Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1453/10 (R. F.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1453/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1453/10, rješavajući apelaciju Redže Fazlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Redže Fazlića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž- 09-000291 od 24. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli broj P-2921/04 od 10. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Redžo Fazlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-09-000291 od 24. marta 2010. godine i Rješenja Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P- 2921/04 od 10. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda broj P-2921/04 od 10. decembra 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja Mevludina Hadžiabdića (u daljnjem tekstu: tužitelj), te utvrđeno da je apelant smetao tužitelja u posljednjem faktičkom i mirnom posjedu parcele označene kao k.č. broj 1205, sa ostalim generalijama kao u izreci rješenja, na način opisan u izreci rješenja, i naloženo apelantu da uspostavi odmah ranije posjedovno stanje, također na način naveden u izreci osporavanog rješenja. Apelant je obavezan na naknadu troškova parničnog postupka tužitelju u iznosu od 1.260,00 KM u roku od 15 dana od dana donošenja rješenja.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u toku parničnog postupka Općinski sud izveo veliki broj dokaza koji je obuhvatao iskaze stranaka i uvid u dokumentaciju i utvrdio činjenice predmetnog spora. Kako je utvrdio Općinski sud, iz zapisnika Mirovnog vijeća MZ G. Tuzla od 9. jula 2001. godine, te iskaza svjedokinje Sajme Hadžiabdić slijedi da je postojao spor između parničnih stranaka o međi između predmetne k.č. broj 1205 i k.č. broj 1190 koja parcela je u posjedu i vlasništvu apelanta. Dalje se navodi da, prema podacima spisa Općinskog suda broj P- 1651/2001, te iskaza svjedoka Akifa Hadžiabdića, slijedi da je apelant imao pretenzija prema predmetnoj k.č. broj 1205, jer je kod Općinskog suda podnio tužbu za utvrđivanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, a iz iskaza svjedoka Akifa Hadžiabdića slijedi da mu se tužitelj žalio da mu apelant želi oduzeti predmetnu parcelu, što je 2004. godine i učinio. S obzirom na to da su iskazi svjedoka Sudbije Fazlić, Fikrete Hadžibeganović i Alije Trstena u pogledu posljednjeg stanja mirnog posjeda predmetne k.č. broj 1205 bili u suprotnosti sa materijalnim dokazima u spisu, kao i iskazima svjedoka Sajme Hadžiabdić, Akifa Hadžiabdić i Fikrete Sijerčić, Općinski sud nije poklonio vjeru ovim iskazima. Kako je Općinski sud utvrdio, prije čina smetanja tužitelj je bio savjestan i mirni posjednik sporne k.č. broj 1205 u cijeloj njenoj površini, a apelant je 8. oktobra 2004. godine počinio čin smetanja oduzimanjem posjeda tužitelju zajedno sa svojom suprugom na opisani način u izreci prvostepenog rješenja. Stoga je Općinski sud, na osnovu odredbe čl. 83. i 84. Zakona o vlasničkopravnim odnosima FBiH, donio odluku kojom je pružio posjedovnu zaštitu tužitelju i zabranio dalje uznemiravanje posjeda, te naložio vraćanje oduzetog posjeda, kao i uspostavljanje posjedovnog stanja kakvo je bilo neposredno prije nastalog smetanja.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-09-000291 od 24. marta 2010. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i prvostepeno rješenje potvrđeno. Razmatrajući navode žalbe, Kantonalni sud je utvrdio da nisu osnovani žalbeni navodi apelantovog punomoćnika da je prvostepeni sud povrijedio odredbu člana 84. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPPFBiH), jer je u predmetnom slučaju morao donijeti odluku da se tužba smatra povučenom zbog neodazivanja uredno obaviještenog tužitelja, odnosno njegovog punomoćnika. Ovo zbog toga što iz spisa predmeta i provedenih dokaza proistječe da je prvostepeni sud na ročištu od 21. juna 2007. godine donio procesno rješenje kojim zakazano pripremno ročište odlaže za 4. septembar 2007. godine o čemu su usmeno obaviještene prisutne stranke. Navedeno je da su na tom ročištu bili prisutni nasljednici tužitelja (koji je u međuvremenu umro), a koji su o tome obavijestili sud i opravdali izostanak punomoćnice. Dalje je navedeno da je odredbom člana 64. ZPP FBiH propisano da sud upravlja postupkom u skladu sa odredbama tog zakona, da je odredbom člana 300. stav 2. ZPPFBiH propisano da stranka koju zastupa punomoćnik može uvijek doći pred sud i davati izjave pored svog punomoćnika. Istaknuto je da su odredbom člana 378. ZPP tačno navedeni razlozi koji dovode do prekida postupka, a da je „u predmetnom slučaju tužitelj koji je umro, imao punomoćnika i razlog njegove smrti pod ovim uvjetima nije razlog za prekid postupka.“ Također je navedeno da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da do zaključenja glavne rasprave „niko nije opozvao, niti otkazao valjano punomoćje za zastupanje tužitelja od Jusufović Edine, odvjetnika iz Tuzle“. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud donio zakonito procesno rješenje o odgodi ročišta, budući da su nasljednici tužitelja pravdali izostanak punomoćnika, nisu otkazali punomoć a sam punomoćnk je naknadno sudu dostavio pismeno opravdanje u vezi sa spriječenošću. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je na temelju predloženih i provedenih dokaza pravilno utvrdio činjenicu da apelant nije bio posjednik predmetne parcele sve do 8. oktobra 2004. godine, kada je svojim radnjama i zasmetao tužitelju u njegovom posljednjem faktičkom i mirnom posjedu, a tužitelj je u zakonom propisanom roku i blagovremeno podnio tužbu nakon 10 dana od dana smetanja. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi žalbeni prigovori u pogledu činjenice da prvostepeni sud nije sudio po odredbama parničnog postupka koje važe za postupke smetanja posjeda, jer iz spisa proističe da je prvostepeni sud saglasno odredbi člana 425. ZPPFBiH, a u vezi sa čl. 82. i 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima proveo predmetni postupak, te donio odluku nakon raspravljanja i dokazivanja činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.Osim toga je navedeno da, prema odredbama člana 75. zakona o vlasničkopravnim odnosima, tužitelj ima posjed nekretnine na kojoj je neposredno vršio faktičku vlast, a na kojoj je apelant svojim radnjama prouzročio smetanje. Istaknuto je da nasljednik u smislu člana 78. predmetnog zakona postaje posjednik u momentu smrti ostavitelja bez obzira kad je stekao faktičku vlast na stvari. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe materijalnog propisa, a u vezi sa članom 425. ZPPFBiH, tako da su neosnovani žalbeni prigovori apelantovog punomoćnika dati u tom pravcu.

5. Apelant je naveo da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da su rješenja redovnih sudova nezakonita, jer su donesena povredom odredaba parničnog postupka, te na osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i nepravilne primjene materijalnog prava. Apelant smatra da je očigledno da su sudovi u potpunosti zanemarili princip jednakosti svih građana pred zakonom. Apelant navodi da je sud u konkretnom slučaju morao donijeti rješenje o povlačenju tužbe, a zbog čega to nije učinio, poznato je samo sudiji koji je donio ovakvu odluku. Prvostepeni sud, dakle, po apelantovoj ocjeni, prelazi preko činjenice da punomoćnik tužioca ne dolazi na pripremno ročište, da svoj izostanak ne opravdava, prelazi preko činjenice da preinačuje tužbu na nedozvoljen i zakonu protivan način, utvrđuje neizvršiv dispozitiv svog rješenja i nalaže geometru da u parnici za smetanje posjeda uređuje među.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su dali iscrpne razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je trebalo donijeti rješenje o povlačenju tužbe, odnosno rješenje o prekidu postupka a takvo obrazloženje, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i odredbe ZPPFBiH i Zakona o vlasničkopravnim odnosima na kojim su sudovi utemeljili svoje odluke, Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12 U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1453/10 (R. F.) | Sudska praksa | Aktio