Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/10 (M. T. iz Banjaluke, D. B. iz Nevesinja, G. V. iz Han-Pijeska, M. P. iz Vlasenice, Z. M. iz Ljubinja, R. G. iz Kotor Varoši, V. V. iz Banjaluke i drugi)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1382/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1382/10, rješavajući apelaciju Mirka Tepšića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mirka Tepšića, Dragomira Bakoča, Gojka Vitomira, Milene Pepić, Zdravka Medana, Radovana Glamočaka, Vlade Vujanića, Jovice Bulata, Vojislava Mihića, Uroša Čakara, Milijane Đorem, Milana Crnogorca, Pilipa Končara, Zorana Kiridžića, Radovana Čorlije, Nikole Ćirovića, Čedomira Boškovića, Siniše Džombe, Aleksandra Savkovića, Slobodana Gvozdića, Dragana Vukovića, Dragana Dragelja, Slobodana Kecmana, Ljubiše Stanišića, Miloša Delića, Dragoslava Milića, Mihajla Milutinovića, Gorana Ivanovića, Gorana Brankovića, Voje Railića, Vojina Subotića, Žarka Popovića, Gorana Drljače, Dragiše Radića, Njegoša Lulića, Ranka Đukanovića, Dragana Bokića i Borisa Perišića podnesene protiv:

- presuda Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-15/09 od 3. marta 2010. godine, Gž-152/10 od 10. decembra 2010. godine i P-561/08 od 22. oktobra 2010. godine, Gž-155/10 od 10. decembra 2010. godine i P-

360/08 od 7. septembra 2010. godine, S1 3 P 005707 11 Gž od 2. juna 2011. godine i P-226/08 od 31. januara 2011. godine, S1 3 P 005868 11 Gž od 24. maja 2011. godine i P-12/09 od 2. marta 2011. godine, S1 3 P 004885 08 P od 21. aprila 2011. godine i S1 3 P 004885 11 Gž od 9. juna 2011. godine, S1 3 P 005746 11 Gž od 2. juna 2011. godine, S1 3 P 005712 11 Gž od 30. maja 2011. godine i P-6/09 od 31. januara 2011. godine, S1 3 P 004730 11 Gž od 1. jula 2011. godine i S1 3 P 0047330 08 P od 26. aprila 2011. godine, S1 3 P 004482 11 Gž od 30. juna 2011. godine i S1 3 p 004482 08 P od 21. aprila 2011. godine,S1 3 P 004660 11 Gž od 30. juna 2011. godine i S1 0 P 004660 09 P od 26. aprila 2011. godine, S1 3 P 005371 11 Gž od 15. augusta 2011. godine i P-424/08 od 14. marta 2011. godine, S1 3 p 004623 11 Rev od 11. oktobra 2011. godine, S1 3 P 004477 11 Gž od 4. novembra 2011. godine i S1 3 P 004477 08 P od 21. aprila 2011. godine, S1 3 P 001435 11 Gž od 6. decembra 2011. godine i S1 3 P 001435 09 P od 6. septembra 2011. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirko Tepšić iz Banjaluke, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, advokat iz Živinica, Dragomir Bakoč iz Nevesinja, Gojko Vitomir iz Han-Pijeska, Milena Pepić iz Vlasenice, Zdravko Medan iz Ljubinja, Radovan Glamočak iz Kotor-Varoši, Vlado Vujanić iz Banjaluke, Jovica Bulat iz Bileće, Vojislav Mihić iz Berkovića, Uroš Čakar iz Banjaluke, Milijana Đorem iz Sarajeva, Milan Crnogorac iz Bijeljine, Pilip Končar iz Prijedora, Zoran Kiridžić iz Rudog, Radovan Čorlija iz Kalinovika, Nikola Ćirović iz Rudog, Čedomir Bošković iz Kasindola, Siniša Džomba iz Bileće, Aleksandar Savković iz Doboja, Slobodan Gvozdić iz Banjaluke, Dragan Vuković iz Banjaluke, Dragan Dragelj iz Banjaluke, Slobodan Kecman iz Banjaluke, Ljubiša Stanišić iz Pala, Miloš Delić iz Banjaluke, Dragoslav Milić iz Šekovića, Mihajlo Milutinović iz Bijeljine, Goran Ivanović iz Zvornika, Goran Branković iz Trebinja, Vojo Railić iz Čelinca, Vojin Subotić iz Doboja, Žarko Popović iz Banjaluke, Goran Drljača iz Banjaluke, Dragiša Radić iz Banjaluke i Njegoš Lulić iz Kneževa, koje zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Banjaluke, te Ranko Đukanović iz Banjaluke, Dragan Bokić iz Trebinja i Boris Perišić iz Banjaluke, koje zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su u periodu od 19. aprila 2010. godine do 17. februara 2012. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) navedenih u izreci ove odluke.

2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 1382/10, AP 673/11, AP 674/11, AP 3020/11, AP 3023/11, AP 3025/11, AP 3058/11, AP 3067/11, AP 3500/11, AP 3501/11, AP 3503/11, AP 3504/11, AP 3990/11, AP 4238/11, AP 4492/11 i AP 667/12 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 1382/10. Ukupno je spojeno 16 predmeta.

3. Ustavni sud je Odlukom broj AP 1747/11 od 29. juna 2011. godine odbacio apelaciju apelanata Gorana Ivanovića i Gorana Brankovića kao preuranjenu s obzirom na to da je bio u toku postupak pred Sudom BiH u revizijskom vijeću po reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-9/11 od 14. februara 2011. godine. Ustavni sud je u navedenoj odluci apelante uputio da, nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju u kojoj su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojima je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili, te su podnijeli apelaciju protiv Rješenja Suda BiH u revizijskom vijeću broj S1 3 P 005356 11 Rev od 13. aprila 2011. godine.

4. Apelanti su profesionalna vojna lica u službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OSBiH), koji su do 1. januara 2006. godine bili pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), osim apelanta Mirka Tepšića u predmetu broj AP 1382/10, koji je 2004. godine postao profesionalno vojno lice u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine. Apelanti su podnijeli tužbe Sudu BiH protiv Bosne i Hercegovine-Ministarstva odbrane Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate raznih potraživanja iz radnog odnosa (razlika plaće, regres, topli obrok i sl.) za period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine, zajedno sa pripadajućim zakonskim kamatama. U tužbama je navedeno da su apelanti do stupanja na snagu Zakona o odbrani Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05 i 94/05: u daljnjem tekstu: Zakon o odbrani) i Zakona o službi u Oružanim snagama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 88/05; 53/07 i 59/09; u daljnjem tekstu: Zakon o službi) bili u službi Vojske Republike Srpske, a da su prelaskom u službu u OSBiH 1. januara 2006. godine, u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na pripadnike OSBiH koji su ranije bili pripadnici Vojske Federacije BiH (u daljnjem tekstu: VFBiH). Ta neravnopravnost se, prema mišljenju apelanata, ogledala u manje isplaćenim plaćama i ostalim naknadama iz radnog odnosa u spornom periodu, pa su zato apelanti podnijeli predmetne tužbe, tražeći od suda da naredi tuženom da im isplati iznose navedene u tužbama na ime razlike plaće i ostalih naknada.

5. Odlučujući o tužbama apelanata, Sud BiH u prvostepenom vijeću je donio presude precizirane u izreci ove odluke kojima su kao neosnovani odbijeni tužbeni zahtjevi apelanata, osim u predmetu broj AP 1382/10 u kojem je usvojio apelantov tužbeni zahjev i obavezao tuženog da apelantu isplati traženi iznos naknada.

6. U obrazloženjima prvostepenih presuda je navedeno da je nesporno da su apelanti bili pripadnici VRS do 1. januara 2006. godine i da su, shodno odredbama člana 184. stav 1. Zakona o službi, preuzeti na službu u OSBiH i da su im za sporni period obračun i isplata plaća, zajedno sa pripadajućim naknadama, vršeni po Pravilniku o platama u VRS kao zatečenom propisu. Dalje, Sud BiH je istakao da je stavom 1. člana 184. Zakona o službi propisano da lica na službi u entitetskim vojskama sa 1. januarom 2006. godine postaju lica na službi u OSBiH, u činu i položaju u kojem su se zatekli sa 31. decembrom 2005. godine, a da je članom 185. stav 1. istog zakona propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu. Sud BiH je naveo da je odredbom člana 62. stav 5. Zakona o odbrani propisano da službenici i zaposlenici preuzeti iz entitetskih ministarstava odbrane sa 1. januarom 2006. godine postaju državni službenici i zadržavaju svoju poziciju, plaću i naknade sve dok ministar odbrane Bosne i Hercegovine ne donese odluku o njihovom statusu u Ministarstvu odbrane Bosne i Hercegovine nakon procesa izbora kako to propisuje odredba člana 64. istog zakona. Primjenom citiranih zakonskih odredbi prvostepeno vijeće Suda BiH je zaključilo da tuženi nema obavezu da apelantima isplati tražene iznose na ime razlike predmetnih potraživanja, kao i da tuženi nije imao diskriminatorski odnos prema apelantima. U prilog ovakvom stavu prvostepeno vijeće Suda BiH se pozvalo na Odluku Ustavnog suda broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine.

7. U predmetu broj AP 1382/10, u kojem je Sud BiH u prvostepenom vijeću usvojio apelantov tužbeni zahjev, sud je u obrazloženju presude naveo da apelant nema status preuzetog službenog lica iz entitetskih vojski, jer je status profesionalnog vojnog lica u OSBiH stekao u junu 2004. godine, pa mu, suprotno navodima tuženog, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće u iznosu od 20%, shodno odredbama člana 62. stav 3. Zakona o službi.

8. Osporenim presudama Suda BiH, navedenim u dispozitivu ove odluke, odbijene su kao neosnovane žalbe apelanata podnesene protiv prvostepenih presuda iz prethodnog stava. U pojedinim predmetima žalbe apelanata su usvojene i preinačene prvostepene presude na način da je tuženi obavezan da apelantima isplati troškove postupka.U obrazloženju presuda je navedeno da sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepenih presuda prihvata i drugostepeni sud, jer imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima, ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH (u daljnjem tekstu: ZPP), relevantnim odredbama čl. 184. st.1. i 2. i 185. stav 1. Zakona o službi i člana 62. st. 3. i 5. Zakona o odbrani. Također, Sud BiH u drugostepenom vijeću je istakao da je prvostepeni sud pravilno postupio kada nije prihvatio kao osnovan prigovor apelanata da je postupanje tuženog bilo diskriminatorskog karaktera u kom smislu je svoja obrazloženja prvostepeni sud potkrijepio i citiranom odlukom Ustavnog suda broj U 18/06 od 23. novembra 2007. godine. Shodno navedenom, odlučeno je kao u dispozitivu osporenih presuda primjenom odredaba člana 193. ZPP.

9. U predmetu broj AP 1382/10 Sud BiH je djelimično uvažio apelantovu žalbu i prvostepenu presudu preinačio tako da je tuženog obavezao da apelantu za period od 1. juna 2006. do 28. februara 2007. godine isplati iznose precizirane u izreci presude na ime minulog rada i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, dok je sud odbio kao neosnovan dio apelantovog tužbenog zahtjev kojim je tražio povećanje osnovne plaće za 20% mjesečno i doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za ovo potraživanje. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da je neprihvatljiv stav prvostepenog suda da se u konkretnom slučaju trebalo da primijeni član 62. stav 3. Zakona o službi, tj. da apelantu pripada pravo na uvećanje osnovne plaće u iznosu od 20%. S tim u vezi, Sud BiH je podsjetio na odredbe člana 185. stav 1. Zakona o službi kojim je propisano da sva prava i obaveze stečeni na osnovu propisa koji su važili do dana stupanja na snagu ovog zakona ostaju na snazi do rješavanja stanja u službi po ovom zakonu, te je zaključio da se navedena odredba ne odnosi samo na lica u službi u entitetskim vojskama već i na apelanta koji je u junu 2004. godine postao profesionalno vojno lice zaposleno u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da je tuženi pravilno obračunao plaću apelantu primjenjujući kriterije iz člana 2. Privremene odluke o plaćama i naknadama za profesionalna lica u institucijama odbrane Bosne i Hercegovine za utuženi period sve do 1. marta 2007. godine.

10. Rješenjima Suda BiH u revizijskom vijeću br. Rev-8/11 od 8. marta 2011. godine, Rev-6/11 od 9. marta 2011. godine, S1 3 P 005707 11 Rev od 3. augusta 2011. godine, S1 3 P 005868 11 Rev od 29. jula 2011. godine, S1 3 P 004885 11 Rev od 25. augusta 2011. godine i S1 3 P 005712 11 Rev od 5. septembra 2011. godine odbačene su kao nedopuštene revizije apelanata (u predmetima br. AP 673/11, AP 674/11, AP 3020/11, AP 3023/11, AP 3025/11 i AP 3067/11) izjavljene protiv presuda drugostepenog vijeća Suda BiH. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da revizije apelanata nisu dopuštene, budući da vrijednost pobijanog dijela pravosnažnih presuda ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu odredbi člana 204. stav 2. ZPP, nego je u odnosu na svakog apelanta pojedinačno manji od pomenutog iznosa. Također, Sud BiH je ocijenio da odlučivanje o revizijama u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu odredaba člana 204. stav 3. ZPP, te je odlučio kao u dispozitivima rješenja.

11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, apelanti su se pozvali i na član 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije, kao i član 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Povreda navedenih prava se, prema mišljenju apelanata, u suštini ogleda u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava od Suda BiH, koji je odbio njihove tužbene zahtjeve da im se, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o Oružanim snagama, isplate plaće i druge naknade iz radnog odnosa za sporni period od 1. januara 2006. godine do 1. marta 2007. godine. Osim toga, većina apelanata je navela da su bili u neravnopravnom položaju u odnosu na pripadnike OSBiH, koji su prije 1. januara 2006. godine bili pripadnici VFBiH u pogledu ostvarivanja prava iz radnog odnosa, tj. da su za isti rad plaćeni manje od pripadnika OSBiH preuzetih iz VFBiH istog zvanja i na istom radnom mjestu.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud zapaža da su apelanti Goran Ivanović i Goran Branković (predmet broj AP 3504/11) u apelaciji kao osporenu odluku naveli Rješenje Suda BiH u revizijskom vijeću broj S1 3 P 005356 11 Rev od 13. aprila 2011. godine kojim je njihova revizija, izjavljena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-9/11 od 14. februara 2011. godine, odbačena kao nedopuštena, pa prema tome, u konkretnom slučaju revizija je bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga, proizlazi da je konačna odluka u pomenutoj apelaciji, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj Gž-9/11 od 14. februara 2011. godine.

14. Ustavni sud podsjeća da je u svojim brojnim odlukama već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje (npr., vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 1575/11 od 13. novembra 2012. godine i AP 1695/09 od 20. aprila 2011. godine; dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Naime, u pomenutim odlukama Ustavni sud je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje, prava na imovinu, na djelotvoran pravni lijek, te prava na nediskriminaciju u vezi sa članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Ustavni sud smatra da su zaključci Ustavnog suda iz citiranih odluka primjenjivi i u konkretnim slučajevima apelanata, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelacionih navoda, poziva na obrazloženje i razloge navedene u pomenutim odlukama br. AP 1575/11 i AP 1695/09.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud iz istih razloga smatra da apelacioni navodi u konkretnom slučaju vezani za kršenje ustavnih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i pravo da ne budu diskriminirani iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 1. Protokola broj 12 Evropske konvencije i članom 7.i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1382/10 (M. T. iz Banjaluke, D. B. iz… | Sudska praksa | Aktio