Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1271/10 (M. G.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Penzija
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1271/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1271/10, rješavajući apelaciju Marinka Glišića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Marinka Glišića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 002 099 09 U od 23. februara 2010. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci broj 8277098098 od 29. septembra 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka broj IN-8277098098 od 20. jula 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marinko Glišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sombora podnio je 6. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Republike Srpske podnesak označen kao „ustavna žalba“, koji je Ustavni sud Republike Srpske proslijedio 8. aprila 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) i koji je registrovan kao apelacija podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 002 099 09 U od 23. februara 2010. godine, Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Odjeljenja za rješavanje o pravima iz PIO u drugom stepenu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 8277098098 od 29. septembra 2009. godine i Rješenja Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske - Filijala Banjaluka (u daljnjem tekstu: Fond PIO) broj IN-8277098098 od 20. jula 2009. godine. Apelant je 14. januara i 7. marta 2011. godine, na traženje Ustavnog suda, dopunio apelaciju, te je 8. jula 2011. godine dostavio izjašnjenje na odgovore učesnika u postupku.
2. Rješenjem Fonda PIO broj IN-8277098098 od 20. jula 2009. godine apelantu nije priznato pravo na invalidsku penziju.
3. U obrazloženju rješenja Fond PIO je naveo da je postupak za priznavanje prava na penziju pokrenut po službenoj dužnosti od PF PIOZ - Filijala Sombor, 2. jula 2008. godine, u skladu sa članom 16. Sporazuma o socijalnom osiguranju između BiH i SCG (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje je navedeno da je u provedenom postupku, na osnovu nalaza, ocjene i mišljenja broj INO-
965/09 od 24. juna 2009. godine utvrđeno da kod apelanta ne postoji invalidnost. Kako kod apelanta, u smislu člana 131. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju – prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO), nije postojao osnov za rješavanje prava, Fond PIO je odlučio kao u izreci rješenja.
4. Rješenjem Odjeljenja broj 8277098098 od 29. septembra 2009. godine odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja Fonda PIO.
5. U obrazloženju rješenja Odjeljenje je navelo da je u postupku koji je prethodio rješavanju po apelantovoj žalbi pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje drugostepenog organa vještačenja broj 1562/09 od 25. septembra 2009. godine kojim je utvrđena saglasnost sa nalazom, ocjenom i mišljenjem prvostepenog organa vještačenja, odnosno utvrđeno je da kod apelanta postoji invalidnost - preostala sposobnost za drugi posao sa punim radnim vremenom. Nakon uvida u cjelokupan spis, medicinsku i radnu dokumentaciju, Odjeljenje je zaključilo da utvrđeno zdravstveno stanje nije umanjilo radnu sposobnost u tolikoj mjeri da bi postojao gubitak radne sposobnosti i da stoga nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 131. Zakona o PIO za ostvarivanje prava na invalidsku penziju po osnovu gubitka radne sposobnosti. Istaknuto je da apelant nije mogao obavljati poslove radnog mjesta bravar, ali sa preostalom sposobnošću mogao je sa punim radnim vremenom obavljati poslove drugih radnih mjesta, koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i koji ne zahtijevaju dizanje i nošenje tereta.
6. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 002 099 09 U od 23. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Odjeljenja.
7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je iz podataka u spisu predmeta proizlazilo da je apelantu Rješenjem Republičkog fonda za PIO, Pokrajinski fond - Filijala Sombor broj 41-
192.10.133177/2009 od 16. januara 2009. godine, na osnovu nalaza, mišljenja i ocjene prvostepenog organa vještačenja navedenog fonda broj 001001 od 22. augusta 2008. godine, utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti od 2. jula 2008. godine kao posljedica bolesti i pravo na invalidsku penziju u iznosu od 6.050,55 dinara mjesečno. U skladu sa Sporazumom, zahtjev za penziju sa prilozima dostavljen je Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna administrativna služba Bihać, te je zatim apelantov spis ustupljen Fondu PIO s obzirom na to da je posljednje osiguranje bilo na području Fonda PIO. Istaknuto je da je, prema podacima iz spisa, apelant rođen 10. aprila 1952. godine, a pored staža ostvarenog u Srbiji i Sloveniji, imao je u Republici Srpskoj poseban staž u dvostrukom trajanju po osnovu učešća u ratu. Okružni sud je zaključio da je rješenje Odjeljenja doneseno uz pravilnu primjenu materijalnog prava i na osnovu potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja. Istaknuto je da je odredbom člana 131. Zakona o PIO propisano da pravo na invalidsku penziju ima osiguranik kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad, gubitak sposobnosti za obavljanje djelatnosti po osnovu koje je osiguran ili gubitak sposobnosti za privređivanje. S tim u vezi, na osnovu uvida u kompletnu dokumentaciju, Okružni sud je ocijenio da su nalazi, ocjene i mišljenja organa vještačenja u postupku, specijalizovanih za utvrđivanje činjenica u pogledu postojanja invalidnosti, dati u skladu sa pravilima struke i na osnovu izvršenog pregleda apelanta, te uvida u medicinsku i radnu dokumentaciju. Okružni sud je smatrao da je apelant u tužbi iznio subjektivnu ocjenu svog zdravstvenog stanja, koja nije mogla utjecati na zaključke iznesene u prvostepenom i drugostepenom rješenju s obzirom na to da su navedene odluke zasnovane na nalazu i mišljenju nadležnog organa vještačenja koji je ocijenio apelantovu radnu sposobnost. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je zaključio da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i pravilno primijenjeno materijalno pravo, te je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
8. Prema navodima Odjeljenja, apelant je podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda, koji je Vrhovni sud Republike Srpske odbio Presudom broj 11 0 U 002 099 10 Uvp od 23. februara 2011. godine.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno „ustavno načelo o jednakosti“, preciznije član II/1. Ustava Bosne i Hercegovine, i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da kao korisnik prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sa utvrđenim potpunim gubitkom radne sposobnosti kao posljedice bolesti od 2. jula 2008. godine od prvostepenog organa vještačenja, a na osnovu važećeg zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju Republike Srbije, primjenom Sporazuma, svoja prava nije ostvario u Bosni i Hercegovini. Razlog neostvarivanja prava apelant vidi u osporenoj odluci Okružnog suda koja nije u saglasnosti sa ustavnim načelom jednakosti u pravima, jer je za isto pravo i iste uslove uveden dvojni kriterij. Apelant navodi da je rođen i da je bio u radnom odnosu u Bosni i Hercegovini, ali da su ga životne okolnosti odvele u drugu državu, te to ne bi trebalo da bude razlog za dvojni kriterij za ostvarivanje apelantovih prava. Ističe da od velikog broja osiguranika – korisnika prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja sa utvrđenim potpunim gubitkom radne sposobnosti kao posljedice bolesti koji su podnijeli zahtjev po istom osnovu i ispunjavali manje-više iste uslove kao i apelant jedino apelant nije ostvario svoje pravo, te zaključuje da se u njegovom slučaju radilo o diskriminaciji.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se pozvao na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Međutim, iako to apelant nije eksplicitno naveo, Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, zaključuje da apelant ukazuje na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, st. 32. i 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama.
13. U konkretnom slučaju apelant, osim paušalnog navoda da su druga lica koja su podnijela zahtjev po istom osnovu kao i apelant ostvarila navedena prava, u pogledu prava na nediskriminaciju nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, niti to proizlazi iz informacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o diskriminaciji paušalni, a eventualna proizvoljnost i diskriminirajuća primjena zakona nije očigledna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na nediskriminaciju, te da su njegovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Dalje, apelant smatra da je osporenim odlukama prekršen član II/1. Ustava Bosne i Hercegovine. Međutim, imajući u vidu suštinu člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine (obaveza osiguranja najvišeg nivoa prava), Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi ovog člana očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić