Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1413/10 (G. A.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dokazni postupak
- Upravni spor
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1413/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1413/10, rješavajući apelaciju Gavrila Antonića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Gavrila Antonića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001081 10 U od 9. marta 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Gavrilo Antonić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bijeljine, koga zastupa Siniša Đorđević, advokat iz Doboja, podnio je 22. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 001081 10 U od 9. marta 2010. godine.
2. Skupština Javnog preduzeća „Srna“ iz Bijeljine donijela je rješenje broj 04/1-012-2-1793/09 od 25. septembra 2009. godine kojim je apelanta razrješila dužnosti člana Nadzornog odbora Javnog preduzeća „Srna“ - Bijeljina. Donoseći ovakvu odluku, Skupština se pozvala na član 5. Zakona o ministarskim, vladinim i drugim imenovanjima Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 41/03) kojim je propisano da bilo koje lice koje je na funkciji u političkoj stranci ne može biti konačno imenovano u Nadzorni odbor javnog preduzeća. S obzirom da i pored navedenog apelant obavlja funkciju izvršnog direktora Partije demokratskog progresa samim tim ne može biti član Nadzornog odbora Javnog Preduzeća „Srna“ Bijeljina, kako je i odlučeno u dispozitivu rješenja.
3. Apelant je protiv navedenog rješenja o razrješenju pokrenuo tužbu u upravnom sporu, nakon čega je Presudom Okružnog suda broj 12 0 U 001081 10 U od 9. marta 2010. godine tužba odbijena. Kako je naveo Okružni sud, odredbom člana 29. stav 3. tačka 4. Statuta Novinske agencije Republike Srpske „Srna" AD Bijeljina propisano je da će član Nadzornog odbora biti razrješen dužnosti po skraćenom postupku ako sudjeluje u sukobu interesa. Nadalje, odredbom stava 4. istog člana Statuta propisano je da prijedlog za razrješenje člana Nadzornog odbora utvrđuje Nadzorni odbor i dostavlja ga Skupštini. Kako je Okružni sud zaključio, naprijed navedenom odredbom sasvim jasno se određuju razlozi i postupak razrješenja dužnosti člana Nadzornog odbora po skraćenom postupku u slučaju kada je član Nadzornog odbora u sukobu interesa. Iz sadržine i smisla naprijed navedene odredbe, po mišljenju Okružnog suda, sasvim jasno proizilazi zaključak da član Nadzornog odbora tog preduzeća ne smije biti vezan za bilo koju funkciju u političkoj stranci s obzirom na karakter djelatnosti tog preduzeća. Dalje je navedeno da je u osporenom rješenju kao razlog prestanka funkcije navedena okolnost da apelant obavlja funkciju izvršnog direktora Partije demokratskog progresa, a koja činjenica se u tužbi osporava sa obrazloženjem da Statutom te partije nije predviđena takva partijska funkcija. Po ocjeni Okružnog suda, nesporno je da Statutom Partije demokratskog progresa nije propisana i funkcija izvršnog direktora ove političke stranke, ali je sasvim evidentno da je apelant nastupao kao funkcioner te stranke. Stoga u konkretnom slučaju, po ocjeni Okružnog suda, postoji sukob interesa apelanta sa funkcijom na koju je imenovan, s obzirom na funkciju koju ima u političkoj stranci što je razlog za razrješenje po skraćenom postupku. Iz svih naprijed navedenih razloga, Okružni sud nalazi da je tužba u ovoj upravnoj stvari neosnovana, pa je sud kao takvu i odbio. Sa iznesenih razloga na osnovu člana 31. stav 1. Zakona o upravnim sporovima odlučeno je kao u izreci ove presude.
4. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno, neutemeljeno i mimo zakonskih okvira predviđenih Zakonom o opštem upravnom postupku te Zakonom o upravnim sporovima i svih zakonom utvrđenih procesnih pravila cijenio činjenice koje nisu bile predmetom dokazivanja stranaka u predmetnom postupku. Apelant dalje navodi da Okružnom sudu, kao ni bilo kojem drugom sudu koji postupa kao prvostepeni sud po tužbi radi poništenja određenog akta u upravnom sporu, nije dozvoljeno da izvodi i cijeni materijalne dokaze po «ličnom saznanju». Ukoliko bi se kao praksa prihvatio stav Okružnog suda proizašlo bi da stranke, a u konkretnom slučaju apelant, ne bi imale mogućnost na adekvatnu ravnopravnost stranaka u postupku. Apelant smatra da sudu ne pripada pravo da kod svakog pojedinačnog akta u odnosu na fizička lica uzima kao utvrđenu notornu činjenicu eventualno saznanje do kojeg je nosilac pravosudne funkcije došao van okvira djelatnosti i postupanja kao sudije. Zbog svega toga apelant smatra da je navedenom presudom došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u smislu jednakosti stranaka pred sudom zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome Ustavni sud ukazuje da, suprotno navodima apelanta, Zakon o upravnim sporovima propisuje shodnu primjenu odredbi zakona kojim je reguliran parnični postupak na pitanja koja nisu regulisana Zakonom o upravnim sporovima, a nesporno je da prema odredbama Zakonu o parničnom postupku RS ne treba dokazivati činjenice koje su opštepoznate. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
9. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić