Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1596/10 (D.O.O. „Slatina-Komerc“ Banjaluka)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1596/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1596/10, rješavajući apelaciju DOO „Slatina-komerc“ Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija DOO “Slatina-komerc” Banjaluka podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Ps 002427 10 Pž od 25. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 11 71 Ps 00 2427 05 Ps od 27. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. DOO „Slatina-komerc“ Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Simo Tošić, advokat iz Banjaluke, podnio je 4. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Ps 002427 10 Pž od 25. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 11 71 Ps 00 2427 05 Ps od 27. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 11 71 Ps 00 2427 05 Ps od 27. septembra 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 71 0 Ps 002427 10 Pž od 25. februara 2010. godine, apelant je obavezan da isplati „Nugget“ d.o.o. Žalec (u daljnjem tekstu: tužitelj) dug u iznosu od 4.157,99 eura ili protuvrijednost tog iznosa u KM, što po srednjem kursu Centralne banke BiH iznosi 8.091,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. novembra 2002. godine pa do isplate, kao i da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.750,00 KM, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja.
3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama nesporno da je apelant 23. septembra 2002. godine preuzeo razne komade pozlaćenog nakita od tužitelja ukupne vrijednosti 6.997,29 eura. Istaknuto je da je nesporno i da je dio kupoprodajne cijene plaćen u iznosu od 2.860,00 eura, a da preostali dio cijene nije plaćen.
4. Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da su parnične stranke zaključile usmeni kupoprodajni ugovor o kupovini pozlaćenog nakita sa rokom plaćanja 60 dana, te da je nakit isporučen apelantu i da dio kupoprodajne cijene nije isplaćen. Konstatovano je da je odredbom člana
454. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se ugovorom o prodaji obavezuje prodavac da prenese na kupca pravo svojine na prodatu stvar i da mu je preda a kupac se obavezuje da plati kupoprodajnu cijenu. Istaknuto je da je apelant naveo da kupoprodajnu cijenu nije platio, jer je prodaja nakita bila slaba zbog lošeg kvaliteta i visoke cijene koja nije bila konkurentna tržištu zato što je nakit iz Italije i Turske bio kvalitetniji i jeftiniji. Apelant je, također, isticao da se, po njegovom mišljenju, skrivene mane ogledaju u lošem kvalitetu robe, jer je bilo dosta reklamacija krajnjih kupaca.
5. Osnovni sud se pozvao i na odredbu člana 479. ZOO kojom je propisano da materijalni nedostaci postoje ako stvar nema potrebna svojstva za njenu redovnu upotrebu ili za promet, ako stvar nema svojstva za naročitu upotrebu za koju je kupac nabavlja, a koja su bila poznata prodvcu, ako stvar nema svojstva i odlike koje su izričito ili prećutno dogovorene, kad je prodavac predao stvar koja nije saobrazna uzorku ili modelu.
6. U konkretnom slučaju, po mišljenju Osnovnog suda, ne radi se o skrivenim nedostacima na robi, jer roba koja nije plaćena nema nedostatke zbog kojih se ne može redovno upotrebljavati. Istaknuto je da je tužitelj kao proizvođač prihvatio sve reklamacije krajnjih kupaca a bilo ih je 14, te nakit popravio ili je isporučio drugi komad, i to je među strankama nesporno. Osnovni sud je naveo da činjenica da apelant nije prodao robu jer je nekonkurentna na tržištu ne predstavalja skriveni nedostatak. Konstatovano je da u pismenima koje je apelant uputio tužitelju nije opisan nedostatak na robi, već se ističe da roba po kvalitetu i cijeni nije konkurentna na tržištu. Roba koja se nalazi u apelantovom skladištu nije vraćena od krajnjih kupaca, već zbog nekonkurentnosti nije prodana. Navedeno je da apelant u predmetnom postupku nije provodio dokaze kojima bi dokazao koje je skrivene nedostatke roba imala. U tom smislu Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 482. ZOO kojom je propisano da je kupac dužan da prodavca obavijesti o nedostaku u roku od osam dana od dana otkrivanja nedostatka, a kod ugovora u privredi odmah, te da prodavac ne odgovara za nedostatke koji se pokažu pošto protekne rok od šest mjeseci od dana preuzimanja robe. Navedeno je da je apelant robu preuzeo 23. septembra 2002. godine a prema pismenima koje je apelant slao tužitelju, apelant je o slaboj prodaji (što nije skriveni nedostatak) obavijestio tužitelja tek 15. oktobra 2003. godine, tj. nakon proteka roka od šest mjeseci.
7. Osnovni sud je naveo da iz izjave tužitelja i svjedoka D.P. proizlazi da je roba isporučena u skladu sa dogovorenim cijenama. Konstatovano je da je apelant preduzeće koje se bavi veleprodajom pa je stvar njegove poslovne politike na koji način će da dalje prodaje robu i po kojim cijenama. Tužitelj je proizveo i prodao robu apelantu, te garantuje krajnjem kupcu za ispravno funkcionisanje robe u roku od jedne godine dana od dana kupovine a po kojoj cijeni će apelant dalje da prodaje tu robu, po mišljenju Osnovnog suda, stvar je apelanta. Istaknuto je da iz provedenih dokaza proizlazi da apelant nije uspio dalje da proda dio robe, jer je ona nekonkurentna na tržištu, te da navedeno pada na teret apelantovog poslovanja. Prema tome, po mišljenju Osnovnog suda, apelant je robu preuzeo, a dio kupoprodajne cijene nije platio, te je stoga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu kupoprodajne cijene osnovan u smislu odredbe člana 454. ZOO.
8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Ps 002427 10 Pž od 25. februara 2010. godine odbijena je apelantova žalba, a Oktužni sud se u obrazloženju pozvao na razloge iz presude prvostepenog suda.
9. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Navodi da su sudovi uzeli u obzir samo fakturu, te da je to bio jedini dokaz a da druge dokaze redovni sudovi nisu uzimali u obzir. Istakao je da je normalno da proizvođač stoji iza svojih proizvoda na način da odgovaraju standardima koji se nalaze u deklaracijama, ali da u konkretnom slučaju to nije bio slučaj kod tužitelja, što sud također nije uvažio.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se u suštini odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza, pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić