvidom u spis predmeta vidi da apelant vodi izvršni postupak pod brojem I-953/00 radi izvršenja Presude Osnovnog suda u Sarajevu broj 2523/89 od 27. decembra 1990. godine radi naplate rente za period koji je obuhvaćen tužbenim zahtjevom u konkretnom parničnom postupku. Dalje je navedeno da su, zbog ratnih dešavanja na području BiH, tuženoj pripojeni i dijelovi osiguravajućeg društva „Osiguranje Sarajevo“ d.d., ali navedene faktičke promjene nisu praćene odgovarajućim pravnim radnjama, niti su rezultirale zaključenjem ugovora o regulisanju međusobnih odnosa kojim bi se razgraničila prava i obaveze između tužene i „Osiguranja Sarajevo“ d.d. Međutim, po ocjeni Okružnog suda, pošto se radi o pravosnažno presuđenoj stvari, proizlazi da je prvostepeni sud trebalo da odbaci tužbu zbog pravosnažno presuđene stvari, ali kako su pravne posljedice odbačaja i odbijanja iste, Okružni sud je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 026096 10 Rev od 11. februara 2010. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog suda iz kojeg proizlazi da je presudom Osnovnog suda I u Sarajevu od 27. decembra 1990. godine utvrđena obaveza „Zoila“ Sarajevo da apelantu isplaćuje rentu od 1. januara 1990. godine pa dalje, dok za to postoje razlozi u utvrđenom mjesečnom iznosu sa pripadajućom kamatom, te da je apelant, shodno navedenom, pred Općinskim sudom u Sarajevu pod brojem I:953/2000 pokrenuo postupak izvršenja koji je u toku. Dalje je navedeno da je apelant protiv „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo kod Osnovnog suda u Banjoj Luci pod brojem P-2115/02 vodio postupak radi inflatorne štete, te da je pravosnažnom presudom taj apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog zastare potraživanja. Dalje je navedeno da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049337 02 P od 23. oktobra 2008. godine izmijenjena Presuda Osnovnog suda I u Sarajevu broj P-2523/89 od 27. decembra 1990. godine u pogledu visine mjesečne rente tako da je tuženo „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo dužno plaćati apelantu počev od 22. februara 2000. godine mjesečnu rentu u iznosu od 400,00KM. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepena odluka pravilna, jer apelant ima pravosnažnu presudu iz 1989. godine prema kojoj je ZOIL „Sarajevo“ obavezan da vrši isplatu dosuđenog potraživanja na ime rente počev od 1. januara 1990. godine i da je tako utvrđen iznos važio sve do njegove izmjene Presudom Osnovnog suda broj 65 0 P 049337 od 23. oktobra 2008. godine od kada „Sarajevo osiguranje“d.d. Sarajevo plaća apelantu mjesečnu rentu u iznosu 400,00 KM počev od 22. februara 2000. godine pa dalje, dok za to postoje zakonski uslovi.

5. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je apelantu pravosnažnom presudom, u smislu člana 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), priznato pravo na rentu u određenom iznosu od 1. januara 1990. godine pa dalje, te da je novi iznos rente utvrđen presudom Općinskog suda Sarajevu od 23. oktobra 2008. godine. Dalje je navedeno da je apelant pokrenuo izvršni postupak kod Općinskog suda u Sarajevu radi izvršenja ove pravosnažne presude iz 1989. godine pri čemu je kao dužnik označeno sadašnje „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je istakao da je upravo iz tih razloga neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim traži od tužene isplatu rente utvrđene pravosnažnom Presudom Općinskog suda I u Sarajevu broj P-21523/89 (za period od 1. januara 1990. godine do 31. oktobra 1994. godine). Dalje je navedeno da je kod takvog činjeničnog stanja neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim traži od tužene isplatu rente u iznosu od 400,00 KM za period od 1. novembra 1994. godine do 31. decembra 1999. godine). Ovo stoga što, kako je naveo Vrhovni sud, apelantov tužbeni zahtjev u ovom dijelu u suštini predstavlja zahtjev za povećanje rente, te je apelant, u smislu člana 196. ZOO, morao tražiti izmjenu pravosnažne presude Opštinskog suda I u Sarajevu od 27. decembra 1990. godine. Navedeno je da je apelant „to i učinio, i to protiv sljednika „ZOIL-a“ Sarajevo, što dokazuje Presuda Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 049337 02 P od 23. oktobra 2008. godine“. Osim toga, po ocjeni Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju se ne radi o pravosnažno presuđenoj stvari, kako to nalazi drugostepeni sud, ali ta činjenica, po mišljenju Vrhovnog suda, ne utiče na pravilnost drugostepene odluke kojom je potvrđeno da je tužbeni zahtjev neosnovan. Po ocjeni Vrhovnog suda, da bi se radilo o presuđenoj stvari, neophodno je da postoji identitet stranaka, bez obzira na njihovu stranačku ulogu, identitet tužbenog zahtjeva i identitet činjeničnog osnova. Kako je Vrhovni sud zaključio, u oba postupka apelant je isti, ali je u predmetnom parničnom postupku tužena SOD „Jahorina“ – Filijala Doboj, dok je u postupku koji se vodi kod Općinskog suda u Sarajevu označeno „Sarajevo osiguranje“ d.d. Sarajevo, pa se očigledno ne radi o presuđenoj stvari.

6. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da se iz prezentiranih činjenica jasno izvodi zaključak da su nižestepeni sudovi pogrešno protumačili činjenice i izvedene dokaze, pa je takvo proizvoljno tumačenje i dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava koje direkno vrijeđa apelantovo ustavno pravo, a to je da bude ravnopravan pred ustavom i zakonom. Radi potpunijeg razumijevanja proizvoljne primjene materijalnog prava, ali i utvrđenja činjenica čijim proizvoljnim tumačenjem se direktno krše apelantova prava (pravo na imovinu, jer se renta ima smatrati imovinom ), apelant navodi sadržinu presude Opštinskog i Kantonalnog suda u Sarajevu koji su odlučivali o tužbenom zahtjevu za period od 22. februara 2000. godine pa dalje. Apelant navodi da sudovi u Banjoj Luci tvrde da je riječ o presuđenoj stvari, što bi značilo da je apelant naplatio svoje potraživanje i da je podnošenje zahtjeva za povećanje izdržavanja vezano za rok a da to nije diskreciono pravo stranke kada će podnijeti tužbu zbog izmjene ranije odluke o visini izdržavanja ili obrnuto. Sudovi u Sarajevu dolaze do zaključka da je apelantovo potraživanje zastarjelo. Konačno, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju i poništi osporene odluke, te vrati na ponovno suđenje i da obaveže RS da apelantu naknadi štetu.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke uz pozivanje na relevantne odredbe ZOO, pri čemu je Vrhovni sud otklonio određene propuste vezane za obrazloženje presude Okružnog suda, pojašnjavajući da ti propusti ne utječu na pravilnost drugostepene odluke kojom je potvrđeno da je tužbeni zahtjev neosnovan, a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1260/10 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio