Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/10 (Man Line Trading Co.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1532/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1532/10, rješavajući apelaciju Man Line Trading Co., Cyprus, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Man Line Trading Co., Cyprus podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-08-000 738 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-07-000 054 od 6. maja 2008.

godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Ps-06-000-001 od 23. januara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Man Line Trading Co. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kipra, kojeg zastupa Obrad Ristić, advokat iz Nevesinja, podnio je 30. aprila 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-08-000 738 od 18. februara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-07-000 054 od 6. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Ps- 06-000-001 od 23. januara 2007. godine.

2. Iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da apelant u tužbi navodi da je bio u poslovnom odnosu sa JP „Rudnik i Tremoelektrana Gacko“ a.d. Gacko (u daljnjem tekstu: tuženi) i da je svoje potraživanje od tuženog ostvario na temelju pravomoćne presude Osnovnog suda broj Ps-41/02 od 29. oktobra 2002. godine (presuda je postala pravomoćna 18. novembra 2002. godine a izvršna 4. decembra 2002. godine), kojom je tuženi obavezan da apelantu na ime duga isplati iznos od 1.016.759,37 USD sa ugovorenom kamatom od 4% na godišnjem nivou, računajući istu od 28. maja 2002. godine kao dana utuženja do isplate. Dalje navodi da je na osnovu navedene presude taj sud 27. decembra 2002. godine donio Rješenje o izvršenju broj Ip-42/02, koje je od strane suda dostavljeno Privrednoj banci, Poslovnica Gacko (u daljnjem tekstu: Privredna banka) radi provođenja postupka izvršenja i prenosa sredstava sa računa tuženog na račun apelanta, a sve u cilju namirenja potraživanja apelanta. Apelant takođe navodi da je sa firmom Spaceage Trading LTD Kipar 18. februara 2003. godine zaključio Ugovor broj 1802/03 o zajedničkom nastupu na komercijalno-finasijskom tržištu radi ostvarivanja profita, kojim ugovorom se apelant obavezao da će u roku od 60 dana od zaključenja istog u „zajednički posao“ uložiti iznos od 1.100.000,00 USD, uplatom na račun tog preduzeća. Navedenu obavezu nije ispunio, tvrdeći da ga je u tome onemogućio tuženi jer je postupak izvršenja prvomoćne presude Osnovnog suda trajao od 24. aprila 2003. godine do 2. marta 2005. godine, zbog čega je na ime izmakle koristi pretrpio štetu u iznosu od 825.000,00 USD, koliki je bio ugovoreni profit apelanta po ugovoru zaključenim sa firmom Spaceage Trading LTD.

3. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-Ps-06-000 001 od 23. januara 2007. godine, potvrđenom Presudom Okružnog suda broj 015-0-Pž-07-000 054 od 6. maja 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu na ime štete po osnovu izmakle koristi isplati iznos od 825.000,00 USD, sve sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe do isplate pod prijetnjom prinudnog izvršenja, i apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 10.000,00 KM.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nakon izvršenog uvida u spis tog suda, Presudu broj Ps-41/02 od 29. oktobra 2002. godine koja je postala pravosnažana 18. novembra 2002. godine, utvrdio da je ovom presudom tuženi obavezan da apelantu na ime duga isplati iznos od 1.016.759,37 USD sa ugovorenom kamatom od 4% na godišnjem nivou počev od 28. maja 2002. godine pa do isplate, na temelju koje presude je Osnovni sud donio Rješenje o izvršenju broj Ip-42/02. Osnovni sud je ovo rješenje dostavio Privrednoj banci kod koje tuženi posjeduje žiro račun radi izvršenja. Privredna banka je postupajući po navedenom rješenju 24. aprila 2003. godine izvršila prenos sredstava sa računa tuženog na račun apelanta u iznosu od 523.518,70 KM, dok je preostali iznos duga tuženog uplaćivala na račun apelanta prema dospjeću finansijskih sredstava na žiro račun tuženog (u osam rata u periodu od 20. februara 2004. godine do 2. marta 2005. godine), čime je obaveza tuženog prema apelantu plaćena u ukupnom iznosu od 1.016.759,37 KM. Imajući u vidu navedeno Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 154. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, broj 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04, u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je regulisano, da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, dok je članom 155. istog zakona propisano, da se pod štetom podrazumijeva umanjenje društvenih sredstava, odnosno nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njihovog povećanja (izmakla korist). Članom 189. stav 2. ZOO je propisano da je izmakla korist dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari, kako se stvari obično događaju ili kako bi se dogodile da nije bilo štetne radnje, ili prema posebnim okolnostima a čije je ostvarenje spriječeno radnjom ili propuštanjem. Dakle, izmakla korist predstavlja budući dio (povećanje imovine) koju je oštećeni sa dovoljnom vjerovatnoćom mogao očekivati i koju bi postigao da nije onemogućen štetnom radnjom štetnika. Imajući u vidu navedene odredbe ZOO Osnovni sud je utvrdio da je apelant zaključenjem ugovora sa preduzećem Spaceage Trading LTD Kipar i preuzimanje obaveze ulaganja u zajednički posao iznosa od 1.100.000,00 USD na račun ove firme, računao isključivo na to da će tuženi na vrijeme i u cijelosti ispuniti obaveze iz navedene presude, čime je apelant preuzeo poslovni rizik čiji je ishod bio vezan za mogućnost, a ne za sigurnost izvršenja obaveze tuženog, jer je izvršenje obaveze tuženog kao subjektivnog elementa zavisilo od njegove finansijske mogućnosti, odnosno od stanja sredstava na njegovom računu kao objektivnog elementa za izvršenje te obaveze. Iako je tuženi je zakasnio sa plaćanje svoje obaveze prema pravosnažnoj presudi tog suda, Osnovni sud smatra da prema članu 154. stav 1. ZOO nije postojala uzročna veza između zakašnjenja tuženog u ispunjenju obaveze prema apelantu, sa neispunjenjem obaveze apelanta utemeljene na ugovoru zaključenim sa firmom Spaceage Trading LTD Kipar. Takođe, u smislu člana 7. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 58/03do 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud je utvrdio da apelant nije pružio dokaze i činjenice iz kojih bi bilo jasno da je zaista pretrpio štetu, odnosno ispustio dobitak koji navodi u tužbi.

5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant tokom trajanja postupka nije pružio dokaze na temelju kojih bi bilo jasno da je zaista pretrpio štetu, te da kada pravosnažno rješenje o izvršenju dođe na banku kod koje se nalazi žiro račun dužnika. Okružni sud smatra prvilnim stav Osnovnog suda da u radnjama tuženog nema uzročnosti, niti uzročno posljedične veze između zakašnjenja tuženog u ispunjenju obaveze prema apelantu, sa neispunjenjem obaveze apelanta prema firmi Spaceage Trading LTD Kipar utemeljene na ugovoru koji je apelant zaključio sa navedenom firmom, jer neispunjenje apelantove obaveze prema istoj ne potiče od radnji tuženog, budući da je izvršenje pravosnažne presude suda na strani tuženog odraz njegovog materijalnog stanja i toka stvari u takvim okolnostima.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 738 od 18. februara 2010. godine revizija apelanta je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju presude Vrhovni sud se pozvao na razloge iz presuda Okružnog i Osnovnog suda.

7. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su stavovi sudova utemeljeni na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, jer je kako navodi nesporno da mu je tuženi svojim postupanjem prouzrokovao štetu budući da nije mogao izvršiti obavezu preuzetu ugovorom zaključenim sa firmom Spaceage Trading LTD Kipar. Apelant stoga smatra neutemeljenim stavove sudova da ne postoji uzročno posljedična veza između zakašnjenja tuženog u ispunjavanju svoje obaveze po pravosnažnoj presudi prvostepenog suda i njegove obaveze zasnovane ne ugovoru sa navedenom firmom. Prema tome tvrdi da mu je tuženi prouzrokovao štetu u utuženom iznosu koju mu je dužan nadoknaditi, jer kako ističe šteta je prouzrokovana krivicom tuženog, neplaćanjem i plaćanjem u ratama „prema vlastitoj odluci“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu apelanta iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1532/10 (Man Line Trading Co.) | Sudska praksa | Aktio