Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/10 (R. M., S. P., F. M. i F. R. i M. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Ostavinski postupak
  • Nekretnina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1480/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1480/10, rješavajući apelaciju Rahime Memić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Rahime Memić, Safije Prošić, Fikrete Memić, Mine Begić i Fatime Rošić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-06-001722 od 4.

februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj P- 71/04 od 28. aprila 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Rahima Memić, Safija Prošić, Fikreta Memića i Fatima Rošić iz Cazina i Mina Begić sa privremenim boravištem u Republici Sloveniji (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijele su 26. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-06-001722 od 4. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-71/04 od 28. aprila 2006. godine.

2. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su apelantice 23. marta 2004. godine podnijele tužbu Općinskom sudu protiv tuženog Rifeta Memića (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđivanja ništavosti Ugovora o darovanju Ov. br. 3805/03 od 11. decembra 2003. godine, kojim je kao darovaoc označen Hasan Memić iz Glogovca a kao daroprimci tuženi i apelantice Fatima Rošić, Mina Begić, Fikreta Memić i Safija Prošić, tako da nekretnine (u izreci presude precizirana površina i oznake nekretnina, u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) iz poništenog ugovora ulaze u ostavinsku masu iza umrlog Hasana Memića, te da se utvrdi da su nekretnine upisane u PL-45/02 k.o. Glogovac (u izreci presude precizirana površina i oznake nekretnina) bračna tekovina Hasana Memića i apelantice Rahime Memić udove Hasana Memića i da je doprinos apelantice Rahime Memić u sticanju ove tekovine jednak doprinosu Hasana Memića, te da je tuženi ovako utvrđenu činjenicu dužan trpjeti i dozvoliti da se pola suvlasničkog dijela u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izdvoji i upiše na ime i u korist apelantice Rahime Memić.

3. Presudom Općinskog suda broj P-71/04 od 28. aprila 2006. godine koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-06-001722 od 4. februara 2010. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica. Apelantice su obavezane tuženom naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 504,00 KM.

4. Općinski sud je na temelju izvedenih dokaza, iskaza parničnih stranaka i iskaza svjedoka, nalaza i mišljenja vještaka specijaliste neuropsihijatra i vještaka geometra utvrdio da iz darovnog ugovora zaključenog 11. decembra 2003. godine između Hasana Memića i tuženog Rifeta Memića i apelantica Fatime Rošić, Mine Begić, Fikrete Memić i Safije Prošić proizilazi, da je Hasan Memić kao darovatelj darovao tuženom (svom sinu) sve svoje nekretnine upisane u PL-45/02 k.o. Glogovac, a da je apelanticama-kćerkama Fatimi, Mini, Fikreti i Safiji darovao na jednake dijelove svoj dio nekretnina upisanih u PL-237/1 k.o. Majetići, što u naravi čini k.č. broj 8 pašnjak „Brezik površine 4.935 m2. Predmetni ugovor je ovjeren kod ovog suda pod brojem Ov-3805/03 11. decembra 2003. godine, na kojem je sadržan otisak prsta darovaoca Hasana Memića, na štembilju ovjere neznačeno ime darovaoca kao i imena dvojice svjedoka. Općinski sud je izveo dokaz uvidom u spis ovog suda broj O-15/04 i odluku pod navedenim brojem od 9. februara 2004. godine, iz koje proizilazi da je prekinut ostavinski postupak a da su nasljednici, apelantice upućene da u roku od 30 dana po pravosnažnosti odluke kod nadležnog suda kao tužitelji podnesu tužbu protiv tuženog sina ostavioca, radi osporavanja darovnog ugovora od 11. decembra 2003. godine. Općinski sud na temelju provedenog dokaznog postupka zaključio da apelantice nisu ničim dokazale da je pravno ništav ugovor o darovanju zaključen između darovaoca Hasana Memića i njegove djece zaključen 11. decembra 2003. godine i ovjeren kod ovog suda istoga dana pod brojem Ov-3805/03, u odnosu na odredbu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Prema članu

103. ZOO je ništav ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu društva, ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo, ako je sklapanje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosit će odgovarajuće posljedice, jer sud ne nalazi da je pomenuti ugovor protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima a ni moralu društva niti je suprotan odredbi člana 47. ZOO, niti su apelantice dokazale da je osporeni ugovor sklopljen pod prijetnjom, zabludom ili prevarom kako je to određeno čl. 60., 61. i 65. ZOO, zbog čega je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da je predmetni ugovor pravno ništav. Općinski sud je takođe odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantice Rahime Memić, udove Hasana Memića da se utvrdi da su nekretnine iz osporenog ugovora broj Ov-3805/03 bračna stečevina nje i Hasana Memića, te da je tuženi na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja dužan trpiti i dozvoliti da se pola suvlasničkog dijela u zemljišnim knjigama i katastarskom operatu izdvoji sa njegovog imena i upiše na njeno ime i u njenu korist, jer je utvrđeno da tokom trajanja ovog postupka ni apelantica Rahima Memić ni njen punomoćnik sudu nisu prezentirali materijalni dokaz, izvod iz matične knjige vjenčanih sa kojim bi apelantica dokazala da je sa Hasanom Memićem bila u braku, a pored toga apelantica ni sa čime nije dokazala u čemu je sadržan njen doprinos u sticanju spornih nekretnina iz predmetnog ugovora, kao i ostalih nekretnina, odnosno da sve te nekretnine ili određeni njihov dio čine ili su činile bračnu stečevinu koju je stekla sa umrlim Hasanom Memićem. O troškovima postupka sud je odlučio na temelju člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Kantonalni sud je uvidom u spise prvostepenog suda utvrdio da su žalbe apelantica neosnovane i potvrdio je prvostepenu presudu. U obrazloženju presude taj sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizilazi da je darovalac Hasan Memić zaključio pismeni darovni ugovor 11. decembra 2003. godine Ov br. 3805/03, kojim je sporne nekretnine darovao svojoj djeci, da je na predmetni ugovor stavio otisak prsta umjesto potpisa, i da je to učinio u prisustvu dva svjedoka čiji potpisi su takođe ovjereni kod nadležnog suda. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pravilno zaključio da darovni ugovor nije ništav, odnosno da nije protivan ustavnom uređenju, prinudnim propisima niti moralu društva u smislu člana 103. ZOO, a niti su apelantice dokazale da je ugovor rušljiv da bi eventualno mogao biti poništen, iako se tužbom ne traži poništenje ugovora nego utvrđenje „ništavosti ugovora“. Smatra da je prvostepeni sud za ovakvo odlučenje dao valjane i na zakonu utemeljene razloge koje kao takve prihvata i ovaj sud, jer niti jedna odredba predmetnog ugovora nije ona zbog koje bi ugovor bio ništav prema članu 103. ZOO. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane žalbene navode da je predmetnu ugovor ništav jer je darovalac raspolagao imovinom koja je bračne stečevina, jer je u vrijeme darovanja darovalac bio knjižni vlasnik spornih nekretnina, a ni u ovoj parnici apelantica Rahima Memić nije dokazala da je ta imovina bila bračna stečevina. S tim u vezi Kantonalni sud je ukazao da raspolaganje svojom nekretninom pa i onda kada je povrijeđen nužni nasljedni dio ne čini ništavim ugovor o darovanju, ako se time ne dira u pravo nasljednika da traži vraćanje darova u zaostavštinu u obimu namirenja nužnog dijela stoga je odbio kao neosnovan takav žalbeni navod apelantice. Kantonalni sud takođe smatra pravilnim stav prvostepnog suda kada je odbio tužbeni zahtjev apelantice Rahime Memić za utvrđenje da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu njenu i darovaoca, jer ova apelantica niti jednim dokazom nije dokazala da je bila u braku sa darovaocem niti je dokazala da je iste imala te i ako jeste u čemu je njen doprinos i u kojem obimu u sticanju spornih nekretnina, tj. nije dokazala da li i koje nekretnine su bračna stečevina sa Hasanom Memićem. Imajući u vidu navedeno Kantonalni sud je primjenom člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

6. Apelantice su navele da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatraju da su sudovi nepravilno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo. Tvrde da je sposobnost darovaoca u momentu zaključivanja spornog ugovora bila bitno smanjena, da se iz navedenog ugovora nigdje ne vidi volja darovaoca i volja daroprimca, da sporni ugovor nije perfektan, jer ne sadrži osnovne elemente bića darovnog ugovora, što ima za posljedicu poništaj predmetnog pravnog posla. Dalje navode da je očito da je tuženi iskoristio zdravstveno stanje svoga oca u namjeri da sebi prigrabi imovinu koja se vodila na ocu. Apelantice dalje ističu da predmetni ugovor nije uknjžen u zemljišnim knjigama, niti je provodiv, a da se vlasništvo upravo dokazuje uvidom u zemljišne knjige.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. U vezi sa navodima apelanatica o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi,. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantice imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti, osim što su apelantice nezadovoljne ishodom konkretnog postupka. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanatica o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1480/10 (R. M., S. P., F. M. i F. R. i M… | Sudska praksa | Aktio