Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-178/10 (M. S.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-178/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-178/10, rješavajući apelaciju Milana Suzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Suzića, podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-001535 od 3. novembra 2009. godine ,presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-07-001030 od 14.
augusta 2008. godine i presude Općinskog suda Zenica broj 043-0-P- 05-000675 od 16. marta 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Suzić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001535 od 3. novembra 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-001030 od 14. augusta 2008. godine i presude Općinskog suda Zenica (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043- 0-P-05-000675 od 16. marta 2007. godine.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom broj AP-3432/08 od 16. jula 2009. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelacija koju je apelant podnio protiv istih presuda Kantonalnog suda i Općinskog suda budući da u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan postupak po apelantovoj reviziji,
3. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-05-000675 od 16. marta 2007. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta protiv tužene Vesne Osmanbašić rođ. Suzić (u daljnjem tekstu: tužena) kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen u Zenici 15. oktobra 2003. godine između Milene Suzić kao primaoca izdržavanja i tužene kao davaoca izdržavanja, ovjerenog pred Općinskim sudom pod brojem R-234/2003 24. oktobra 2003. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnog postupka. Navedenom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u preciziranom iznosu.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je predmet konkretnog spora zahtjev apelanta da se utvrdi ništavost spornog ugovora jer je zaključen suprotno odredbi člana 12. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Općinski sud je utvrdio da je apelant shodno odredbi čl. 7. i 123. ZPP bio obavezan dokazati da je sporni ugovor zaključen suprotno načelu savjesnosti i poštenja (iz člana 12. ZOO) što bi ga prema odredbi člana 103. ZOO činilo ništavim. Međutim, kako je dalje utvrdio Općinski sud, apelant sudu nije ponudio dokaze u tom pravcu. Navedeno je da je u toku postupka provedeno vještačenje od strane sudskog vještaka medicinske struke. koji je sačinio nalaz i mišljenje u skladu s rješenjem suda prema zadatku koji je vještaku opredijelio apelant u smislu utvrđivanja da li su postojale okolnosti koje uticale na svijest i sposobnost rasuđivanja umrle primateljice izdržavanja da zaključi sporni ugovor. Vještak je negativno odgovorio na navedeni upit apelanta. te istakao da je, suprotno navodima apelanta, izvršio uvid u brojnu medicinsku dokumentaciju, te obavio konsultacije sa svojim kolegama i na temelju takvih priprema dao svoj nalaz i mišljenje. Općinski sud je nalaz i mišljenje vještaka ocijenio kao objektivan i stručan prihvativši ga u cijelosti. Općinski sud je dalje istakaoda je vještak u nalazu naveo da je primateljica izdržavanja u vrijeme potpisivanja ugovora bila potpuno svjesna za rasuđivanje, te da bolest nije uticala na taj dio svijesti. Što se tiče izvjesnosti smrti u bliskom periodu od oboljenja od kojeg je bolovala primateljica izdržavanja, nakon potpisivanja ugovora primateljica izdržavanja je, kako je zaključio vještak, uz odgovarajuću terapiju i tretman mogla živjeti duži vremenski period. Predmetnu terapiju (redukcija tumorske mase iz mokraćnog mjehura) već su provodili ljekari a sa velikom vjerovatnoćom mogla je biti izliječena odstranjenjem mokraćnog mjehura zajedno sa tumorom. Vještak je zaključio da se dakle nije moglo govoriti o izvjesnosti smrti u bliskom periodu.
5. Općinski sud je utvrdio da je tužena brinula o bolesnoj majci tako što ju je njegovala u vrijeme kada je majci zbog njenog zdravstvenog stanja bila potrebna njega, što istina nije zakonska obaveza, ali se radilo o moralnoj obavezi koju imaju djeca prema bolesnim roditeljima i što je normalno ponašanje u takvim situacijamaa u konkretnom području. Imajući u vidu, kako je zaključio Općinski sud, da se radilo o normalnom ponašanju nije za očekivat da je tužena njegujući bolesnu majku imala na umu da sebi pribavi imovinsku korist u vidu stana, a posebno zbog toga što tužena nije imala saznanje o skoroj smrti njene majke. U tom smislu Općinski sud je cijenio i iskaz vještaka medicinske struke koji je naveo da se kod konkretne bolesti majke pravilnom terapijom, a kojom je već bila tretirana majka parničnih stranaka život može znatno produžiti. Dakle, kako je zaključio Općinski sud, tužena u konkretnom slučaju bez obzira što je majka umrla oko dva mjeseca nakon zaključenog predmetnog ugovora, po ocjeni tog suda, nije postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja i nije imala motiv pribavljanja imovinske koristi, već je postupala uobičajeno kao dijete koje se brine o bolesnom roditelju. Općinski sud je također, utvrdio da je brigu o majci pokazivao i apelant tako što je posjećivao bolesnu majku i materijalno učestvovao u nabavci lijekova i opreme potrebne konkretnom bolesniku, a što je i tužena činila niz godina prije zaključenja predmetnog ugovora.
6. Protiv navedene presude Općinskog suda apelant se žalio Kantonalnom sudu.
Odlučujući o žalbi apelanta Kantonalni sud je donio presudu broj 004-0-Gž-07-001030 od 14. augusta 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog stanja spisa proizilazi da je na prijedlog apelanta izveden dokaz vještačenjem od strane vještaka medicinske struke – patologa. Zadatak vještaku je dat u skladu sa prijedlogom apelanta u pogledu predmeta i obima vještačenja. U pogledu žalbenih navoda apelanta kojima se ukazuje na starost i slabo zdravstveno stanje majke stranaka, Kantonalni sud je utvrdio da te činjenice same po sebi ne mogu dovesti do zaključivanja da je tužena kao drugi saugovarač pristupila sklapanju ugovora iz motiva koji su protivni moralu odnosno sa ciljem da bi za sebe ostvarila nesrazmjernu imovinsku korist koja se ogleda u sticanju vlasništva nad predmetnim stanom. Kantonalni sud je smatrao da su starost i slabo zdravstveno stanje izdržavanog u životu uobičajen i gotovo redovan motiv iz kojeg se primalac izdržavanja i odlučuje na zaključivanje te vrste ugovora, jer mu je u takvoj situaciji upravo i potrebna tuđa njega i pomoć. Okolnost da je primateljica izdržavanja umrla dva mjeseca i 11 dana nakon ovjere predmetnog ugovora također, sama po sebi ne utiče na valjanost ugovora jer ugovor o doživotnom izdržavanju po svojoj pravnoj prirodi ima u sebi i obilježja aleatornosti iako se ne može svrstati u kategoriju aleatornih ugovora u tehničkom smislu. Aleatornost kod predmetnih ugovora postoji utoliko što se unaprijed ne zna koliko dugo će živjeti primalac izdržavanja pa je prema tome nepoznat konačni ekonomski efekat ugovora. Kantonalni sud je dalje utvrdio da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, kojeg je Kantonalni su prihvatio kao stručan, tačan i objektivan, proizilazi da bolest od koje je bolovala primateljica izdržavanja nije negativno uticala na njenu sposobnost za rasuđivanje u vrijeme zaključenja ugovora. Prema nalazu i mišljenju vještaka u vrijeme zaključenja spornog ugovora smrt primateljice izdržavanja nije bila izvjesna u bliskom periodu. Dalje je navedeno da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je inicijator zaključenja spornog ugovora bila primateljica izdržavanja što po ocjeni Kantonalnog suda također ukazuje da na strani tužene nije bilo ponašanja suprotnog moralu i načelu savjesnosti i poštenja. Zatim Kantonalni sud je utvrdio da je nesumnjivo utvrđena činjenica da je izvršenje spornog ugovora u dijelu koji se odnos na život ugovornih strana u zajedničkom domaćinstvu i briga tužene o životnim potrebama primateljice izdržavanja, njega i posluženje u bolesti, faktički započelo još 1998. godine kada se tužena sa svojom porodicom uselila u predmetni stan roditelja. S toga na punovažnost ugovora, kako je zaključio Kantonalni sud, ne utiče ni činjenica što je postupak ovjere ugovora od strane sudije proveden u stanu primateljice izdržavanja u kratkom roku nakon podnošenja zahtjeva za ovjeru ugovora, kao ni okolnost da apelant nije imao saznanja o postojanju spornog ugovora.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001535 od 3. novembra 2009. godine, revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena u smislu člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Pored toga apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i ravnopravnost u postupku jer vještak medicinske struke nije prezentirao niti naveo medicinsku dokumentaciju u koju je vršio uvid i na osnovu koje je dao svoje mišljenje. Apelant se pozvao na presudu Evropskog suda za ljudska prava Mantovanelli protiv Francuske (presuda od 18. marta 1997. godine) u kojoj je navedeno «da svaka strana u postupku mora u principu imati priliku ne samo da bude upoznata sa svim dokazima koji su neophodni kako bi njena žalba bila uspješna nego i da zna i da može komentarisati sve dokaze koji su izvedeni ili dati primjedbe koje su uložene u spis u smislu uticanja na odluku suda, kao i da ako nekog vještaka postavi sud, strankama se svaki put mora dati prilika da prisustvuju saslušanju ili razgovorima koje on vodi ili da imaju uvid u dokumente koje on uzima u obzir». Dalje je naveo da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek obzirom da je Vrhovni sud odbacio reviziju apelanta bez odlučivanja o meritumu spora.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ispitujući dopustivost apelacije u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zapaža da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-001535 od 3. novembra 2009. godine, revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga, te da konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-07-001030 od 14. augusta 2008. godine. S stoga Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija u predmetu AP-3432/08 koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda uručena apelantu 2. septembra 2008. godine a apelacija u tom predmetu podnesena 27. oktobra 2008. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
12. U daljnjoj fazi ispitivanja dopustivosti predmeta Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda sadrže jasne i konzistentne razloge zbog kojih je primjenom relevantnih odredaba čl. 7. i 123. ZPP i zaključeno da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan jer nije dokazao da je predmetni ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen suprotno načelima savjesnosti i poštenja iz člana 12. ZOO, a u kojem obrazloženju, obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost u parničnom postupku Ustavni sud zapaža da su obje parnične stranke imale jednake mogućnost da se izjasne i ospore nalaz i mišljenje sudskog vještaka kao i da dobiju odgovore na postavljena pitanja, a obrazloženja koja su u tom smislu dali redovni sudovi po ocjeni Ustavnog suda nisu proizvoljna, zbog čega nema osnova niti apelantovo pozivanje na navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1.Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku. Ustavni sud zapaža da su o apelantovom tužbenom zahtjevu meritorno odlučili sudovi prve i druge instance, a da je Vrhovni sud kao sud treće instance odbacio apelantovu reviziju jer nisu bile ispunjene procesno pravne pretpostavke za odlučivanje propisane zakonom. U situaciji kada je apelant iskoristio pravo da o njegovom tužbenom zahtjevu odlučuju sudovi pune jurisdikcije u prvom i drugom stepenu, a da nisu bili ispunjeni zakonski uvvjeti da se o predmetnom sporu odlučuje na sudu trećeg stepena Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da apelant nije imao djelotvoran pravni lijek zato što smatra da je Vrhovni sud trebao meritorno odlučivati o njegovom tužbenom zahtjevu, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić