Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1787/10 (HUT «ADUNA» d.d. Bihać)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 40
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 40
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1787/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1787/10, rješavajući apelaciju HUT «ADUNA» d.d. Bihać, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija HUT “ADUNA” d.d. Bihać podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-
0-Gž-08-000 396 od 4. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću-Zemljišnoknjižni ured broj 017-0-DN-07-002985 od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. HUT «ADUNA» d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa direktor Emir Halilagić, podnio je 14. maja 2010. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 396 od 4. marta 2010. godine i rješenja Općinskog suda u Bihaću-Zemljišnoknjižni ured (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-DN-07-002985 od 31. decembra 2007. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-DN-07-002985 od 31. decembra 2007. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-000 396 od 4. marta 2010. godine, odbijen je zahtjev apelanta za upis vlasništva u zemljišnoknjižnom ulošku broj 766 (ranije zemljišnoknjižni uložak broj 7209) K.O. Bihać na nekretninama d.d. «Unatrans» Bihać označenim kao k.č. broj 460/3 autobusna stanica površine 4493 m2. Stavom II dispozitiva rješenja je navedeno da će se izvršiti upis zabilježbe odbijenog zahtjeva u B listu u koloni upisi zemljišnoknjižnog uloška broj 766 k.o. Bihać.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je apelant stvarna prava na nekretninama upisanim u zk. ul. broj 766 (ranije z.k.ul. broj 7290) k.o. Bihać stekao na osnovu pravosnažne presude tog suda u odnosu na d.d. «Unatrans» Bihać. Uvidom u z.k. ul. broj 766 k.o. Bihać, kako je dalje naveo sud, u kojem ulošku je zatražen upis prava vlasništva u korist apelanta na parceli označenoj kao k.č. broj 460/3 «autobuska stanica-poslovni objekt» površine 4493 m2 sa pravom vlasništva i to dijelom 1/1 upisana je Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. Mostar a na osnovu rješenja o dosudi tog suda broj Ip-
143/04 od 22. augusta 2006. godine. Općinski sud je zaključio da u konkretnom predmetu postoje smetnje–nedostatak koji spriječava upis u zemljišnu knjigu tj. nedostatak koji se u smislu člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», br. 58/02, 19/03 i 54/04) ne može ukloniti jer apelant nema valjan pravni osnov za upis prava vlasništva u odnosu na upisano lice u zemljišnoj knjizi.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama, odbio zahtjev apelanta i za svoju odluku dao jasne, konkretne i prihvatljive razloge. Naime, polazeći od činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud je pravilno zaključio da postoji smetnja-nedostatak u smislu člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama koji spriječava zatraženi upis u zemljišnim knjigama a koji nedostatak se ne može otkloniti jer apelant nema valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u odnosu na lice upisano u zemljišnoj knjizi. Osim toga Kantonalni sud smatra, u smislu člana 39. stav 1. Pravilnika o postupanju u zemljišnoknjižnim stvarima, pravilnim odlučenje prvostepenog suda da će se izvršiti upis zabilježbe odbijenog zahtjeva o čemu sud odlučuje bez zahtjeva stranke pa nisu osnovani žalbeni razlozi da je prvostepeni sud odlučio o zahtjevu koji nije ni postavljen.
5. Dalje je navedeno da je iz obrazloženja osporenog rješenja jasno zbog čega je zahtjev odbijen te su neosnovani žalbeni razlozi da je rješenje kontradiktorno i nerazumljivo. Naime u konkretnom slučaju u osporenom rješenju je navedeno da su u pitanju nekretnine koje su ranije bile upisane u z.k. ul. broj 7209 (sada z.k. ul. broj 766) a to što navedena nekretnina ima veću površinu u odnosu na onu za koju se traži upis vlasništva nije od značaja za odluku jer je prvostepeni sud utvrdio da je ova nekretnina u ukupnoj površini od 4.493 m2 «autobusna stanica-poslovni objekt» uknjižena sa pravom vlasništva 1/1 znači u cijelosti na Hypo Alpe adria Bank d.d. Mostar. Obzirom na navedeno Kantonalni sud smatra neosnovanim žalbene navode da je sud morao udovoljiti zahtjevu i postupiti po pravosnažnoj presudi bez obzira da li je u zemljišnim knjigama bilo upisano zatraženo stvarno pravo u korist nekog trećeg lica. Prvostepeni sud je dao razloge zbog čega odbija zahtjev i pravilno zaključio da se ne radi o nedostacima koji bi se mogli otkloniti a kako je to predviđeno odredbom člana 40. Zakona o zemljišnim knjigama. Na kraju je Kantonalni sud istakao da je odredbom člana 14. stav 1. Zakona o zemljišnim knjigama određeno da zemljišnoknjižni referent postupa pod nadzorom zemljišnoknjižnog sudije a stavom 4¸. istog člana je određeno da su zemljišnoknjižni referent i sudija nadležni za vršenje upisa u zemljišnu knjigu i da oni odluke u vezi sa vršenjem upisa donose samostalno u skladu sa zakonom pa zaključuje da nisu osnovani žalbeni navodi kojima se upućuje na povredu čl. 14. i 43. Zakona o zemljišnim knjigama
6. Apelanta smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i to odredbi čl. 14. i 43. stav 2. Zakona o zemljišnim knjigama te «pretjeranom arbitriranju kod tumačenja i primjene materijalnog prava». Apelant je istakao da njegov zahtjev za upis prava vlasništva nije bio za cijelu parcelu već je zahtijevao upis «samo na izgrađenoj građevini-privrednoj zgradi u površini od 216 m2 u tlocrtu». Nadalje je istakao da je dispozitiv prvostepenog rješenja u suprotnosti sa uvodnim dijelom rješenja a razlozi iz obrazloženja su međusobno kontradiktorni. Osim toga je istakao da je u vrijeme vođenja parničnog postupka u zemljišnim knjigama na predmetnim nekretninama bilo upisano pravo korištenja i raspolaganja u korist preduzeća DD «Unatrans» Bihać i to na cijeloj površini a naknadno je upisano pravo vlasništva u korist Hypo Alpe Adria bank Bihać. Apelant smatra da redovni sudovi proizvoljnim tumačenjem izražavaju stav da pravosnažna i izvršna presuda nije valjan pravni osnov za upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama a da za takav stav nisu dali razloge. Također smatra da je odluka Kantonalnog suda paušalna i nedovoljno obrazložena bez davanja razloga za odbijanje žalbe.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanta da je obrazloženje drugostepene odluke paušalno i nedovoljno Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje presude, ali to se ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod, nego samo onaj kojeg ocijeni relevantnim (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Harutyunyan protiv Armenije, Djelomična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Također, Ustavni sud primjećuje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je suprotno navodima apelanta Kantonalni sud odgovorio na svaki žalbeni prigovor apelanta i za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
10. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na pogrešu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da svoje apelacione navode o kršenju navedenih ustavnih prava apelant zasniva na istim tvrdnjama koje je iznio u postupku upisa prava vlasništva i promjene zemljišnoknjižnog stanja u z.k. ul. broj 766 (7209), a o čemu su sudovi u osporenim odlukama zauzeli stavove koje su obrazložili na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili nedostatnim u smislu ustavnog prava na pravično suđenje i imovinu. Dakle, Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić