Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1598/10 (D.D.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1598/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1598/10, rješavajući apelaciju D.D., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 2 i člana 59 stav 2 alineja 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija D.D., podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-000732 od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-44/95-I od 5. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D.D. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Prijedora, koju zastupa Svetozar Davidović, advokat iz Banje Luke, podnijela je 6. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-
000732 od 26. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-44/95-I od 5. decembra 2008. godine.
2. Apelantkinja je 12. septembra 1983. godine podnijela tužbu protiv R.D. radi utvrđenja prava vlasništva po osnovu sticanja u braku. U istorijatu tužbe je navela da je sa R.D. zaključila brak 16. oktobra 1979. godine u kome nisu imali djece i da je njihova bračna zajednica faktički trajala do oktobra 1984. godine. Za vrijeme trajanja bračne zajednice apelantkinja je navela da je u dva navrata podigla kredit kod njemačkih banaka u Hanoveru, prvi put iznos od 11.178,00 DM, a zatim iznos od 17.543,25 DM, koje je u cijelosti dala R.D. da bi završio započetu porodičnu kuću koju je gradio u Slijepčevićima kod Brčkog i da bi kupio poljoprivredne mašine. Opštinski sud je 25. oktobra 1990. godine donio presudu koja je po žalbi R.D. ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. U toku trajanja ponovnog postupka R.D. je preminuo, pa je postupak Rješenjem tog suda broj P-44/95-I od 28. juna 2006. godine prekinut, da bi ponovo bio nastavljen po okončanju ostavinskog postupka na osnovu Rješenja broj 096-0-O-06-000445 od 29. januara 2007. godine. Apelantkinja je 8. septembra 2007. godine precizirala tuženi zahtjev u subjektivnom smislu te kao tužene označila zakonske nasljednike R.D., sina i kćeri, i to; T.D., Z.Š. i J.P. (u daljnjem tekstu: tuženi), a podneskom od 23. decembra 2007. godine je odustala od potraživanja udjela u bračnoj tekovini od tuženih, i tužbenim zahtjevom se opredjelila na isplatu iznosa 28.721,00 KM od tuženih kao zakonskih nasljednika, svog oca R.D., koji iznos je uložila u gradnju porodične kuće pravnog prednika tuženih i kupovinu pokretnih stvari.
3. Presudom Osnovnog suda broj P-44/95-I od 5. decembra 2008. godine koja je potvrđena Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-000732 od 26. februara 2010. godine, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se tuženi kao zakonski nasljednici svoga oca R.D. obavežu da joj isplate novčani iznos od 28.721,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate i apelantkinja je obavezana da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.169,95 KM.
4. Osnovni sud je nakon provedenog dokaznog postupka, uvidom u spis Opštinskog suda u Brčkom broj P-270/83-II utvrdio da je apelantkinja 3. oktobra 1983. godine podnijela tužbu tom sudu protiv R.D. radi razvoda braka, u kojoj je navela da njihov brak od početka trajanja bračne zajednice nije bio skladan, da su se vrlo brzo pojavile nesaglasnosti u naravi i navikama što je dovodilo do čestih svađa i na kraju do prekida bračne zajednice, nakon čega je 22. oktobra 1984. godine taj sud donio presudu kojom je brak parničnih stranaka razveden. Uvidom u ovjeren prevod kopije teretnice utvrđeno je da je apelantkinja podigla dva kredita kod Gradske štedionice u Hanoveru, kredit na iznos od 10.000,00 DM sa ukupnom sumom za vraćanje od 11.178,00 DM i isplatom posljednje rate 15. septembra 1981. godine, i kredit u iznosu od 15.000,00 DM s ukupnom sumom za vraćanje od 17.543,25 DM i rokom vraćanja do 15. aprila 1984. godine. Osnovni sud je takođe utvrdio da su svi saslušani svjedoci u svojim iskazima saglasno izjavili da je R.D. imao izgrađenu kuću i prije braka sa apelantkinjom 1977. godine, izgrađenu na mjestu stare kuće tuženih, da je kuća bila u potpunosti nova i opremljena te da nije bilo potrebe za njenim renoviranjem, te da im nije poznato da li su apelantkinja i R.D. stekli zajednički nešto od imovine, bilo pokretne ili nepokretne. Takođe su istakli da su apelantkinju u par navrata vidjeli da je došla u tu kuću kao gost. Osnovni sud je dalje zaključio da nije mogao vjeruje iskazu svjedoka B.K. zbog toga što je ovaj svjedok u iskazu pred sudijom Opštinskog sud od 9. juna 1986. godine istakla da joj nije poznato da li je apelantkinja sredstva od kredita uložila u gradnju kuće i kupovinu pokretnih stvari, a da je na ročištu održanom 21. oktobra 2008. godine navela sasvim suprotno, pa je sud njen iskaz ocijenio kontradiktornim i neprihvatljivim u ovom postupku. Osnovni sud je na kraju zaključio da apelantkinja nije dokazala da je predmeti iznos koji potražuje od tuženih uložila u gradnju kuće pravnog prednika tuženih, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja primjenom čl. 7, 156 i 160 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude.
5. Apelacioni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelantkinja svoje tužbene navode nije dokazala, na što je obavezuje odredba člana 156 ZPP-a, pa je postupajući shodno odredbi člana 295 ZPP-a odlučio kao u izreci presude.
6. Apelantkinja navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantkinja nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza, s tim u vezi posebno ukazuje na status i iskaze tuženih, budući da se radi o osobama koje su za ovaj spor očigledno zainteresovane i kojima činjenice, kako ističe, očigledno nisu bile u dovoljnoj mjeri poznate. Smatra pogrešnim stav sudova u pogledu iskaza svjedoka B.K., za koji su sudovi konstatovali da su izjave ovog svjedoka kontradiktorne pa da su stoga neprihvatljive u ovom postupku. S tim u vezi apelantkinja ističe da sudovi dužni suštinski obrazložiti zašto nečemu ne vjeruju, te dati razloge za tvrdnju zašto su određeni dokazi vjerodostojni a drugi nisu, jer samo na taj način, kako navodi, pokazuju zadovoljavajuću dozu nepristrasnosti i objektivnosti. Takođe smatra da sud uopšte nije cijenio njene dokaze, pisma T.D. upućena apelantkinji kojim priznaje njena ulaganja u sporno imanje. Shodno tome apelantkinja tvrdi da se osporene presude zasnivaju na dokazima koje sudovi nisu objektivno i pravično cijenili u skladu s ostalim izvedenim dokazima.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora da utvrdi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, shodno vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora da navede povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju da djeluju vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi s apelacionim navodima koji se odnose na proizvoljnu ocjenu dokaza na kojima su sudovi zasnivali svoje odluke, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom i nije dovela do kršenja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05).
10. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da su Osnovni i Apelacioni sud u svojim presudama u potpunosti opisali proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da apelantkinja nije dokazala osnovanost svog tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da ocjena dokaza koju su dali redovni sudovi nije bila očigledno proizvoljna. Dakle, Ustavni sud smatra da u vezi s navodima apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantkinja ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelantkinje o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbe člana 16 stav 2 Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu s članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić