Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/10 (A. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1556/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1556/10, rješavajući apelaciju Amira Pilava, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Amira Pilava podnesena protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj U-20/07 od 19. aprila 2010. godine, rješenja Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine-Odbor državne službe za žalbe broj 01-07-123706 od 19. decembra 2006. godine i rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine broj 02-50-

10028/06 od 16. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Pilav (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 4. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj U-20/07 od 19. aprila 2010. godine, rješenja Vijeća Ministara Bosne i Hercegovine-Odbor državne službe za žalbe (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01-07-

123706 od 19. decembra 2006. godine i rješenja Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 02-50-10028/06 od 16. novembra 2006. godine.

2. Rješenjem prvostepenog organa broj 02-50-10028/06 od 16. novembra 2006. godine, koje je potvrđeno rješenjem Odbora broj 01-07-123706 od 19. decembra 2006. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za donošenje odluke kojom mu se priznaje pravo na naknadu za privremeno obavljanje poslova do 50% počev od 1. januara 2004. godine pa dok za to postoje zakonski uslovi.

3. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je istakao da apelant u toku postupka nije pružio dokaze kojim bi potkrijepio osnovanost svog zahtjeva navodeći da Ministarstvo pravde u periodu za koji je apelant tražio isplatu naknade za privremeno obavljene poslove nije bilo u situaciji da ne može popuniti radna mjesta državnih službenika zbog nemogućnosti osiguravanja kadrova državnim službenicima pa nije ni bilo razloga da se primjeni člana 38. Zakona o državnoj službi u institucijama vlasti Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH», br. 19/02 do 43/09, u daljnjem tekstu: Zakon o državnoj službi). Osim toga je navedeno da nitko od odgovornih lica za rad u Ministarstvu pravde (ministar, zamjenik ministra, pomoćnik ministra i sekretar), dakle neposredni rukovodioci apelanta, nisu ocijenili za potrebnim pa samim tim nisu ni uputili zahtjev Agenciji za državnu službu (u daljnjem tekstu: Agenciji) traženje prethodnog mišljenja za ocjenu da li su ispunjeni uslovi da se imenovanom zbog povećanog obima poslova koji se konkretizuju poveća plaća do 50%. Dakle, kako se pravo na naknadu u skladu sa članom 38. Zakona o državnoj službi ne ostvaruje na osnovu procjene, ocjene i zahtjeva državnog službenika a pogotovo ne retroaktivno te kako Ministarstvo pravde nije imalo potrebe za dodatnim angažovanjem apelanta niti ga je angažovalo, niti je zatražilo od Agencije mišljenje o ispunjenju uslova jer za to nije bilo potrebe, zahtjev apelanta je kao neosnovan odbijen.

4. U obrazloženju rješenja Odbor je istakao da su navodi žalbe neosnovani jer je apelant primao platu za obavljanje poslova radnog mjesta na koje je raspoređen tako da je naknadu koju je tražio mogao tražiti samo ukoliko je obavljao poslove nekog drugog radnog mjesta čija popunjenost nije bila moguća. Odbor je naveo da apelant u svom zahtjevu od 12. decembra 2005. godine a ni u kasnije dopunjenom zahtjevu nije naveo razloge zbog kojih traži naknadu tj. nije naveo poslove nekog drugog radnog mjesta čija popunjenost nije bila moguća. Osim toga, Odbor je cijenio i činjenicu da tadašnji pomoćnik ministra nije donio odluku da apelant treba da povremeno obavlja dodatne poslove u vezi određenog radnog mjesta i u određenom periodu radi nemogućnosti osiguranja kadrova za popunu određenog radnog mjesta. Dakle, apelant nije konkretizirao koje je poslove obavljao i na kojem nepopunjenom radnom mjestu jer nije mogao obavljati poslove svih upražnjenih radnih mjesta, jer bez odluke ovlaštenog rukovodioca sektora u vezi konkretnog radnog mjesta i obavljanja poslova vezanih za isto, radnje koje bi preduzimao bile bi nezakonite.

5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv rješenja Odbora broj U-

20/07 od 19. aprila 2010. godine, Sud BiH je presudom broj 01-07-123706 od 19. decembra 2006. godine, tužbu odbio.

6. U obrazloženju presude Sud BiH je istakao da je odredbom člana 38. stav 1 Zakona o državnoj službi propisano da će se državnim službenicima koji osim poslova svog radnog mjesta na koje su raspoređeni a koji povremeno obavljaju poslove radnog mjesta državnog službenika u nekoj instituciji, koje se ne može popuniti zbog nemogućnosti osiguranja kadrova za taj posao povećati plata do 50% u zavisnosti od nastalog povećanja obima poslova. Da bi državni službenik, kako je dalje naveo sud, ostvario pravo na naknadu za privremeno obavljanje poslova potrebno je da su ispunjena dva kumulativna uslova i to da se u instituciji ne mogu popuniti radna mjesta državnih službenika zbog nemogućnosti osiguravanja kadrova i drugi uslov je da je u toj instituciji povećan obim poslova. Iz podataka u spisu Sud BiH je utvrdio da apelant u toku postupka nije konkretizovao koje je poslove obavljao i kojeg radnog mjesta državnog službenika kako bi se utvrdilo da li je neposredni rukovodilac apelanta donio odluku da apelant privremeno obavlja određene poslove za koje se ukazala potreba zbog nemogućnosti osiguranja kadra i u kom vremenskom periodu. Također je utvrđeno da Ministarstvo pravde nije uputilo zahtjev Agenciji za traženje prethodnog mišljenja za ocjenu da li su ispunjeni uslovi da se apelantu zbog povećanog obima poslova, koji se konkretizuju poveća plaća do 50 % u skladu sa članom 38. Zakona o državnoj službi. Osim toga Sud BiH je na kraju istakao da nije uvažio prijedlog apelanta da u upravnom sporu zakaže raspravu jer se upravni spor rješava na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku a samo izuzetno iz razloga navedenih u odredbi člana 34. stav 3 Zakona o upravnim sporovima BiH («Službeni glasnik BiH», br. 19/02, 88/07, 83/08, 74/10) sud može odrediti raspravu radi rješavanja upravnog spora.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Apelant je istakao da odgovorna lica u Ministarstvu «nisu namjerno željela uputiti zahtjev Agenciji […] na koji način je on prekomjerno iscrpljivan radeći do 12 sati dnevno bez naknade za taj prekovremeni rad». Smatra da je dovoljno «konkretizovao poslove koje je obavljao jer je radio poslove svih onih čija su mjesta bila upražnjena prema tadašnjem Pravilniku». Također smatra da je zbog složenosti upravnog spora Sud BiH trebao održati usmenu raspravu i pozvati stranke a po potrebi i Ministarstvo pravde.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U odnosu na apelantove navode da je «zbog složenosti upravnog spora Sud BiH trebao održati usmenu raspravu i pozvati stranke», Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 29. stav 2. Zakona o upravnim sporovima prema kojoj sud zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razrješenja stvari, može riješiti da se održi usmena rasprava. Dakle, u konkretnom slučaju Sud BiH nije bio u obavezi da zakaže raspravu, jer je ocijenio da su činjenice pravilno i jasno utvrđene pred upravnim organima i da se ne radi o složenoj upravnoj stvari te je odluku o upravnom sporu donio u nejavnoj sjednici a kako je to propisano članom 29. stav 1 Zakona o upravnim sporovima. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su očigledno neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u ovom kontekstu.

11. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1556/10 (A. P.) | Sudska praksa | Aktio