Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1940/10 (S. S., E. S., Z. I., Š. I., E. D., F. A., B. T., M. H., Ž. Đ., Z. Z., E. S. i I. B.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1940/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1940/10, rješavajući apelaciju Seida Smajlovića i dr., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seida Smajlovića, Edbere Softić, Zehdine Ismić, Šemse Islambegović, Erdana Džogovića, Fadile Alić, Binase Topalović, Munibe Hafizović, Željke Đudarić, Zirafete Zukić, Enise Sivro i Izete Bojić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 008052 09 Gz od 8. ožujka 2010. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Seid Smajlović, Edbera Softić, Zehdina Ismić, Šemsa Islambegović, Erdan Džogović, Fadila Alić, Binasa Topalović, Muniba Hafizović, Željka Đudarić, Zirafeta Zukić, Enisa Sivro i Izeta Bojić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Zenice, koje zastupa Anto Petrušić, odvjetnik iz Zenice, podnijeli su 21. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 008052 09 Gz od 8. ožujka 2010. godine.

2. Apelanti su podnijeli tužbu protiv tuženog Zeničkodobojskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate nagrade za rezultate rada. U obrazloženju tužbe apelanti su naveli da je predsjednica Općinskog suda u Zenici 23. veljače 2007. godine donijela rješenja o nagradi za rezultate rada, u smislu članka 14. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće (u daljnjem tekstu: Uredba) i u smislu članka 23. Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće državnih službenika i namještenika u Općinskom sudu u Zenici (u daljnjem tekstu: Pravilnik), da im je priznato pravo na nagradu za rezultate rada u visini od po 500,00 KM, te kako im nagrada nije isplaćena, to su podnijeli tužbu radi isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženi je naveo da navedena rješenja ne mogu biti osnov za potraživanje nagrade, jer su apsolutno ništavi pravni akti. Naime, odredbama članka 14. Uredbe propisano je da se uposleniku koji u tijeku godine ostvari natprosječne rezultate rada može isplatiti novčana naknada u visini prosječne plaće. Proizlazi da je pravo na nagradu fakultativno, a ne obvezno i rukovoditelj organa državne službe prije donošenja rješenja mora utvrditi da li su u budžetu planirana sredstva za te namjene. Općinski sud u Zenici nema svoj budžet, nego se financira iz budžeta tuženog, a predsjednica Općinskog suda u Zenici nije poštovala zakonom propisanu proceduru.

4. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 P 008052 08 P od 24. lipnja 2009. godine naloženo je tuženom da apelantima isplati ukupan iznos od 6.000,00 KM na ime utvrđenih nagrada za rezultate rada, te da im naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da se obično za ništave akte smatraju oni akti koji su doneseni od organa ili osoba koje nisu bile nadležne za donošenje, ili gdje je povrijeđena forma koja je bitna za taj akt, ili je teško povrijeđen propis o sadržaju akta. Kako je nezakonitost veoma važna stvar, a poništenje akta ima često vrlo značajne i teške posljedice, to je važno da se uvijek točno utvrdi kada je neki akt nezakonit, odnosno zbog čega može biti proglašen nezakonitim. U konkretnom slučaju predmetna rješenja su postala pravosnažna i tvrdnje tuženog o ništavosti nisu ničim dokazane. Naprotiv, predmetna rješenja su donesena u smislu članka 15. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05, u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima), u smislu članka 14. Uredbe i u smislu članka 23. Pravilnika. Općinski sud je istakao da je zbog navedenog odlučio kao u izreci presude.

5. Odlučujući o žalbi tuženog, Kantonalni sud donio je Presudu broj 43 0 P 008052 09 Gz od 8. ožujka 2010. godine kojom je žalbu uvažio, prvostupanjsku presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom Kantonalni sud odbio je zahtjev tuženog za naknadu troškova podnošenja žalbe. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je žalba utemeljena zbog sljedećih razloga: utemeljenje za odluku prvostupanjski sud je našao u odredbama članka 15. Zakona o namještenicima i u odredbama članka 14. Uredbe. Međutim, navedenim odredbama propisano je da o pravima, dužnostima i odgovornostima namještenika iz radnog odnosa odlučuje rukovoditelj organa državne službe, osim kada je tim zakonom ili drugim propisima utvrđeno da o nekom pitanju odlučuje drugi organ, odnosno uposleniku koji u tijeku kalendarske godine postiže natprosječne rezultate može se dodijeliti nagrada. Nagrada se utvrđuje do visine prosječne plaće, a odluku o dodjeli nagrade donosi rukovoditelj organa državne službe (premijer kantona) na prijedlog neposrednog rukovoditelja uposlenika. Dalje, odredba članka 14. Uredbe propisuje termin „može“, što znači da je pravo na nagradu propisano fakultativno, a ne obvezno. Navedeno znači da se uposleniku, uz ispunjenje određenih uvjeta, može dodijeliti određena novčana naknada za postignute rezultate rada, a ne znači da se nagrada mora dodijeliti. Sukladno navedenom, nije pravilna odluka prvostupanjskog suda kojom je obvezao tuženog da apelantima isplati nagradu na ime rezultata rada.

6. Apelanti navode da im je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti ističu da je proizvoljan stav drugostupanjskog suda da je pravo na nagradu fakultativno, a ne obvezno, jer su rješenja donesena na temelju članka 15. Zakona o namještenicima sukladno Pravilniku i nisu stavljena izvan snage, nego su pravosnažna, dakle, navedena rješenja nisu osporavana niti u upravnom postupku, niti u parničnom postupku, o čemu je drugostupanjski sud morao voditi računa. Osim toga, tuženi nije u predmetnom postupku postavio zahtjev u smislu članka 74. Zakona o parničnom postupku da se utvrdi da su rješenja ništavi pravni akti. Apelanti su ukazali na presude Vrhovnog suda broj Uvp-270/06 od 13. prosinca i Uvp-74/06 od 6. prosinca 2006. godine iz kojih slijedi da rješenje kojim je odlučeno o pravima namještenika nema pravni karakter upravnog akta i kada postane konačno, protiv njega se ne može voditi upravni spor, nego radni spor kod nadležnog suda. Apelanti ističu da nije pravilan stav drugostupanjskog suda da predsjednica Općinskog suda nije ovlaštena donijeti odluku o nagradi, jer sukladno članku 14. stavak 3. Uredbe, odluku o dodjeli nagrade donosi rukovoditelj organa državne službe (premijer kantona), a na prijedlog neposrednog rukovoditelja. Međutim, navedena odredba ne isključuje pravo i ovlaštenje predsjednice Općinskog suda da donese rješenja, jer odluka o dodjeli nagrade ne isključuje i donošenje rješenja o pravu na nagradu. Osim toga, neutemeljeno je isticano tijekom postupka da tuženi u budžetu nije predvidio sredstva, jer to nije prepreka niti smetnja da se apelantima priznaju i dosude pripadajuće nagrade za rezultate rada, a da se nagrade isplate nakon što to „dopusti“ tuženi.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti ne nude argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Prema tome, imajući u vidu navode apelanata, kao i stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1940/10 (S. S., E. S., Z. I., Š. I., E… | Sudska praksa | Aktio