Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1304/10 (M. I.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1304/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1304/10, rješavajući apelaciju Miće Inđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miće Inđića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 897 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 100 od 19. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000224 od 3. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Inđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, koga zastupa Mirko B. Šavija, advokat iz Gradiške, podnio je 13. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08- 000 897 od 2. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Ž-08-000 100 od 19. marta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-P-06-000224 od 3. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-P-06-000224 od 3. oktobra 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud donese presudu kojom će obavezati tuženog ,,Svetix komerc" d.o.o. iz Gradiške (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu naknadi štetu od zadobijenih povreda na radu na način iznesen u dispozitivu prvostepene presude. U obrazloženju presude je navedeno da je Osnovni sud utvrdio da je apelant 22. augusta 2004. godine doživio tjelesnu povredu prilikom izvođenja radova na kanalizacionoj mreži u krugu preduzeća „Autoprevoz“ Gradiška, kada se obrušila zemlja u kanal, da je vještačenjem vještaka medicinske struke Dragana Danelišena i Dragoljuba Ećima utvrđeno da je apelant pretrpio teške tjelesne povrede, koje su bliže opisane u nalazu i mišljenju vještaka, da je apelanta kao fizičkog radnika angažovao Savo Veljkić na postavljanju cijevi, a ne tuženi i da tuženi nije pasivno ligitimisan u ovom sporu. Na osnovu ovih utvrđenja, Osnovni sud je odbio tužbeni zahtjev jer, po ocjeni Osnovnog suda, apelant nije dokazao odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio postavljanjem kanalizacionih cijevi. Dalje je navedeno da je apelant kao fizički radnik bio angažovan od Save Veljkića, a ne od tuženog i zakonskog zastupnika Svete Veljkića radi postavljanja kanalizacionih cijevi. Osnovni sud je naveo da je to potvrđeno ne samo apelantovim iskazom, kada je istakao da je tek nakon povređivanja bio prijavljen kod tuženog, već i od svjedoka Goluba Lazića, koji je potvrdio da su cijevi postavljane za Savu Veljkića i da je on, kao apelantov gazda, bio na licu mjesta kada se nezgoda dogodila. Osnovni sud je naveo da su bez značaja navodi da je apelant kod tuženog bio zaposlen od 2002. godine s obzirom na to da ti navodi ne samo da nisu dokazani već su i kontradiktorni sa apelantovim iskazom kada pominje period zasnivanja radnog odnosa. Prema tome, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor pasivne legitimacije s obzirom na to da je tužbom obuhvaćeno lice sa kojim apelant nije u materijalnopravnom odnosu da bi iz tog odnosa nastala parnica, te samim tim, po ocjeni Osnovnog suda, proizlazi da tuženi nije obavezan da, u smislu člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), apelantu naknadi štetu.

3. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 100 od 19. marta 2008. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete. Po mišljenju Okružnog suda, iz izvedenih dokaza koje je prvostepeni sud pravilno ocijenio utvrđeno je da apelant nije obavljao poslove na postavljanju cijevi za potrebe tuženog, niti po njegovom nalogu, već da je apelanta angažovao Savo Veljkić, otac zakonskog zastupnika tuženog. Dalje se navodi da je apelant tek nakon povređivanja prijavljen kod nadležnog fonda radi ostvarivanja zdravstvene zaštite. Sve i kada bi se uzelo da je apelant u vrijeme povređivanja bio radnik tuženog, za odgovornost tuženog bilo bi, kako navodi Okružni sud, neophodno da je povrede apelant zadobio radeći na poslu ili u vezi sa poslom kod tuženog. Za odgovornost poslodavca bitni su samo oni uzroci povređivanja koji su u unutrašnjoj ili funkcionalnoj vezi sa radnjom. Navedeno je da, prema Zakonu o radu („Službeni glasnik RS“ br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03 i 66/03), ako radnik pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom, poslodavac je dužan da mu naknadi štetu po načelima odgovornosti za štetu. Pošto apelant nije pružio bilo kakve dokaze da ga je tuženi kao svog radnika uputio na posao 22. augusta 2004. godine (nedjelja) na kojem je pretrpio teške tjelesne povrede i da povređivanje nije u vezi sa radom kod tuženog, onda slijedi da, i po ocjeni Okružnog suda, ne postoji odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio. Okružni sud je zaključio da ne stoji odgovornost tuženog ni po osnovu rizika (tzv. objektivna odgovornost), jer iz dokaza u spisu nesumnjivo proizlazi da tuženi nije organizator posla na kopanju kanala i postavljanju cijevi za preduzeće „Autoprevoz“ a.d. Gradiška. Okružni sud je zaključio da su stoga neosnovani žalbeni navodi u kojima se osporava pravilna primjena materijalnog prava. Nasuprot žalbenim navodima, po ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je na pouzdan način utvrdio da tuženi nije bio organizator izvođenja polaganja cijevi i da po tom osnovu ne može biti odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 897 od 2. februara 2010. godine apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da su odluke nižestepenih sudova pravilne i zakonite, jer nema odgovornosti tuženog za naknadu štete apelantu s obzirom na to da u momentu štetnog događaja on nije bio radnik tuženog, niti šteta potiče od opasne stvari čiji je vlasnik tuženi, odnosno opasne djelatnosti koju je organizovao tuženi. U tom kontekstu je navedeno da su nesporne činjenice da apelant „nije bio radnik tuženog u vrijeme kad se desio štetni događaj i da je radio po nalogu Save Veljkića, koji nije vlasnik tuženog, već je osnivač i direktor tuženog njegov sin Sveto Veljkić. Stoga ovaj događaj nema značaj povrede na radu bez obzira što je tužitelj retroaktivno od 15.8.2004. godine prijavljen kao radnik tuženog. Naime, ova prijava je učinjena na molbu Save Veljkića, kako bi [apelant] mogao ostvariti prava iz zdravstvenog, penzijskog i invalidskog osiguranja“. Vrhovni sud je dalje naveo da se ne mogu prihvatiti kao osnovane apelantove tvrdnje da je tuženi kritičnog dana organizovao poslove na prokopavanju kanala u krugu „Autoprevoza“ Gradiška, jer je iz provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da „Autoprevoz“ nije angažovao tuženog za obavljanje ovih radova, već je radove na iskopavanju zemlje bagerom izvodilo VP „Sava“ Gradiška za potrebe „Autoprevoza“ Gradiška, koji je VP „Sava“ isplatio naknadu za ovaj posao . Vrhovni sud je naveo da je, dakle, nesumnjivo da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu, što su nižestepeni sudovi pravilno zaključili. Zatim, dalje je navedeno da apelant neosnovano smatra da materijalni dokazi imaju jaču snagu od svjedoka, te da nižestepeni sudovi nisu ocijenili materijalne dokaze po kojima je on u vrijeme štetnog događaja bio radnik tuženog. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju dokazano da su neistiniti podaci o zasnivanju radnog odnosa apelanta kod tuženog, sadržani u uvjerenju Fonda PIO Banja Luka, ugovoru o radu na neodređeno vrijeme od 15. augusta 2004. godine, polisi osiguranja „Kosig Dunav"- Filijala Gradiška sa spiskom radnika tuženog za kolektivno osiguranje i prijavi nesretnog slučaja. Konačno, Vrhovni sud je zaključio da je tačan navod iz revizije da drugostepeni sud nije ocijenio sve žalbene razloge (nije odgovorio na žalbeni prigovor da je prvostepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka kad je dozvolio tuženom povraćaj u pređašnje stanje zbog propuštanja pripremnog ročišta iako je prijedlog tuženog bio neblagovremen). Međutim, ovaj propust drugostepenog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost drugostepene odluke jer je, po mišljenju Vhovnog suda, prvostepeni sud odlučio o blagovremenom prijedlogu za povraćaj u pređašnje stanje, slijedom čega su žalbeni prigovori u tom pogledu bili neosnovani.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je primjena zakona bila proizvoljna, a činjenice u toku postupka su proizvoljno i nepravilno utvrđene, a na apelantovu štetu. Apelant smatra da je u toku postupka dokazao da je sa tuženim zaključio ugovor o radu prema kojem ga je tuženi primio u radni odnos na neodređeno vrijeme i da na rad stupa 15. augusta 2004. godine, koji vrijedi do 13. augusta 2005. godine. Apelant smatra da je, zato što su redovni sudovi poklonili vjeru iskazu svjedoka Svete Veljkića, zakonskog zastupnika tuženog, i Mire Radak, zaposlene kod tuženog, iskaz svjedoka usmjeren da apelant ne uspije u sporu, a sud je dužan da utvrđuje činjenično stanje na osnovu svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno. Pri tome, jaču dokaznu snagu imaju isprave - materijalni dokazi koje je apelant na glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom izvodio njihovim čitanjem, nego izjave svjedoka. Takođe je u toku postupka dokazano da postupak pred prvostepenim sudom nije bio pravičan zato što je sud dozvolio tuženom povraćaj u pređašnje stanje, a tuženi neblagovremeno podnio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što se naknada štete koju je apelant zahtijevao od tuženog može smatrati imovinom za koju apelant ima opravdano očekivanje da će je dobiti i novčano potraživanje koje ima ekonomsku vrijednost, a to je apelantu uskraćeno zbog proizvoljne primjene zakona. Apelant predlaže da se usvaji njegova apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i ukinu osporene odluke.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1304/10 (M. I.) | Sudska praksa | Aktio