Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/10 (AD “Prnjavor ekspres” Prnjavor)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1351/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1351/10, rješavajući apelaciju AD „Prnjavor ekspres“ Prnjavor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD “Prnjavor ekspres” Prnjavor podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 001160 09 U od 25. januara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka broj 21.05/475-167/08 od 13. januara 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove-Područna jedinica Prnjavor broj 36-473-1/05 od 21. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD “Prnjavor ekspres” Prnjavor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zoran Bubić, advokat iz Banjaluke, podnio je 15. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 001160 09 U od 25. januara 2010. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/475-167/08 od 13. januara 2009. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove-Područna jedinica Prnjavor (u daljnjem tekstu: Republička uprava-

Područna jedinica Prnjavor) broj 36-473-1/05 od 21. aprila 2008. godine.

2. Republička uprava - Područna jedinica Prnjavor je Rješenjem broj 36-473-1/05 od 21. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Republičke uprave broj 21.05/475-167/08 od 13. januara 2009. godine, utvrdila da je 1. decembra 2006. godine, kada je stupio na snagu Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske, prestalo državno vlasništvo na građevinskom zemljištu označenom kao k.č. br. 481/1 „Vlahulj“, njiva u pov. od 3.648 m2, upisanom u zk.ul. br. 537 k.o. Prnjavor (novi broj 1562/1, upisana u pl. br. 1927, iste k.o., upisano na ime posjednika ODP „Prnjavor-ekspres“ Prnjavor (apelantov prednik) sa 1/1 dijela. Određeno je da se nakon pravosnažnosti rješenja na predmetnom zemljištu u zemljišnim knjigama uspostavi vlasničko-pravni odnos koji je postojao prije donošenja odluke o podruštvljavanju zemljišta i rješenja Skupštine opštine Prnjavor o preuzimanju i dodjeli krajnjem korisniku, tj. vlasničkopravni odnos kakav je trenutno u zk. ul. br. 537 k.o. Prnjavor čiji su suvlasnici Rajko Aulić sa 1/3 dijela i Vojin Ilišković sa 2/3 dijela, a u katastarskom operatu izvrši uknjižba prava posjeda na ime Rajka Aulića sa 1/1 dijela. Rajko Aulić je obavezan da izvrši povrat naknade isplaćene po poravnanju zaključenim kod Osnovnog suda broj P-354/83, a postupak će se provesti po pravosnažnosti predmetnog rješenja.

3. Protiv drugostepenog rješenja apelant je podnio tužbu koju je Okružni sud Presudom broj 11 0 U 001160 09 U od 25. januara 2010. godine odbio kao neosnovanu.

4. U obrazloženju presude se navodi da je Skupština opštine Prnjavor donijela odluku od 10. maja 1976. godine kojom je izvršila podruštvljavanje građevinskog zemljišta u k.o. Prnjavor, ali da u toj odluci nije sadržana sporna parcela (k.č. br. 481/1 „Vlahulj“, njiva u pov. od 3.648 m2, upisana u zk. ul. br. 537 k.o. Prnjavor, što odgovara k.č. br. 1562/1 po novom premjeru, upisana u pl. br. 14 iste k.o.). Prema mišljenju Okružnog suda, iz navedenog proizlazi da je predmetno zemljište i dalje ostalo u vlasništvu Rajka Aulića. Istaknuto je da se iz daljnjeg postupanja Skupštine opštine Prnjavor (kao nadležnog organa) može zaključiti da se u odnosu na predmetno zemljište postupalo kao da je podruštvljeno (što je i bila namjera s obzirom na to da je to učinjeno i sa okolnim parcelama). Navedeno je da je rješenjem Skupštine opštine Prnjavor od 28. juna 1983. godine predmetno zemljište izuzeto iz posjeda Rajka Aulića kao neizgrađeno građevinsko zemljište društvene svojine i dodijeljeno RO „Autoprevoz“ Banjaluka OOUR PS „Prnjavor“ iz Prnjavora kao apelantovom pravnom predniku. Istaknuto je da je navedeno rješenje provedeno u katastarskom operatu gdje je stavkom promjena 4/86 iz pl. br. 14 čiji je posjednik Rajko Aulić sa 1/1 dijela zemljište preneseno u pl. br. 2036 i uknjižen posjed na ime RO „Autoprevoz“ Banjaluka OOUR „Prigradski saobraćaj“ Prnjavor. Novom stavkom broj 255/04 navedeno zemljište je uknjiženo kao posjed ODP „Prnjavor ekspres“ Prnjavor koji je kao posjednik upisan i u novom pl. br. 1927 k.o. Prnjavor, ali navedeno nije provedeno u zemljišnim knjigama(niti je to bilo moguće) tako da je u zk. ul. br. 537 k.o. Prnjavor ostao upis privatnog vlasništva na ime Rajka Aulića sa 1/3 dijela i Vojina Iliškovića sa 2/3 dijela.

5. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetno zemljište nije izgrađeno, niti je privedeno namjeni u skladu sa regulacionim planom, to se, po ocjeni Okružnog suda, donošenjem prvostepenog upravnog rješenja, uvažavanjem zahtjeva Rajka Aulića, mogu sanirati pravne posljedice koje je proizvelo rješenje o izuzimanju i dodjeli predmetnog zemljišta od 28. juna 1983. godine. Navedeno zbog toga što usljed proteka dugog vremenskog perioda od donošenja pomenutog rješenja to nije moguće učiniti niti na jedan od načina propisanih zakonom, kao i zbog činjenice da podnosilac zahtjeva ne može snositi štetne posljedice navedenog propusta. Konstatovano je da činjenica koju ističe apelant da u vrijeme podnošenja zahtjeva Rajka Aulića nije postojao regulacioni plan nije od značaja za rješenje predmetne upravne stvari, jer u vrijeme kada je to zemljište dodijeljeno apelantu morao je postojati urbanistički, odnosno prostorni plan, na što ukazuje i činjenica da je apelantov pravni prednik tada posjedovao urbanističku saglasnost izdatu od Opštinskog sekretarijata za poslove uprave, Odjeljenja za imovinskopravne poslove Prnjavor od 12. maja 1983. godine u svrhu izgradnje hale za dnevnu njegu vozila sa pratećim objektima.

6. Pored navedenog, po mišljenju Okružnog suda, sporno zemljište nije privedeno namjeni za koju je dodijeljeno, niti su na njemu izvedeni pretežni radovi, što je sve i prvostepeni upravni organ ispravno zaključio i naveo u obrazloženju rješenja. Po mišljenju Okružnog suda, nisu osnovani apelantovi navodi da je nejasno ko će mu vratiti datu naknadu za sporno zemljište, jer je tačkom 3. dispozitiva prvostepenog rješenja, koje sa osporenim aktom čini pravno jedinstvo, riješeno da je Rajko Aulić dužan izvršiti povrat naknade isplaćene po poravnanju zaključenim pred tadašnjim Opštinskim sudom u Prnjavoru broj R-354/83, a da će se postupak provesti po pravosnažnosti prvostepenog rješenja. Navedeno je da iz poravnajna od 13. aprila 1984. godine proizlazi da je OOUR „Autoprevoz“ Prnjavor, apelantov pravni prednik, bio dužan da za predmetno zemljište isplati Rajku Auliću iznos od 350.208,00 dinara ili 96,00 dinara po 1m2. Prema tome, po mišljenju Okružnog suda, jasno proizlazi da je Rajko Aulić dužan izvršiti apelantu kao pravnom sljedniku OOUR-a „Autoprevoz“ Prnjavor povrat naknade isplaćene po tom poravnanju, a nakon pravosnažnosti prvostepenog rješenja.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Po apelantovom mišljenju, neprihvatljivi su stavovi upravnih organa da je jedino odlučeno u upravnom postupku da je predmetno zemljište prešlo u društvenu svojinu na osnovu odluke SO Prnjavor, te da to zemljište nije privedeno krajnjoj namjeni. Po apelantovom mišljenju, nadležni sud i upravni organi jednostrano tumače zakonske propise bez dovođenja u vezu tog propisa sa drugim zakonskim odredbama. Apelant smatra da član 44. Zakona o građevinskom zemljištu reguliše status zemljišta koje je izuzeto a nije dodijeljeno krajnjem korisniku, a da član 45. navedenog zakona reguliše status zemljišta koje je od državnog organa dodijeljeno na korištenje krajnjem korisniku koji je platio naknadu za to zemljište. Apelant smatra da upravni organi svojim nezakonitim odlukama nisu uspostavili raniji vlasničkopravni odnos kako navode, već su ti organi izvršili restituciju koja, po apelantovom mišljenju, trenutno nije regulisana pozitivnim propisima, već će biti regulisana propisima koji su u pripremi.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da su nadležni upravni organi i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1351/10 (AD “Prnjavor ekspres” Prnjavor) | Sudska praksa | Aktio