Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/10 (M. K.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1972/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. travnja 2013. godine, u predmetu broj AP 1972/10, rješavajući apelaciju Mirjane Kusmuk, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirjane Kusmuk podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049262 09 Gz od 18. veljače 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049262 06 P od 4. rujna 2009. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirjana Kusmuk (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Miljkan Pucar, odvjetnik iz Banjaluke, podnijela je 24. svibnja 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 049262 09 Gz od 18. veljače 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 049262 06 P od 4. rujna 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049262 06 P od 4. rujna 2009. godine djelomično je usvojen apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi „Civitas“ d.o.o. Sarajevo kao izdavač, E.H. kao autor članka pod nazivom „Kako se kalio četnik“ sa nadnaslovima „Ratni zločin (c) i“ i „Prilozi za biografiju direktora Radio televizije Republike Srpske“, koji je objavljen u nedjeljnim novinama „Dani“, bosanskohercegovački news magazin (u daljnjem tekstu: „Dani“), i V.S. kao glavni i odgovorni urednik (u daljnjem tekstu: tuženi), iznoseći neistinu: Iako su 2001. godine i Davidović i Kusmukova uklonjeni – on iz SRNA-e, a ona iz kabineta predsjednika NS RS-a brzo se snalaze… i Davidović je svojoj supruzi povezao radni staž za tri mjeseca, a da nikada nije došla na posao, nezakonito povrijedili apelantičin ugled. U ovom dijelu presude naloženo je tuženim da trpe da se o njihovom trošku uvod i izreka ove presude objave jedanput u nedjeljnim novinama „Dani“ u prvom ili prvom sljedećem izdanju po pravosnažnosti presude i da apelantici kao solidarni dužnici isplate naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog povrede ugleda u iznosu od 2.500,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama.

3. Istom presudom u preostalom dijelu odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da su tuženi, iznoseći u istom članku: Lojalni Simić, unatoč činjenici da ne posjeduje diplomu o visokoj stručnoj spremi, imenovan je za šefa IT centra Radio televizije Republike Srpske u Bijeljini i autor je jednostranog i desničarkog talkshowa „Ispod tepiha“. Njegove kolumne mogu se čitati svakog četvrtka u banjalučkim Nezavisnim novinama. Ovu privilegiju je ostvario, tvrde upućeni, zahvaljujući zamjenici glavnog i odgovornog urednika Nezavisnih Mirjani Kusmuk, supruzi Dragana Davidovića i Mirjana Kusmuk, Davidovićeva supruga, danas je zamjenica glodura Nezavisnih novina Dragana Jerinića. Manje poznat detalj iz njenog života je i da je bila šefica kabineta Momčila Krajišnika, bivšeg predsjednika Narodne skupštine RS, potom člana Predsjedništva BiH, a danas optuženika za ratne zločine od strane Tribunala, nezakonito povrijedili apelantičin ugled, da se naloži tuženim da apelantici kao solidarni dužnici isplate naknadu nematerijalne štete preko dosuđenog do iznosa od 10.00,00 KM i da se naloži tuženim da trpe da se o njihovom trošku ova presuda u cijelosti objavi tri puta uzastopno u dnevnim novinama „Nezavisne novine“ i „Glas Srpske“ i još dva puta u cijelosti u nedjeljnim novinama „Dani“.

4. Istom presudom djelomično je usvojen apelantičin zahtjev da joj tuženi solidarno isplate iznos od 1.127,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime troškova postupka, a preko dosuđenog do iznosa od 4.510,00 KM je odbijen.

5. Obrazlažući odbijajući dio presude, Osnovni sud je naveo da informacija da je apelantica bila šef kabineta Momčila Krajišnika kao bivšeg predsjednika Narodne Skupštine RS, a potom člana Predsjedništva BiH predstavlja razumno iznošenje činjenica o profesionalnom angažmanu apelantice u smislu članka 6. stavak 1. točka c) Zakona o zaštiti od klevete Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 37/01, u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete). Pri tome nije od značaja što provedeni dokazi ukazuju da je apelantica bila angažirana kao portparol, odnosno službenik za odnose sa javnošću, a u osporenom članku označena je šefom kabineta, jer je suština ove informacije upravo u informiranju javnosti o činjenici da je apelantica bila angažirana u kabinetu Momčila Krajišnika. Sukladno navedenom, tuženi su dokazali da je iznošenje ove informacije bilo razumno i da nije zahtijevalo druge provjere. Dalje, informacija da je novinar Pero Simić ostvario privilegiju objavljivanja ne predstavlja činjenicu o apelantici, nego predstavlja iznošenje mišljenja tuženih. Zbog navedenog, u smislu članka 6. stavak 1. točka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne postoji građanska odgovornost tuženih.

6. Odlučujući o žalbama apelantice i tuženih, Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 049262 09 Gz od 18. veljače 2010. godine žalbe su odbijene i potvrđena prvostupanjska presuda. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud zaključio da informacija koja je objavljena u spornom članku da je apelantica bila šef kabineta Momčila Krajišnika predstavlja razumno iznošenje činjenica o profesionalnom angažiranju apelantice u smislu članka 6. stavak 1. točka c. Zakona o zaštiti od klevete i nije od utjecaja što provedeni dokazi ukazuju da je apelantica bila portparol, odnosno službenik za odnose s javnošću. Suština ove informacije je informiranje javnosti o činjenici da je apelantica bila angažirana na radu u kabinetu Momčila Krajišnika, kao predsjednika Narodne Skupštine RS i kao člana Predsjedništva BiH. Dalje, objavljena informacija da je novinar Pero Simić privilegiju objavljivanja kolumne u listu „Nezavisne novine“ ostvario zahvaljujući apelantici ne predstavlja iznošenje činjenica o apelantici, već iznošenje mišljenja tuženih. Okružni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelantice, prvostupanjski sud je ispravnom ocjenom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) potpuno i pravilno primijenio materijalno pravo i donio zakonitu odluku kada je djelomično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev. Za ovakav stav prvostupanjski sud je dao jasne i uvjerljive razloge. Apelantica neutemeljeno tvrdi da je bila obvezna dokazivati da je istinito ono što su tuženi iznosili u svojim člancima, jer, sukladno odredbi članka 5. stavak 1. Zakona o zaštiti od klevete, kleveta je iznošenje ili prenošenje izražavanja nečeg neistinitog, što dovodi do prouzrokovanja štete ugledu fizičke ili pravne osobe. Sadržaj onoga što je izraženo mora biti istinit. Teret dokazivanja istinitosti navoda je na tuženom, a postojanje tih navoda je na tužitelju.

7. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. Apelantica navodi da drugostupanjski sud nije ocijenio sve navode žalbe, da nije dao jasne razloge za svoju odluku, te da samo konstatira da je ona bila obvezna dokazati postojanje navoda, a da je na tuženom teret dokazivanja da je sadržaj navoda istinit. Apelantica ističe da je ona jasno dokazala postojanje navoda da su tuženi u svom članku izjavili da je ona bila šef kabineta, a ne činjenicu o njenoj radnoj angažiranosti, kako to pogrešno smatraju nižestupanjski sudovi. Okružni sud nije dao jasne razloge za svoje stavove, tako da proizlazi da je postupak proveden proizvoljno na apelantičinu štetu zbog čega joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

8. Vezano za povredu prava na slobodu izražavanja, apelantica ističe da tuženi ničim nisu dokazali svoje navode, a iz materijalnih dokaza slijedi da je ono što su iznijeli u spornom članku netočno. Sudovi su ispustili iz vida iskaze tuženih koji su tvrdili da se apelantica predstavljala kao šef kabineta, te inzistirala da je oslovljavaju kao šeficu, na koji način su željeli da je diskreditiraju, a općepoznato je ko je bio šef kabineta. Dakle, radi se o neistinama. Prvostupanjski sud uopće nije ocijenio članak 10. Europske konvencije, koji ne dopušta iznošenje neistinitih činjeničnih tvrdnji ili komentara.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.

13. Apelantica, također, smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da članak 10. Europske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stavak 2. ovog članka regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 95/06 od 6. ožujka 2007. godine, stavak 21). Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari bila u ulozi tužiteljice, te da je tražila zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelantice zbog njenog prava izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila «žrtva» kršenja članka 10. Europske konvencije zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očito (prima facie) neutemeljena.

14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1972/10 (M. K.) | Sudska praksa | Aktio