Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/10 (A. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada
  • Upravni postupak
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1354/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1354/10, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51709), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Pilava podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-19/07 od 8. aprila 2010. godine, rješenja Vijeća Ministara BiH-Odbora državne službe za žalbe broj 01-07-120/06 od 4. decembra 2006. godine i rješenja Ministarstva pravde BiH broj 02-50-10024/06 od 3. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-19/07 od 8. aprila 2010. godine, rješenja Vijeća Ministara BiH-Odbora državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01-07-120/06 od 4. decembra 2006. godine i rješenja Ministarstva pravde BiH broj 02-50-10024/06 od 3. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem Ministarstva pravde BiH broj 02-50-10024/06 od 3. novembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za isplatu naknade na ime rada u ekspertnoj grupi u vremenu od januara do aprila 2003. godine. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant 23. juna 2003. godine podnio zahtjev Ministarstvu civilnih poslova i komunikacija BiH (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) za isplatu naknade na ime radu u ekspertnoj grupi u navedenom periodu te da je nakon toga apelant 7. septembra 2006. godine Ministarstvu pravde BiH podnio požurnicu za rješavanje navedenog zahtjeva. Ministarstvo pravde BiH je obrazložilo da je članom 372. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim rokovima (povremena potraživanja) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog potraživanja. Navedeno je da je, shodno navedenim odredbama ZOO, sporno potraživanje dospijevalo na naplatu u utvrđenom iznosu svaki mjesec zaključno do kraja aprila 2003. godine za mjesec april 2003. godine pošto se radilo o povremenom potraživanju. Ministarstvo pravde BiH je, međutim navelo, da u konkretnom slučaju, Vijeće ministara u Odluci o imenovanju predmetne ekspertne grupe koja je sa OHR-om radila na pripremi entitetskih zakona o građevinskom zemljištu,a niti samo Ministarstvo čiji je apelant bio uposlenik u to vrijeme, nije odredilo nikakvu naknadu licima na ime rada u predmetnoj ekspertnoj grupi, nego je samo odredilo zadatak i rok završetka rada grupe budući da se ne plaća rad u svim ekspertnim grupama. Nadalje, obzirom da je apelant bio uposlenik Ministarstva to je, prema obrazloženju Ministarstva pravde BiH, apelant požurnicu trebao podnijeti tom Ministarstvu a ne Ministarstvu pravde BiH koje nije pravni sljednik Ministarstva, a u slučaju nepostupanja po požurnici trebao je tražiti zaštitu putem suda, što apelant, prema obrazloženju, također nije učinio. Obzirom na navedeno, Ministarstvo pravde BiH je zaključilo da je apelantovo potraživanje, u slučaju da je bilo osnovano, zastarjelo te da je samim tim i neosnovano.

3. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu Odboru koji je rješenjem broj 01-07-

120/06 od 4. decembra 2006. godine žalbu odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je pravilan zaključak prvostepenog organa da je predmetno potraživanja, u slučaju da je postojalo, zastarjelo jer apelant nije u roku od tri godine od dospijeća zadnjeg potraživanja poduzeo niti jednu radnju propisanu čl. 388. i 391. ZOO prema kojim se zastrajevanje potraživanja prekida podizanjem tužbe protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom a ne pozivanjem pismeno ili usmeno dužnika da obavezu ispuni (što je ovdje slučaj). Odbor je naveo da je, međutim, prvostepeni organ pogrešno postupio kada je odbio zahtjev od 23. juna 2003. godine zbog zastare potraživanja umjesto da je odbio požurnicu od 7. septembra 2006. godine kojom je apelant tražio obračun sporne naknade, a koja je podnensena nakon proteka roka od tri godine. Odbor je obrazložio da ipak zbog navedenog propusta prvostepenog organa nije došlo do povrede odredaba upravnog postupka tako jer je konačan ishod po apelantovom zahtjevu isti, te je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH koji je presudom broj U-19/07 od 8. aprila 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude su ponovljene činjenice iz nižestepenih rješenja i pravni stavovi upravnih organa te navedeno da je članom 388. ZOO propisano da se zastarijevanje prekida podizanjem tužbe i svakom drugom povjeriočevom radnjom preduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom u cilju utvrđivanja, obezbjeđenja ili ostvarivanja potraživanja. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da su citirane odredbe strogo vezane za poduzimanje određenih procesnih radnji pred sudom ili drugim nadležnim organom te da se u pravnoj praksi ova tužba navodi kao najtipičnija procesna radnja kojom se prekida zastara ispunjenja i utvrđivanja samog potraživanja. Navedeno je i da je posebno odredbama člana

372. ZOO regulirano da zastarijevanje nastupa od dospjelosti svakog pojedinog davanja kao i sa su utvrđeni rokovi zastare. Sud BiH je istakao da je zbog navedenog, Odbor pravilno postupio kada je apelantovu žalbu dobio kao neosnovanu jer su protekli rokovi propisani citiranim zakonom u kojima je apelant mogao tražiti neisplaćene naknade za rad u ekspertnoj grupi zbog čega je taj sud odbio i apelantovu tužbu.

5. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Smatra da je prekinuo zastaru podnošenjem zahtjeva za isplatu 23. juna 2003. godine te da taj zahtjev predstavlja tužbu. Navodi da je još od kraja 2002. godine izložen teškim oblicima mobinga na radnom mjestu zbog čega je protiv odgovornih osoba u Ministarstvu pravde BiH podnio i krivičnu prijavu i dopunu krivične prijave a kojim je obuhvaćena i neisplata navedene naknade.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su Sud BiH i upravni organi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je trebalo odbiti apelantov zahtjev zbog zastare potraživanja, a takvo obrazloženje u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1354/10 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio