Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/10 (F. M.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1590/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1590/10, rješavajući apelaciju Frane Maleša, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Frane Maleša podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001566 od 11. februara 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Frano Maleš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sinja, Republika Hrvatska kojeg zastupa Slaven Jukić advokat iz Livna, podnio je 4. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001566 od 11. februara 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bugojnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-60/99 od 26. februara 2007. godine, obavezana je Krajina Osiguranje AD Banja Luka (u daljnjem tekstu. drugotuženi) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Na dosuđene iznose drugotuženi je obavezan platiti zakonsku zateznu kamatu počev od 7. septembra 1984 godine kao dana podnošenja tužbe pa do 18. septembra 1991. godine i od 23. decembra 1995. godine pa do konačne isplate te nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 13. 085,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na tuđu pomoć i rentu je odbijen. Tužbeni zahtjev apelanta prema «Sarajevo-osiguranju» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Željeznice AD RS» Banja Luka (u daljnjem tekstu: trećetuženi) je odbijen u cijelosti.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među parničnim strankama nesporno da je 4. novembra 1980 godine došlo do teške saobraćajne nezgode na magistralnom putu Jajce-Banja Luka, da je u toj saobraćajnoj nesreći sudjelovalo vozilo kojim je upravljao apelant i vozilo u vlasništvu preduzeća SOUR ŽAS Banja Luka, da je u toj nesreći teško tjelesno povrijeđen apelant te da se od tih povreda dugo vremena liječio u više zdravstvenih ustanova. Općinski sud je utvrdio da je drugotuženi odgovoran za štetu kao pravni slijednik bivšeg ZOIL-a Sarajevo-poslovna jedinica Banja Luka po pravilima osiguranja od odgovornosti u smislu člana 940. i 941. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, "Službene novine RBiH", br. 2/92, 13/93, 13/94 i "Službene novine FBiH", br. 29/03 i 42/11, u daljnjem tekstu: ZOO) te ga obavezao da apelantu kao oštećenom nadoknadi štetu koju je pretrpio.

4. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio apelant, Kantonalni sud u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 006-0-Gž-07-000 587 od 29. maja 2008. godine žalbu djelomično uvažio i preinačio presudu Općinskog suda broj P-60/99 od 26. februara 2007. godine, te obavezao drugotuženog i trećetuženog da solidarno isplate apelantu nematerijalnu štetu u iznosima pobliže navedenim u dispozitivu presude sa zakonskom zateznom kamatom počev od 7. septembra 1984 godine kao dana podnošenja tužbe pa do 18. septembra 1991. godine i od 23. decembra 1995. godine pa do konačne isplate i da nadoknade troškove postupka u iznosu od 13.085,00 KM u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude. Tužbeni zahtjev apelanta za tuđu pomoć i rentu kao i prema prvotuženom je odbijen,

5. Obrazlažući presudu Kantonalni sud je istakao da se neosnovano u žalbi ističe da je za period od 18. septembra 1991. godine do 23. decembra 1995. godine tj. za period rata odnosno neposredne ratne opasnosti trebala biti dosuđena zatezna kamata, jer je članom 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i lica («Službene novine Federacije BiH» broj 6/98) propisano da se za ovaj period ne obračunavaju kamate na iznos određene naknade nematerijalne štete.

6. Odlučujući o reviziji koju je drugotuženi izjavio protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-08-001566 od 11. februara 2010. godine, reviziju djelomično uvažio presudu Kantonalnog suda broj 006-0-Gž-07-000 587 od 29. maja 2008. godine, preinačio u odluci o kamatama tako da se na dosuđeni iznos glavnog duga na ime naknade nematerijalne štete tuženi obavezuju platiti zakonske zatezne kamate počev od 26. januara 2007. godine pa do isplate. U ostalom dijelu revizija je odbijena.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da osnovano revizija ukazuje na nepravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o kamatama. Vrhovni sud je pojasnio da je šteta nastala 1984. godine, kada je zahtjev tužbe bio izražen u yu dinarima, međutim apelant je konačno opredijelio tužbeni zahtjev u pogledu visine nematerijalne štete na raspravi održanoj 26. januara 2007. godine i to u vrijednosti koja je izražena u valuti u vrijeme preciziranja zahtjeva te se u konkretnom slučaju zatezna kamata na nematerijalnu štetu dosuđuje od dana kada je apelant opredijelio visinu te štete. Obzirom da je apelant konačno postavio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete 26. januara 2007. godine, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 277. stav 1 ZOO preinačio drugostepenu presudu u odluci o kamatama i apelantu dosudio na iznos glavnog duga po svim vidovima štete kamatu od 26. januara 2007. godine pa do isplate umjesto od podnošenja tužbe.

8. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo da je osporenom odlukom proizvoljno primijenjen materijalni propis i to odredbe čl. 186. i 277. ZOO jer se zatezna kamata kod nematerijalne štete dosuđuje od dana podnošenja tužbe a što je i zaključak sudske prakse-građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 9. aprila 2003. godine. Apelant smatra da je «apsurdno da je zbog činjenice preciziranja tužbenog zahtjeva i usklađenja sa medicinskim vještakom i važećom valutom izgubio pravo na zateznu kamatu od dana podnošenja tužbe». Predložio je da se apelacija usvoji i dosude kamate od podnošenja tužbe kao i troškovi sastava apelacije.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda u pogledu navodnog kršenja prava na pravično suđenje i imovinu odnosi na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava u odnosu na datum početka obračuna toka zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud smatra da je redovni sud, suprotno apelantovim navodim, u obrazloženju osporene presude dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega je apelantu na dosuđene iznose naknade nematerijalne štete početak toka zakonske zatezne kamate odredio počev od dana konačno opredijeljenog tužbenog zahtjeva (26. januar 2007. godine), te dao obrazloženje zašto se u konkretnom slučaju nije mogla kamata dosuditi od dana podnošenja tužbe. Iz obrazloženja osporene presude ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud podsjeća da je relevantno pravno pitanje već razmatrao u odluci o dopustivosti AP 1442/09 od 20. decembra 2011. godine (dostupna na http://www.ustavnisud.ba/). Prema tome, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Ustavni sud također smatra da su neosnovani i navodi apelanata u pogledu njegovog zahtjeva za naknadu troškova za sastav apelacije s obzirom da pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastava apelacije te stoga proizilazi da troškovi za sastav apelacije padaju isključivo na teret apelanata.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/10 (F. M.) | Sudska praksa | Aktio