Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1563/10 (S. Č.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1563/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1563/10, rješavajući apelaciju Samira Čovrka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05. 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Samira Čovrka podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-

08-001191 od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-P-06-002715 od 17. oktobra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Samir Čovrk (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 5. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-08-001191 od 17. februara 2010. godine i presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-

002715 od 17. oktobra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-P-06-002715 od 17. oktobra 2007. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-08-001191 od 17. februara 2010. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se njegov doprinos za izdržavanje malodobne A. Č. (u daljnjem tekstu: tužena) dosuđen presudom tog suda broj P-II-358/02 od 1. decembra 2003. godine i presudom Kantonalnog suda broj Gž-1894/04 od po 35% ličnih primanja mjesečno počev od 14. januara 2003. godine pa dok za to postoje zakonski uslovi, snizi tako da se obaveže da za izdržavanje malodobne tužene plaća po 250.00 KM mjesečno ali ne manje od 30% plaće u Federaciji BiH ostvarene u prošloj godini na ruke majke i zakonske zastupnice A. Č. Apelant je obavezan nadoknaditi troškove postupka tuženoj u iznosu od 840,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je materijalne mogućnosti roditelja malodobne tužene ocijenio kao približno jednake a to što apelant vrši otplatu stambenog kredita od svojih mjesečnih primanja ne utiče na smanjenje visine redovnog doprinosa za izdržavanje tužene koja je rođena 14. januara 2003. godine sa Daunovim sindromom i srčanom manom i koja je pod stalnom ljekarskom kontrolom i nadzorom od rođenja. Malodobna tužena odlazi jednom godišnje u Berlin na kontrolu a potreban joj je redovan tretman kod fizijatra, logopeda i defektologa zbog čega majka izdvaja i dodatna sredstva (pojedinačni iznosi nabrojani na stranici 6. i 7 obrazloženja presude). Činjenica je, kako je dalje naveo sud, da djeca sa smetnjama u psihofizičkom razvoju imaju besplatan smještaj u predškolskim ustanovama, pravo na tuđu njegu i pomoć i diječiji doplatak ali te finasijske olakšice od državnih institucija date su u cilju omogućavanja normalnog razvoja djece kao što je malodobna tužena a sve te olakšice ne utiču na smanjenje obaveze roditelja da doprinose izdržavanju djeteta. Prilikom donošenja odluke o visini doprinosa za izdržavanje sud je cijenio činjenicu da se radi o djetetu koje ima specijalne potrebe i za čije je uključivanje u svakodnevni život potrebno daleko više truda i napora ne samo od strane roditelja već uključivanje i stručnih lica a za čije angažovanje su neophodna dodatna materijalna sredstva. Osnovni sud je zaključio da se nisu stekli uslovi iz člana

245. Porodičnog zakona Federacije BiH (“Službene novine Federacije BiH, br. 35/05, 41/05) za promjenu odluke o visini izdržavanja utvrđene ranijom sudskom presudom te istakao da utvrđena visina izdržavanja ne dovodi na uštrub egzistencijalni minimum apelanta u odnosu na njegovu obavezu zakonskog izdržavanja.

4. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio razloge prvostepenog suda i dodao da se obaveza apelanta da izdržava malodobnu tuženu ne može umanjiti iz razloga što je apelant svojim trudom izdejstvovao da malodobna tužena ostvari pravo i naknadu za tuđu njegu i pomoć. Kantonalni sud je također istakao da to što je apelantova supruga nezaposlena i što mu je lični dohodak opterećen kreditom također nema uticaja na visinu obaveze u izdržavanju malodobne tužene iz razloga što je apelant ženidbom svjesno ušao u zajednicu da izdržava nezaposlenu ženu a podizanjem kredita poboljšao životne uvjete iako je znao da ima obavezu izdržavanja malodobnog bolesnog djeteta. Apelant mora biti svjestan da je malodobna tužena bolesno dijete sa Daunovim sindromom i teškom srčanom manom pa je sigurno da majka osim što učestvuje u izdržavanje djeteta fizički je angažovana oko djeteta 24 sata i ima velike izdatke a iz spisa proizilazi da apelant kao otac nema nikakvog kontakta sa malodobnom tuženom već se njegova roditeljska obaveza svela samo na učešću u izdržavanju malodobne tužene. Na kraju je Kantonalni sud zaključio da imovno stanje apelanta i njegova obaveza izdržavanja nezaposlene supruge u odnosu na povećane potrebe malodobne tužene ne mogu dovesti do smanjenja izdržavanja kao mjesečne obaveze apelanta a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da su se lične prilike promijenile, da je on zasnovao bračnu zajednicu sa osobom koja je nezaposlena, da je tužena ostvarila prava na druga novčana primanja kao što su pravo na ličnu invalidninu, naknadu za tuđu njegu i pomoć, pravo na diječiji doplatak, na subvenciju boravka u vrtiću. Nadalje je istakao da je stupanjem na snagu novog Porodičnog zakona utvrđena osnovica za određivanje visine doprinosa za izdržavanje koja ne može biti njegov lični dohodak te smatra da su sudovi dokaze cijenili isključivo u cilju odbijanja tužbenog zahtjeva odnosno «nisu ispoljili i ispoštovali nepristrasnost u odlučivanju u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev». Također ističe da se drugostepeni sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda iako je prvostepena presuda osporena iz svih žalbenih navoda.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.»

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U pogledu navoda apelanta da redovni sudovi nisu «ispoljili i ispoštovali nepristrasnost u odlučivanju u odnosu na istaknuti tužbeni zahtjev prilikom donošenja osporenih odluka», Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda u smislu prava na pravično suđenje ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju činjenica da su sudovi osporenim presudama odbili tužbeni zahtjev apelanta samo po sebi nije dokaz da su sudovi pristrasni. Osim ovih navoda apelant ne nudi nikakve konkretne dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se ista utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, na temelju kojih se može razumno sumnjati da je sud koji je odlučio u prvom stepenu po sudiji pojedincu kao i u drugom stepenu u kojem je odlučivao u vijeću trojice sudija bio pristrasan.

9. U vezi sa navodima apelanta da je obrazloženje drugostepene odluke nedovoljna, odnosno da se sud nije upuštao u ocjenu žalbenih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da su suprotno navodima apelanta Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dali valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav

1. Evropske konvencije.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić