Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/10 (J. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1726/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1726/10, rješavajući apelaciju Jasminke Badžak, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasminke Badžak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001649 09 Gž od 11. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001649 05 P od 15. lipnja 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasminka Badžak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Šemsa Droce, odvjetnica iz Mostara, podnijela je 12. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001649 09 Gž od 11. ožujka 2010. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001649 05 P od 15. lipnja 2009. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu protiv tuženog Grada Mostara (u daljnjem tekstu: tuženi). U tužbi apelantica je navela da je bila uposlena na radnom mjestu referenta u Gradskoj upravi tuženog, Područni ured Stari Grad, da joj, sukladno Statutu tuženog (u daljnjem tekstu: Statut), Odluci o provođenju reorganizacije tuženog (u daljnjem tekstu: Odluka) i Pravilniku o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) pripada pravo na razliku plaće i naknade na ime regresa.

3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001649 05 P od 15. lipnja 2009. godine obvezan je tuženi da apelantici na ime neisplaćene i manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora – regresa za period od 2002. godine do 2007. godine isplati ukupan iznos od 1.828,40 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

4. Istom presudom Općinski sud odbio je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila naknadu štete zbog nedonošenja rješenja u skladu sa Pravilnikom za period od 16. ožujka 2004. godine do 28. veljače 2009. godine u ukupnom iznosu od 8.605,20 KM. Također, istom presudom obvezan je tuženi da apelantici naknadi troškove postupka.

5. U odnosu na odbijajući dio presude, Općinski sud je naveo da je apelantica u svom iskazu navela da je bila uposlenik gradske općine Stari Grad, da je trenutačno uposlenik tuženog, da od 15. ožujka 2004. godine nije dobila pismeno rješenje o rasporedu na radno mjesto kod tuženog, te da je tuženi raspisao interni oglas za popunu radnih mjesta namještenika i da je ona aplicirala na sva radna mjesta za koja je ispunjavala uvjete. Iz iskaza svjedoka G.D. slijedi da su, sukladno usvojenoj sistematizaciji za popunu radnih mjesta tuženog za namještenike, raspisana dva interna oglasa, da niti po jednom od njih nije izvršen izbor namještenika, odnosno da niko od namještenika nije raspoređen na radno mjesto sukladno sistematizaciji. Općinski sud je naveo da iz članka 18. Odluke proizlazi da od 16. ožujka 2004. godine uposlenici uprave bivših gradskih općina postaju uposlenici tuženog, sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa, da iz članka 19. Odluke slijedi da će se Statutom i planom reorganizacije administrativnog osoblja izvršiti sistematizacija svih radnih mjesta unutar uprave tuženog i obuhvatiti koeficijent za svako radno mjesto, što će poslužiti kao osnov za obračun plaća, a iz članka 20. Odluke slijedi da će se nakon usvajanja Pravilnika sva postojeća radna mjesta popuniti putem objave internih oglasa. Tuženi je usvojio Pravilnik i Pravilnik o plaćama i ostalim naknadama službenika i namještenika Gradske uprave tuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama), ali nije završio postupak izbora i raspoređivanja, što ukazuje da prijelazni period još traje. Ugovori o radu između tuženog i njegovih uposlenika koji trebaju imati status namještenika nisu zaključeni, tj. tuženi je propustio ispoštovati rokove iz Odluke, tako da su uposlenici nastavili raditi prema postojećem rješenjima i postali uposlenici novoformiranog tuženog. Visina plaća neraspoređenih uposlenih, pa i apelantice posljedica je neizvršenog izbora po internom oglasu i slijedom toga nedonesenih propisa u oblasti vrednovanja rada pojedinih radnih mjesta (Odluka Vrhovnog suda FBiH broj Rev-1269/05 od 13. srpnja 2006. godine, odluka Ustavnog suda br. AP 2695/06 od 12. lipnja 2008. godine i AP 2968/06 od 14. listopada 2008. godine i odluke Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-000821 od 21. rujna 2006. godine). Općinski sud je istakao da je imao u vidu stavove iz navedenih odluka, te da nema ovlaštenja da odlučuje o budućem statusu uposlenika tuženog, o njihovom izboru, raspoređivanju, odnosno neraspoređivanju, niti o budućim koeficijentima koji bi uposlenim kao kandidatima pripadali.

6. Odlučujući o apelantičinoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 58 0 P 001649 09 Gž od 11. ožujka 2010. godine kojim je žalbu odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je nesporna činjenica da je odlukom Visokog predstavnika od 28. siječnja 2004. godine izvršena političko-teritorijalna reorganizacija tuženog, tako što su prestale postojati dotadašnjih šest općina, a radi provođenja te odluke, Visoki predstavnik donio je odluku koja u članku 18. propisuje da, počev od 16. ožujka 2004. godine, uposlenici bivših gradskih općina postaju uposlenici uprave tuženog sve dok se ne donese konačna odluka u pogledu njihovog statusa i budućeg uposlenja u upravi tuženog. Člankom 19. Odluke propisano je da će Gradsko vijeće do 30. lipnja 2004. godine usvojiti Pravilnik kojim će se utvrditi organizaciona struktura i sistematizacija uposlenih. Člankom 20. odluke propisano je da će nakon usvajanja Pravilnika iz članka 19. odluke radna mjesta popunjavati putem internih oglasa. Nesporno je da je tuženi usvojio Pravilnik i Pravilnik o plaćama, ali da do danas nije izvršio postupak prijema i raspoređivanja djelatnika iako je raspisan interni oglas. Dakle, prijelazni period za sve namještenike, pa i za apelanticu još uvijek traje, budući da još niko od namještenika nije zaključio novi ugovor o radu, sukladno članku 21. odluke kojim će za uposlenike koji budu primljeni na novo radno mjesto unutar uprave tuženog biti iskazani uvjeti koji odgovaraju opisu poslova i radnih zadataka prema novom pravilniku. Zbog navedenog, Pravilnik još uvijek nije primjenjiv, zato što je uvjetovan prijemom na novo radno mjesto, a očito je da, iako je interni oglas raspisan, nije izvršen izbor sukladno Pravilniku tako da se ne može primjenjivati na namještenike koji su zadržali raniji posao.

7. Apelantica navodi da joj je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i prava iz čl. 2, 4. i 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Apelantica ističe da tuženi nikada niti za nju, niti za ostale namještenike nije donio rješenje o radnom odnosu i visini plaće. Redoviti sudovi su, pogrešno tumačeći članak 18. odluke, donijeli nezakonite presude, tj. nisu imali u vidu čl. 16. i 17. odluke koji propisuju da će, nakon stupanja na snagu odluke, gradonačelnik i zamjenik gradonačelnika izraditi privremeni plan sistematizacije koji se treba usvojiti do 16. ožujka 2004. godine, te da će se privremenim planom sistematizacije konkretno propisati i urediti struktura uprave tuženog i da privremeni plan ostaje na snazi do usvajanja Pravilnika. Tuženi nije donio privremeni plan, nego je donio druge akte koji su imali cilj ne izvršiti raspoređivanje uposlenih, ne utvrditi im plaće i zadržati plaće onakve kave su bile 15. ožujka 2004. godine. Apelantica dalje navodi da drugostupanjski sud u obrazloženju odluke navodi da prijelazni period još uvijek traje, tako da proizlazi da je odredbama čl. 20. i 21. odluke dat neograničen rok za popunjavanje radnih mjesta utvrđenih Pravilnikom, tj. da mu je data mogućnost da neka od tih mjesta popuni, a neka ne. Prvostupanjski i drugostupanjski sud ne smatraju tuženog odgovornim za štetu ako radna mjesta nisu popunjena šest godina, što je apsurdno. Apelantica navodi da ona i mnogi drugi namještenici rade potpuno iste poslove kao i njihove kolege koji su ranije radili u općinama Jugozapad, Zapad i Jug, vrlo često za istim stolom, a primaju plaću 200,00 do 300,00 KM manju od njih.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 2968/06 (Odluka Ustavnog suda broj AP 2968/06 od 14. listopada 2008. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), tako da se umjesto posebnog obrazloženja u cijelosti poziva na stavove i obrazloženja iz citirane odluke. Naime, u citiranoj odluci Ustavni sud je zaključio: „U konkretnom slučaju apelantica smatra da joj pripada pravo na razliku plaća koju bi ostvarila prema Pravilniku o plaćama usvojenom 25. kolovoza 2004. godine, a koji je stupio na snagu 24. rujna 2004. godine. Kantonalni sud je, odlučujući po žalbi tuženog protiv prvostupanjske presude, našao da su pravilnici o sistematizaciji i Pravilnik o plaćama još uvijek neprimjenjivi iako su stupili na pravnu snagu zbog toga što još uvijek za sve zaposlenike traje prijelazni period, a primjena navedenih pravilnika uvjetovana je prijemom-postavljenjem namještenika na novo radno mjesto. U tom pogledu utvrđeno je da je interni oglas raspisan, ali da još uvijek nije izvršen izbor namještenika. Stoga proizlazi da je osporenom odlukom Kantonalnog suda utvrđeno da su različite plaće zaposlenika u Gradskoj upravi Grada Mostara posljedica zatečenog stanja, odnosno ranije zaključenih ugovora o radu, a ne posljedica radnji tuženog u pogledu reguliranja navedenih plaća.“ S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se razlozi koji su navedeni u citiranoj Odluci broj AP 2968/06 u cijelosti odnose i na ovaj slučaj. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i čl. 2. i 4. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelantica nije izjasnila u svezi sa kojim pravom smatra da je diskriminirana, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminirana u odnosu na pravo na imovinu. S obzirom na to da apelantica, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava da ona i mnogi drugi namještenici rade potpuno iste poslove kao i njihove kolege koji su ranije radili u općinama Jugozapad, Zapad i Jug, vrlo često za istim stolom, a primaju plaću 200,00 do 300,00 KM manju od njih, nije ponudila bilo kakve dokaze koji bi ukazivali na vjerojatnost da je diskriminirana, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju u svezi sa pravom na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljenim.

12. Apelantica navodi i da joj je povrijeđeno pravo iz članka 7.(a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ustavni sud ukazuje da navedene odredbe članka 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima propisuju: „Države članice ovog pakta priznaju pravo koje ima svaka osoba da se koristi pravičnim i povoljnim uvjetima za rad koji naročito osiguravaju: nagradu koja minimalno osigurava svim radnicima: pravičnu zaradu i jednaku nagradu za rad i iste vrijednosti bez ikakve razlike, a posebno žene moraju da imaju garanciju da uvjeti njihovog rada nisu gori od uvjeta koje koriste muškarci i primaju istu nagradu kao oni za isti rad.“ Budući da apelantica tvrdnje o povredi ovog prava nije posebno obrazložila, proizlazi da apelantica povredu ovog prava, također, nalazi u povredi prava na imovinu. Kako je ove navode Ustavni sud razmotrio u prethodnim točkama ove odluke, Ustavni sud zaključuje da su i apelantičini navodi o povredi prava iz članka 7. (a) i (i) Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1726/10 (J. B.) | Sudska praksa | Aktio