Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/10 (V. S.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1370/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1370/10, rješavajući apelaciju Vinka Skočibušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vinka Skočibušića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-

09-000059 od 10. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu – Odjeljenje u Tomislavgradu broj 068-2-P-07-000 052 od 29. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Vinko Skočibušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, koga zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 19. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-09-000059 od 10. februara 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Livnu - Odjeljenje u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 068-2-P-07-000 052 od 29. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj 068-2-P-07-000 052 od 29. decembra 2008. godine je utvrđeno da je apelant počinio smetanje posjeda nekretnine tužitelja Ante Skočibušića (u daljnjem tekstu: tužitelj), odnosno zemljišne parcele bliže opisane u dispozitivu prvostepenog rješenja (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) na način da je 29. aprila 2004. godine preorao dio označene parcelE u duljini i širini kako je to prikazano na skici snimanja od 17. marta 2008. godine, koristeći preoranu površinu kao svoju. Dalje, st. II i III navedenog rješenja naloženo je apelantu da preorani dio tužiteljeve parcele poravna tako da je dovede u približno jednako stanje kakvo je bilo prije smetanja posjeda i vrati u posjed tužitelju, te da tužitelju naknadi troškove postupka, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti rješenja pod prijetnjom izvršenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je iz provedenog dokaznog postupka i iz iskaza parničnih stranaka, te iskaza saslušanih svjedoka potpuno pouzdano utvrđeno da je apelant 29. aprila 2004. godine počinio smetanje posjeda, čime je dokazan sam čin smetanja posjeda, a posljednje stanje posjeda utvrđuje se iz navedenih dokaza posebno imajući u vidu skicu snimanja vještaka geometara. Općinski sud je naveo da se u postupku smetanja posjeda, u skladu sa ovlaštenjima iz člana 425. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), raspravlja samo o činjenicama posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, a isključeno je raspravljati o pravu na posjed, o pravnoj osnovi, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda, te o zahtjevima o naknadi štete. Općinski sud je utvrdio da su nalazi vještaka, odnosno skica snimanja i njihovi iskazi korektni i stručni, objektivni i pouzdani, pa su iz tih razloga za sam Općinski sud i prihvatljivi kao vjerodostojni. Iskazi parničnih stranaka i iskazi svjedoka prihvaćeni su u onoj mjeri koliko je njima poznat predmet spora, odnosno, s obzirom na zainteresiranost parničnih stranaka, njihovi iskazi imaju ograničen kvalitet, pa su ocijenjeni u svjetlu drugih provedenih dokaza. Međutim, Općinski sud je naveo da su tako provedeni dokazi dovedeni u vezu sa nalazom i mišljenjem vještaka, pa je sa te strane utvrđena određena podudarnost koja sudu daje zaključak kako je riječ o osnovnom tužbenom zahtjevu. Dokumentaciju koju su izdali državni organi Općinski sud je ocijenio kao vjerodostojnu, jer je izdana u granicama njihovih ovlaštenja, a iz iste dokumentacije sud dolazi do zaključaka relevantnih za predmet spora. Zbog iznesenih razloga, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u skladu sa članom

425. ZPPFBiH, te čl. 83. i 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH. S obzirom na navedeno, utvrđeno je da su apelantovi prigovori paušalni i neargumentirani, jer zbog rezultata dokaznoga postupka, nisu mogli biti prihvaćeni.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 010-0-Gž-09-000059 od 10. februara 2010. godine, koje je apelant primio 19. februara 2010. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH, utvrdivši da, prema članu 83. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Dalje, prema članu 82. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, propisano je da posjednik ima pravo zahtijevati sudsku zaštitu od smetanja posjeda u roku od 30 dana od dana saznanja za smetanje i učinitelja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana nastalog smetanja. Po mišljenju Kantonalnog suda, u toku postupka prvostepeni sud je proveo potrebne dokaze koje je pravilno ocijenio, te utvrdio da je tužitelj u posjedu spornih nekretnina i da je apelant 29. aprila 2004. godine smetao tužitelja na način koji je opisan u izreci prvostepenog rješenja. Kantonalni sud je zaključio da su neosnovani navodi izneseni u apelantovoj žalbi da prvostepeni sud nije utvrdio predmet spora, te je obavljen uviđaj na licu mjesta i utvrđen predmet spora. Po ocjeni Kantonalnog suda, neosnovani su i prigovori izneseni u apelantovoj žalbi na ocjenu provedenih dokaza, a prvostepeni sud je utvrdio sve odlučne činjenice na koje je pravilno primijenio materijalno pravo, a u toku postupka nije napravio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka na koju Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti. Zbog iznesenog, na osnovu člana 235. stav 1. tačka 2. ZPPFBiH, odlučeno je kao u izreci rješenja.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je stav redovnih sudova u konkretnom predmetu u potpunosti pogrešan, te da tužitelj tokom postupka nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva i da je sud brižljivom ocjenom svakog dokaza posebno i svih zajedno trebalo da odbije tužiteljev zahtjev u cijelosti. Naime, iz dokaza koji su izvedeni u postupku nije ničim dokazano da je apelant počinio smetanje posjeda tužiteljeve nekretnine. Tužitelj je zakasnio s posjedovnom zaštitom, jer se u obrazloženju rješenja prvostepenog suda navodi da je apelant i prošle godine preorao isti dio tužiteljeve nekretnine. Apelant smatra da je sud temeljem provedenih dokaza trebalo da odbije tužbeni zahtjev tužitelja, jer pravni osnov njegovog tužbenog zahtjeva nije dokazan.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1370/10 (V. S.) | Sudska praksa | Aktio