Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1262/10 (R. T.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1262/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1262/10, rješavajući apelaciju Radenka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Topića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0K 001080 09 Kžk od 11. februara 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 8. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0K 001080 09 Kžk od 11. februara 2010. godine. Apelant je 5. jula 2011. godine dostavio dodatnu dokumentaciju.

2. Presudom Osnovnog suda u Kotor-Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 K 001080 07 K od 18. novembra 2008. godine apelant i Branislav Eskić (u daljnjem tekstu: drugooptuženi) su proglašeni krivim zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje im je izrečena uslovna osuda kojom im je utvrđena novčana kazna u iznosu od 1.000,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant i drugooptuženi u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Presudom su dalje apelant i drugooptuženi obavezani da sudu plate troškove krivičnog postupka i paušal.

3. Rješenjem Okružnog suda broj 73 0 K 001080 09 Kž od 12. novembra 2009. godine uvažena je žalba apelantovog branitelja, ukinuta presuda Osnovnog suda zbog bitnih povreda odredaba krivičnog postupka i određeno održavanje pretresa pred Okružnim sudom.

4. Nakon održanog pretresa, Okružni sud je donio Presudu broj 73 0K 001080 09 Kžk od 11. februara 2010. godine kojom su apelant i drugooptuženi proglašeni krivim zbog krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZRS za koje im je izrečena uslovna osuda kojom im je utvrđena novčana kazna u iznosu od po 1.000,00 KM i istovremeno određeno da se ona neće izvršiti ukoliko apelant i drugooptuženi u roku od jedne godine ne počine novo krivično djelo. Presudom su dalje apelant i drugooptuženi obavezani da na ime troškova krivičnog postupka i paušala plate iznose precizirane u presudi.

5. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, savjesno ocjenjujući sve izvedene dokaze kako optužbe, tako i odbrane, pojedinačno i u međusobnoj vezi, na nesumnjiv način utvrdio da su apelant i drugooptuženi počinili krivično djelo falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZRS, na način kako je to opisano u izreci presude. Pri tome, tezu odbrane apelanta i drugooptuženog, kao i apelantov iskaz Okružni sud je odbacio kao neosnovane i sračunate na izbjegavanje krivične odgovornosti. Analizom iskaza svjedoka, te njihovim dovođenjem u vezu sa iskazima ostalih svjedoka i vještaka grafologa, kao i sa analiziranim materijalnim dokazima Okružni sud je nesporno utvrdio da je apelant 28. septembra 2006. godine u Čelincu, kao predsjednik Komisije za polaganje vozačkih ispita u Policijskoj stanici Čelinac (u daljnjem tekstu: PS Čelinac), izdao uvjerenje o položenom ispitu iz oblasti praktičnog upravljanja na putnoj mreži drugooptuženom iako je znao da on nije položio navedeni ispit, a što nije odgovaralo sadržaju zapisnika o polaganju dijela vozačkog ispita iz oblasti upravljanja motornim vozilom sačinjenom od članova ispitne komisije. Pri tome apelant je znao da će, na osnovu navedenog uvjerenja, drugooptuženi dobiti vozačku dozvolu, odnosno da će to upotrijebiti radi dobijanja dozvole. Okružni sud je ocijenio da su se u navedenim apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZRS. Okružni sud je smatrao da objektivni dokazi apelantove odbrane ni na koji način nisu mogli dovesti u sumnju zaključak suda da je apelant počinio predmetno krivično djelo.

6. Okružni sud je istaknuo da je iskaz iz istrage, koji je apelant dao u svojstvu osumnjičenog, pribavljen na zakonit način i da se mogao koristiti na glavnom pretresu bez obzira na činjenicu što nije sadržavao upozorenje da se on može koristiti protiv njega u kasnijem postupku. Naime, apelant je na glavnom pretresu, na svoj prijedlog, svjedočio. Okružni sud je naveo da se odredba člana 143. stav 2. tačka

v) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) odnosi samo na situaciju kada optuženi na glavnom pretresu ne želi da dâ svoj iskaz, dok je u konkretnom slučaju postupljeno u skladu sa članom 288. stav 1. ZKP. Okružni sud je odbio kao neosnovane prigovore odbrane da su objektivni dokazi optužbe pribavljeni na nezakonit način, jer nije postojala naredba sudije za prethodni postupak i oni nisu obezbijeđeni i čuvani na zakonit način. S tim u vezi, obrazloženo je da je cijela dokumentacija oduzeta po nalogu dežurnog tužitelja Okružnog tužilaštva u Banjaluci, što je nesporno utvrđeno na osnovu službene zabilješke Centra javne bezbjednosti Banjaluka od 3. novembra 2006. godine. Dalje, nakon izuzimanja dokumentacije sačinjena je potvrda PS Čelinac od 3. novembra 2006. godine u kojoj je popisana izuzeta dokumentacija i predata radnicima Centra javne bezbjednosti Banjaluka. Okružni sud je istaknuo da u konkretnom slučaju oduzeta dokumentacija nije apelantovo vlasništvo, niti nekog drugog fizičkog lica, već se radilo o službenoj dokumentaciji državnog organa, odnosno PS Čelinac. Naime, odgovorno lice u PS Čelinac je prijavilo nadležnom tužitelju postojanje osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo i postupilo u skladu sa članom 221. stav 1. ZKP, a po nalogu nadležnog tužitelja izuzeta je i popisana sva dokumentacija. S obzirom na to da se radilo o dokumentaciji koja nije oduzeta po naredbi suda, već je ona dobrovoljno predata od ovlaštenih lica PS Čelinac koji su bili u posjedu te dokumentacije, a nije se radilo o specifičnim dokazima koji se mogu uništiti, prepraviti ili zamijeniti, Okružni sud je smatrao da nije postojala ni obaveza da se ona preda i čuva u sudu.

7. Okružni sud je ocijenio neosnovanim prigovor odbrane da vještak grafolog nije mogao biti vještak u predmetnom krivičnom postupku. Naime, vještačenje je izvršio vještak koji je zaposlen u Odjeljenju za kriminalističko-tehnička vještačenja Kriminalističko-tehničkog centra Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Dakle, radilo se o posebnoj ustanovi, potpuno odvojenoj od PS Čelinac, gdje je bio zaposlen apelant, samo što su obje ustanove u Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske. Okružni sud je odbio prijedlog odbrane da se izvrši dopuna grafološkog vještačenja kako bi se utvrdilo da li je predmetni zapisnik pisan istom olovkom, te starost potpisa u odnosu na starost zaokruživanja zbog sumnje da su zaokruživanja na spornom zapisniku urađena naknadno, nakon apelantovog potpisivanja. S tim u vezi, obrazloženo je da je korištena hemijska olovka zbog čega se nije mogla utvrditi starost, te što bi u tom slučaju značilo da su apelant i članovi komisije potpisali drugi dio zapisnika bjanko, što je bilo malo vjerovatno i što nikad nisu radili u praksi, kako je utvrđeno iskazima svjedoka. Stoga je Okružni sud potpuno odbacio mogućnost da je apelant najprije potpisao predmetni zapisnik, te da je neko eventualno naknadno izvršio zaokruživanje u dijelu koji se odnosio na gradsku vožnju. U pogledu drugooptuženog, Okružni sud je u njegovim radnjama, bliže opisanim u obrazloženju presude, takođe našao sva bitna obilježja krivičnog djela falsifikovanje isprave iz člana 377. stav 1. KZRS iz razloga navedenih u obrazloženju presude. Okružni sud je ocijenio da su apelant i drugooptuženi predmetno krivično djelo izvršili sa direktnim umišljajem, jer su bili svjesni svog djela i htjeli njegovo izvršenje, te da je potpuno neosnovana, krajnje nelogična i neuvjerljiva odbrana apelanta i drugooptuženog o nepostojanju umišljaja. Imajući u vidu granice kazne propisane za predmetno krivično djelo, stepen krivične odgovornosti, te okolnosti bitne za odmjeravanje kazne, Okružni sud je izrekao kaznu kao u izreci presude.

8. Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 K 001080 10 Kvlz od 11. aprila 2011. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti apelantovog branitelja zbog toga što nisu postojale povrede zakona na koje je ukazivano u zahtjevu. Presudom je dalje uvažen zahtjev za zaštitu zakonitosti branitelja drugooptuženog i preinačena presuda Okružnog suda u odnosu na drugooptuženog tako što je drugooptuženi oslobođen optužbe da je počinio predmetno krivično djelo.

9. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u tome što je osporena presuda zasnovana na dokazima pribavljenim na nezakonit način i što je povrijeđeno pravo na odbranu. S time u vezi, apelant tvrdi da su bile proizvoljno primijenjene zakonske odredbe o načinu pribavljanja dokaza protiv apelanta. Dalje, utvrđene činjenice u drugostepenom postupku apelant dovodi u pitanje isključivo u vezi sa povredom prava na odbranu, jer je sud odbio prijedlog za dopunu grafološkog vještačenja. Smatra da je navedenim povrijeđen princip jednakosti oružja (član 14. ZKP), koji je esencija prava na apelantovu odbranu. Apelant navodi da nisu poštovane odredbe ZKP koje regulišu postupak, nadležnost i druge mjere u vezi sa oduzimanjem predmeta koji su poslužili kao dokaz u postupku, te zaključuje da se radi o pravno nevaljanim dokazima u smislu člana 10. stav 2. ZKP na kojima se ne može zasnovati sudska odluka. Ističe da je navedeni prigovor trebalo posmatrati u svjetlu vrlo poremećenih odnosa između komandira i zamjenika PS Čelinac i apelanta (koji je bio zaposlen u PS Čelinac), koji su, po apelantovoj ocjeni, bili relevantni i trebali su se povezati s nezakonito pribavljenim dokazima. Apelant je dalje opširno iznio svoju ocjenu izvedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja. U pogledu povrede prava na odbranu, apelant smatra da nisu prihvatljivi razlozi zbog kojih drugostepeni sud nije izvršio dopunu nalaza vještaka grafologa. Pri tome ističe da je predmetna isprava bila pogodna za naknadne izmjene i da takav zahtjev nije bio usmjeren na opstrukciju postupka.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji izričito osporio Presudu Okružnog suda broj 73 0K 001080 09 Kžk od 11. februara 2010. godine, te je naknadno samo dostavio presudu Vrhovnog suda, donesenu povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti a da navode o povredi ustavnih prava nije doveo u kontekst navedene odluke. Stoga će Ustavni sud apelantove navode ispitati samo u odnosu na presudu Okružnog suda.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U konkretnom slučaju navodi iz apelacije o povredi prava na pravično suđenje u osnovi se svode na navode o tome da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima i da je odbijanjem predložene dopune grafološkog vještačenja povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, te u vezi s tim i princip jednakosti oružja.

14. U pogledu apelantovog navoda da je osporena presuda zasnovana na nezakonito pribavljenim dokazima, Ustavni sud podsjeća na to da je Evropski sud zaključio da prihvatanje nezakonito dobijenih dokaza samo po sebi ne znači kršenje člana 6. Evropske konvencije, te da je zadatak ovog suda da se uvjeri da je postupak kao cjelina bio pravičan. Dakle, zadatak suda je da utvrdi da li je korištenjem eventualno nezakonitog dokaza osoba koja je u pitanju bila lišena prava na pravično suđenje. Pri tome posebno će se ocijeniti da li je nezakoniti dokaz bio jedini na kojem je odluka koja se osporava zasnovana (vidi, Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49). Takođe, zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, jeste da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na ukupnoj analizi izvedenih dokaza uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Dakle, Okružni sud je analizirao sve izvedene dokaze, te je o svojim zaključcima dao obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Sa aspekta pravičnosti postupka Ustavni sud napominje da su dokazi za koje apelant tvrdi da su nezakonito pribavljeni izvedeni na javnoj raspravi, da je apelant imao mogućnost da ih ospori i da im suprotstavi vlastite dokaze. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud razmotrio apelantove navode vezane za navodnu nezakonitost dokaza koji su korišteni u predmetnom postupku, te, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKP, dao iscrpno obrazloženje zašto su ovi apelantovi navodi neosnovani, a dana obrazloženja, s obzirom na sadržaj relevantnih odredaba na kojim je Okružni sud utemeljio svoju odluku, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

15. Dalje, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantov navod da mu je odbijanjem prijedloga za dopunu grafološkog vještačenja povrijeđeno pravo na odbranu, a s tim u vezi i princip jednakosti oružja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje i obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da ništa ne ukazuje da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu u smislu prava na pravičan postupak i principa «jednakosti oružja». Naime, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je odbijanjem apelantovog prijedloga za dopunu grafološkog vještačenja u predmetnom postupku data prednost optužbi u odnosu na odbranu u pogledu mogućnosti iznošenja dokaza. Navedenim odbijanjem Okružni sud je, koristeći svoje diskreciono pravo o tome koje će dokaze izvesti, imajući u vidu relevantnost dokaza za konkretan krivični predmet, ocijenio da je dopuna grafološkog vještačenja nepotrebna u konkretnom slučaju, što je detaljno obrazložio.

16. S obzirom na sve navedeno, te ocjenjujući postupak u cjelini u kontekstu apelacionih navoda, Ustavni sud smatra apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1262/10 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio