Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1735/10 (Željezara «Zenica» d.o.o Zenica)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Povrat stana
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 18
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
Predmeti (1)
AP-1735/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1735/10, rješavajući apelaciju Željezare «Zenica» d.o.o Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željezare «Zenica» d.o.o Zenica podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Uvp-08-000290 od 11. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-U-08- 000 114 od 11. juna 2008. godine, rješenja Zeničko-Dobojskog Kantona-Ministarstva za prostorno uređenje promet i komunikaciju i zaštitu okoline broj 12-23-111/07 od 29. januara 2008. godine i rješenja Općine Zenica-Službe za opću upravu i stambene poslove broj 03-23-12-3304/99 od 2. februara 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Željezara «Zenica» d.o.o Zenica (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Hajrudin Mehić dipl. pravnik, podnio je 12. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Uvp-08-000290 od 11. februara 2010. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-U-08-000 114 od 11. juna 2008. godine, rješenja Zeničko-Dobojskog Kantona-Ministarstva za prostorno uređenje promet i komunikaciju i zaštitu okoline (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 12-23-111/07 od 29. januara 2008. godine i rješenja Općine Zenica-Službe za opću upravu i stambene poslove (u daljnjem tekstu: Služba) broj 03-23-12-3304/99 od 2. februara 2007. godine.
2. Rješenjem Službe broj 03-23-12-3304/99 od 2. februara 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva broj 12-23-111/07 od 29. januara 2008. godine, utvrđeno je da je Božica Batarilo bila korisnik sobe u samačkom smještaju u Zenici ul. Zmaja od Bosne broj 21.
3. U toku postupka Služba je utvrdila da je Božica Batarilo sa suprugom i dvoje djece predmetnu sobu koristila na osnovu Ugovora o korištenju samačkog smještaja zaključenog sa apelantom 31. januara 1986. godine sve do 1993. godine kada je zbog ratnih dešavanja i uništenja zgrade napustila Zenicu. Također je utvrđeno da je zgrada u kojoj se nalazila predmetna soba adaptirana i pretvorena u poslovne prostorije firme G.P. «Gradnja». Služba se u obrazloženju rješenja pozvala na odredbu člana 18.b) Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03, 81/09, u daljnjem tekstu: Zakon o napuštenim stanovima) kojim je propisano da se odredbe tog zakona odnose i na devastirane stanove ukoliko je nosilac stanarskog prava isti napustio prije 4. aprila 1998. godine te u smislu čl. 4. i 7. Zakona o napuštenim stanovima zaključila da je zahtjev osnovan.
4. Činjenično utvrđenje i pravni zaključak Službe u cijelosti je prihvatilo Ministarstvo dodajući u obrazloženju rješenja da se osnovanost zahtjeva Božice Batarilo mora razmatrati i sa aspekta primjene međunarodnih standarda i bez obzira na činjenicu da nije imala zaključen ugovor o korištenju stana, predmetna soba se ima smatrati njenim domom na koji ima pravo povrata što je sadržano u odredbama Aneksa 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Opći okvirni sporazum) i odredbama člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Odlučujući o tužbi kojom je apelant pokrenuo upravni spor protiv drugostepenog rješenja Kantonalni sud je presudom broj 004-0-U-08-000 114 od 11. juna 2008. godine, tužbu odbio kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je pravilno primijenjen Zakon o napuštenim stanovima jer je tuženi organ pravilno utvrdio da je soba koju je koristila Božica Batarilo sa porodicom njen jedini dom. Osim toga je navedeno da se tuženi organ pravilno pozvao na odredbe Općeg okvirnog sporazuma i član 8. Evropske konvencije tj. pravilno ovu upravnu stvar posmatrao i sa aspekta međunarodnih standarda i poštivanja prava i sloboda građana prvenstveno prava na dom.
7. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 004-0-U-08-000 114 od 11. juna 2008. godine, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Uvp-08- 000290 od 11. februara 2010. godine, zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke odbio.
8. Obrazlažući presudu Vrhovni sud je istakao da prema podatcima spisa proizilazi da je Božica Batarilo tražila vraćanje u posjed predmetnog stana-sobe koju je na osnovu zaključenog ugovora dobila na korištenje 1986. godine i koju je koristila sa svojom porodicom do napuštanja uslijed ratnih okolnosti te se takav smještaj ima smatrati njenim domom prema međunarodnim standardima o ljudskim pravim zagarantovanim Evropskom konvencijom i njenim protokolima i imaju prioritet nad svim drugim zakonima (član II/2 Ustava Bosne i Hercegovine). Vrhovni sud smatra da Božica Batarilo kao izbjeglo i raseljeno lice ima pravo da se vrati u predmetni stan-sobu (član 1. tačka 1 Općeg okvirnog sporazuma i član II/5 Ustava Bosne i Hercegovine) te su odluke upravnih organa i suda u pogledu potvrđivanja svojstva korisnika predmetne sobe (u zgradi u kojoj takav smještaj više ne postoji) u skladu sa odgovarajućim odredbama Zakona o napuštenim stanovima i Uputstvu o primjeni Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije BiH», br. 43/99 i 56/01) pravilne i na zakonu zasnovane.
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je naveo da je zahtjev Božice Batarilo trebalo «odbaciti kao izjavljen od neovlaštene osobe jer nije imala svojstvo nosioca stanarskog prava obzirom da je predmetna soba u kategoriji samačkog smještaja i na istoj se nije moglo steći stanarsko pravo odnosno nisu se mogle primijeniti odredbe čl. 4. i 7. u vezi člana 18.b) Zakona o napuštenim stanovima». Apelant je istakao da se «samački stanovi ne smatraju stanom u smislu člana 4. Zakona o stambenim odnosima te ne mogu ni biti predmet povrata». Apelant je osim toga naveo da se predmetna soba ne može smatrati domom Božice Batarilo a kako to obrazlažu sudovi niti ona može uživati zaštitu predviđenu članom 8 Evropske konvencije obzirom da je veza sa domom prekinuta jer je otišla iz predmetne sobe i živi u drugom stanu kao u svom domu pa čak i u drugoj državi a što je presudno za utvrđivanje veze između prava na dom i predmetne sobe. Odlaskom iz predmetne sobe prekinuta je faktička veza koju nije nikada uspostavila dakle nije živjela ni obavljala uobičajene aktivnosti i zanimanje u predmetnoj sobi pa je apelant predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporene odluke.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Vezano za navode apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog prava Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić