Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1862/10 (S. T.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1862/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 1862/10, rješavajući apelaciju Stipe Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Tomića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-08-000 358 od 13. januara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipo Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, koga zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 19. maja 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-08-000 358 od 13. januara 2009. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 017-0-P-06-
000520 od 28. decembra 2007. godine naloženo je JU Osnovna škola „Harmani I“ iz Bihaća (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime novčanih potraživanja iz radnog odnosa apelantu isplati, i to: na ime neisplaćenog dijela plaća za period od januara do avgusta 2005. godine iznos od 4.128,66 KM, na ime regresa za godišnji odmor za 2005. godinu iznos od 660,80 KM, na ime neisplaćene otpremnine zbog odlaska u penziju umrle Marije Tomić (apelantovog prednika) iznos od 3.374,82 KM sa zateznom kamatom na navedene iznose od 9. marta 2006. godine do isplate i da naknadi troškove u iznosu od 1.620,20 KM, sve u roku od 15 dana. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu regresa u iznosu od 1,21 KM je odbijen.
3. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Općinski sud iz sadržaja smrtovnice i izvoda iz matične knjige umrlih za Mariju Tomić utvrdio da je ona umrla 5. oktobra 2005. godine, a iz rješenja zavoda PIO utvrđeno je da je ona stekla pravo na starosnu penziju. Općinski sud je iz rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda od 22. decembra 2006. godine utvrdio da je jedini nasljednik iza umrle Marije Tomić njen brat-apelant sa dijelom 1/1. Istaknuto je da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju novčanog iznosa, te da takvo potraživanje prelazi na nasljednike, pa je stoga apelant aktivno legitimisan podnijeti tužbu za isplatu potraživanja koje je do časa smrti ostvario njegov prednik Marija Tomić.
4. Protiv prvostepene presude tužena je podnijela žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 001-0-Gž-08-000 358 od 13. januara 2009. godine djelimično uvažio i prvostepenu presudu u usvajajućem dijelu tužbenog zahtjeva preinačio tako što je apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za godišnji odmor za 2005. godinu i otpremnine zbog odlaska u penziju umrle Marije Tomić, te kamata na iznos regresa i otpremnine odbio kao neosnovan.
5. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je usvojio apelantov zahtjev za isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju umrle Marije Tomić. Kantonalni sud je naveo da su pravo na isplatu regresa po osnovu korištenja godišnjeg odmora i pravo na isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju po svojoj prirodi strogo ličnog karaktera. Istaknuto je da pravo na isplatu regresa pripada zaposleniku u slučaju kada je koristio godišnji odmor, a pravo na isplatu otpremnine zbog odlaska u penziju pripada zaposleniku u slučaju kada je zaposleniku prestao radni odnos zbog ostvarenja prava na penziju. Prema tome, budući da je pravo na isplatu regresa i otpremnine pripadalo umrloj Mariji Tomić, a navedena prava iz kojih proizlaze potraživanja nisu nasljediva, Kantonalni sud je žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u tom dijelu preinačio.
6. Apelant je 17. februara 2009. godine izjavio reviziju protiv presude Kantonalnog suda.
7. Apelant je 18. marta 2009. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Kantonalnog suda. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 829/09 od 12. januara 2010. godine apelaciju odbacio kao preuranjenu, budući da je apelant protiv drugostepene presude 17. februara 2009. godine izjavio reviziju koja je u momentu donošenja odluke Ustavnog suda bila u toku.
8. Odlučujući po apelantovoj reviziji Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) je Rješenjem broj 070-0-Rev-09-000524 od 23. marta 2010. godine odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju rješenja je navedeno da, prema odredbi člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/96), revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM.
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje na prozvoljnu primjenu materijalnog prava od Kantonalnog suda. Smatra da je javna vlast, odnosno poslodavac umrle Marije Tomić propustio ispuniti svoju obavezu prema njoj, a Kantonalni sud je zauzeo stanovište da posljedice neispunjavanja postavljenih obaveza treba da snosi apelant.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1 i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da je odbačena kao nedopuštena Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000524 od 23. marta 2010. godine, pa je konačna odluka u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, Presuda Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-
08-000 358 od 13. januara 2009. godine.
12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu koji se u suštini odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava od Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Valerija Galić