Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-187/10 («M.L. COMPANI» d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obezbjeđivanje plaćanja poreza,doprinosa i kazni
- Upravni spor
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Porez
- Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-187/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu:predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP-187/10, rješavajući apelaciju «M.L. COMPANI» d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «M.L. COMPANI» d.o.o. Banjaluka, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000 988 09 U od 15. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1026/08 od 23. decembra 2008.
godine i rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika i istrage broj 06/1.01/0301- 053-512-1/08 od 12. septembra 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «M.L. COMPANI» d.o.o. Banjaluka, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000 988 09 U od 15. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 06.05/II-450-1026/08 od 23. decembra 2008.
godine i rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika i istrage broj 06/1.01/0301- 053-512-1/08 od 12. septembra 2008. godine, u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. «M.L. COMPANI» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa zakonski zastupnik, podnio je 18. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 988 09 U od 15. oktobra 2009. godine, rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 06.05/II-450-1026/08 od 23. decembra 2008. godine i rješenja Poreske uprave Ministarstva finansija Republike Srpske – Sektor za kontrolu istrage i obavještajne poslove Odjeljenje za kontrolu velikih poreskih obveznika i istrage (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 06/1.01/0301-053-512-1/08 od 12. septembra 2008. godine.
2. Rješenjem Poreske uprave broj 06/1.01/0301-053-512-1/08 od 12. septembra 2008. godine naloženo je apelantu kao poreskom obvezniku da radi otklanjanja nezakonitosti i nepravilnosti u poslovanju koja se odnose na obračun, prijavu i neplaćanje poreskih obaveza izvrši uplatu poreza na odgovarajuće račune javnih prihoda u iznosima glavnog duga i kamata i u roku kako je precizirano u izreci navedenog rješenja, sa upozorenjem da će se pristupiti postupku prinudne naplate ukoliko naložene obaveze ne budu plaćene u ostavljenom roku.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u periodu od 10. jula sa prekidima do 28. augusta 2008. godine izvršen inspekcijski nadzor uvidom u poslovne knjige i knjigovodstvenu dokumentaciju apelanta . Uvidom u glavnu knjigu za 2003. godinu utvrđeno je da je proknjižena pozajmica na ime D.L. direktora apelanta (a koju je uplatio osnivač apelanta S.M.) u iznosu od 57.450,00 KM. Također, je utvrđeno da apelant kao poreski obveznik ne posjeduje ugovor o pozajmici sredstava niti je u knjigovodstvenoj dokumentaciji apelanta knjižen ugovor o navedenoj pozajmici. Dalje je navedeno da je u postupku inspekcijskog nadzora utvrđeno da je povrat pozajmice od strane direktora D.L. osnivaču apelanta proknjižen u poslovnim knjigama apelanta kao nalog blagajne u više isplata tokom 2004. godine i da je ukupan povrat pozajmice iznosio 23.450,00 KM. Također, je utvrđeno da povrat pozajmice u iznosu od 34.000,00 KM nije proknjižen u poslovnim knjigama apelanta kao vraćeni iznos. Navedeni iznos od 34.000,00 KM tretiran je kao lično primanje direktora D.L. i na njega je izvršen obračun poreza i doprinosa na lična primanja po propisanim stopama a u skladu s odredbama čl. 2, 4, 5, 7, 55. i 56. Zakona o porezu na dohodak građana i u skladu s odredbama čl. 6, 11. i 13. Zakona o doprinosima. Budući da apelant kao poreski obveznik utvrđene obaveze nije uplatio to je u postupku inspekcijskog nadzora izvršen obračun kamata za dane kašnjenja uplate utvrđene obaveze počev od dospjeća do 25. augusta 2004. godine shodno članu 88. Zakona o poreskoj upravi («Službeni glasnik RS» broj 51/01) po propisanoj poreskoj stopi i kamate počev od 26. augusta 2004. godine do dana završetka kontrole to jeste do 28. augusta 2008. godine u skladu s odredbama člana 89. Zakona o poreskoj upravi («Služben glasnik RS» br. 112/07 i 22/08).
4. Rješenjem Ministarstva broj 06.05/II-450-1026/08 od 23. decembra 2008. godine odbijena je apelantova žalba protiv prvostepenog rješenja od 12. septembra 2008. godine. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni organ u odnosu na nevraćeni dio pozajmice pravilno zaključio da se radi o ličnom primanju apelantovog direktora D.L. zbog čega je na utvrđeni iznos u toku postupka kontrole obračunat porez i doprinosi na lična primanja kao i pripadajuće kamate. Ministarstvo se pozvalo na član 7. Zakona o porezu na dohodak građana kojim je propisano da lična primanja obuhvataju sve novčane i nenovčane prihode i naknade koje obveznik ostvari po bilo kom osnovu, dok je prema članu 8. Zakona o doprinosima osnovica doprinosa neto plata i sve naknade koje poslodavac isplaćuje a na koje se plaća porez na lična primanja.
5. Protiv navedenog rješenja Ministarstva apelant je tužbom pokrenuo upravni spor pred Okružnim sudom. Okružni sud je presudom broj 11 0 U 000 988 09 U od 15. oktobra 2009. godine odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu.
6. U obrazloženju presude Okružnog suda je u odnosu na apelantove tvrdnje da mu je pogrešno obračunat porez na primljenu pozajmicu navedeno da je sam apelant iskazao dobit u bilansu uspjeha za 2003. godinu u preciziranom iznosu i da je u poreskoj prijavi za istu godinu obračunao porez u iznosu od 5.459,89 KM, te da je taj iznos poreza platio, kao i da naknadno nije podnosio izmijenjenu poresku prijavu u smislu člana 43. Zakona o poreskoj upravi. Dalje je navedeno da također, čak i da se radi o preplaćenoj obavezi nisu bili ispunjeni uslovi za odbijanje od buduće obaveze ili vraćanje više uplaćenog iznosa u smislu člana 90. navedenog zakona jer se takav zahtjev prema članu 95. istog zakona može postaviti u roku od tri godine od dana uplate obaveze, a taj rok je u konkretnom slučaju nesporno istekao. Zbog navedenog Okružni sud je zaključio da je neosnovano pozivanje apelanta na «nered prouzrokovan krivim knjiženjem».
7. Okružni sud je dalje utvrdio da se apelant pogrešno pozvao na odredbe Zakona o preduzećima u vezi sa pozajmicom između osnivača i apelanta. Naime Zakon o preduzećima ne reguliše pitanje takvih pozajmica pošto se radi o obligaciono pravnom ugovoru o zajmu iz člana
557. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), s tim što je Zakon o preduzećima u članu 89. regulišući sukob interesa u vođenju poslova (klauzula konfliktnosti interesa) propisao da član društva sa ograničenom odgovornošću može zaključiti s preduzećem u kome ima to svojstvo ugovor o kreditu samo po odobrenju ostalih članova društva, a fizičko lice kao osnivač jednočlanog društva ne može sa svojim društvom zaključiti ugovor o kreditu. Dalje je utvrđeno da se apelant neosnovano pozvao na rezultate revizije poslovanja koju je na apelantov zahtjev provela revizorska firma Revizija i konsalting El «Audit» d.o.o. Banjaluka. Navedeno je da je revizija izvršena 18. oktobra 2008. godine to jeste više od dva mjeseca nakon završetka inspekcijske kontrole kao i nakon izjavljivanja žalbe protiv prvostepenog rješenja od 12. septembra 2008. godine pa se s toga nije niti mogla uzeti u obzir u upravnom postupku, a prema članu 29. stav 1. Zakona o upravnom sporu sud rješava spor po pravilu na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Pored toga inspekcijskoj kontroli prisustvovali su knjigovođa i punomoćnik apelanta koji nisu imali primjedbi na zapisnik o izvršenom inspekcijskom nadzoru. Također, kako je dalje naveo Okružni sud, nalaz revizora koji je priložen tek uz tužbu ni po svom sadržaju ne ide u prilog usvajanju zahtjeva apelanta jer se u uvodu tog nalaza navodi da je obim pregleda i postupaka revizije bio ograničen zbog nedostatka opširnije računovodstvene, a prije svega analitičke dokumentacije iz posmatranog perioda, koja se ne nalazi u posjedu apelanta zbog problema iz ranijeg perioda sa računovodstvenom agencijom. Uopšteni zaključak revizije o nesrazmjerno visokom prihodu i načinu knjiženja, te preporuke u pogledu korekcije grešaka, kako je zaključio Okružni sud, ne dovode u pitanje zakonitost pobijanog akta.
8. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su organi uprave u upravnom postupku i Okružni sud u postupku upravnog spora pogrešno utvrdili činjenično stanje i da su pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je osnivač apelanta S.M. 19. marta 2003. godine uplatio određeni iznos kao pozajmicu odnosno uplaćena novčana sredstva su predstavljala podršku apelantu u smislu poslovanja i mogla su se vratiti osnivaču po proceduri predviđenoj zakonom. Na uplaćeni iznos pozajmice apelant je platio porez u iznosu od 5.459,89 KM, jer je uplaćeni iznos bio tretiran kao dohodak apelanta kako je to apelantu sugerisano iz Poreske uprave. Nakon toga osnivač S.M. je donio odluku o povratu uplaćenih sredstava, a koja su u nekoliko obroka i u različitim iznosima vraćena osnivaču tokom 2004. godine. Tokom inspekcijske kontrole apelant je oporezovan dodatno na iznos nevraćene pozajmice te mu je po tom osnovu obračunat porez i doprinosi na lična primanja sa kamatama Apelant smatra da je Poreska uprava također, neosnovano naplatila i dio uplaćenog poreza na dobit (na pozajmicu) od 5.459,89 KM, jer se nije radilo o prihodu koji podliježe porezu na dohodak. Apelant ističe da je tokom postupka objasnio na koji način i u koju svrhu su navedena sredstva uplaćena te smatra da je drugostepeni upravni organ bio dužan uvažiti žalbu apelanta i predmet vratiti prvostepenom organu radi razjašnjenja svih spornih činjenica. Apelant je također naveo da je prema izvještaju nezavisnog revizora utvrđeno da je apelant pogrešnim knjiženjem pozajmice (dopunske uplate osnivača S.M.) stvorio nesrazmjerno visok prihod u odnosu na rashode, te je zbog toga nerealno iskazana bruto dobit apelanta za 2003. godinu a time je nepotrebno plaćen i porez na dobit u preciziranom iznosu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 9. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
Dopustivost prima facie
10. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi i organi uprave utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su organi uprave i redovni sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto su apelantu-obvezniku poreza utvrdili obavezu plaćanja poreza na dobit u vezi uknjižene pozajmice kao i poreza i doprinosa na lična primanja i pripadajućih kamata. U odnosu na apelantove navode da je dodatno oporezovan zbog pogrešnog knjiženja pozajmice (uknjižena kao prihod a ne pozajmica) Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku utvrđeno da je sam apelant prikazao dobit u bilansu uspjeha za 2003. godinu u iznosu pozajmice (koju nije pratila odgovarajuća dokumentacija u smislu ugovora o zajmu), zatim da je na taj iznos obračunao porez na dobit u iznosu od 5.459,89 KM, te da je taj iznos poreza i platio. S tim u vezi Ustavni sud također zapaža da je Okružni sud utvrdio da apelant naknadno nije podnosio izmijenjenu poresku prijavu u smislu Zakona o poreskoj upravi, kao i da je propustio rok od tri godine da traži vraćanje više uplaćenog iznosa u smislu navedenog zakona. S obzirom na navedeno Ustavni sud, u okolnostima konkretnog predmeta, ne vidi proizvoljnost u zaključku organa uprave i suda da, neovisno od navedenog uplaćenog poreza na dobit koji u postupku inspekcijske kontrole nije bio sporan, iznos od 34.000,00 KM kao lično primanje direktora apelanta podliježe oporezivanju u skladu sa odredbama Zakonu o porezu na dohodak građana. Ustavni sud smatra da su u datim obrazloženjima organi uprave i redovni sud dali razloge zašto apelantovi prigovori koje je isticao tokom postupka nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, pri čemu su se pozvali na relevantne odredbe Zakona o porezu na dohodak građana, Zakona o doprinosima kao i.Zakona o poreskoj upravi. Ustavni sud ukazuje na to da apelantovo nezadovoljstvo osporenim odlukama i ishodom ovog postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost ratione materiae
14. U vezi sa apelantovim navodom da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizlaze iz poreznog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Slijedi da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić