Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/10 (A. K.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivično djelo
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Pretpostavka nevinosti
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-202/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godineu predmetu broj AP-202/10, rješavajući apelaciju Azema Karamustafića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azema Karamustafića, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41-0-K- 000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41-0-K-000411-08-K od 13. aprila 2009. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Azem Karamustafić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Aida Karavelić, advokatica iz Visokog, podnio je 18. januara 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41-0-K-000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41-0-K-000411-08-K od 13. aprila 2009. godine. Istovremeno apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio odgađanje izvršenja kazne zatvora po presudi Kantonalnog suda broj 41-0-K-000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-202/10 od 8. juna 2011. godine Ustavni sud je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Presudom Općinskog suda broj 41-0-K-000411-08-K od 13. aprila 2009. godine utvrđeno je da je apelant kriv za krivično djelo – teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu. KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na osnovu člana 202. stav 1. u vezi sa članom 199. stav 2. tač. a) i g) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP FBiH) apelant je obavezan da plati troškove krivičnog postupka i sudski paušal. Na osnovu člana 212. stav

3. ZKP FBiH oštećeni Almedin Botić je sa imovinsko pravnim zahtjevom upućen na parnicu.

4. U provedenom postupku Općinski sud je utvrdio da je apelant 23. aprila 2008.

godine, u mjestu Zaputje, opština Breza, na putu u neposrednoj blizini svoje kuće, nakon kraće prepirke sa oštećenim pesnicom udario oštećenog u predio lica, nanijevši mu tešku tjelesnu povredu u vidu preloma jagodične kosti i preloma nosnih kostiju.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku saslušao svjedoke optužbe, zatim proveo medicinsko vještačenje, izvršio uvid u nalaze Kliničkog univerzitetskog centra Sarajevo, Doma zdravlja Breza, nalaz vještaka medicinske struke i druge materijalne dokaze. U vezi dokaza odbrane apelanta, saslušano je više svjedoka, te i sam apelant u svojstvu svjedoka. Nakon provedenog dokaznog postupka, te analizom svakog dokaza pojedinačno i svih dokaza zajedno, Općinski sud je našao da su se u konkretnom slučaju u radnjama apelanta stekla sva bitna obilježja krivičnog djela koje mu se stavlja na teret. Dalje je obrazložio da je u konkretnom slučaju apelant bio svjestan da će zadajući jak udarac zatvorenom šakom oštećenom u predjelu lica, oštećenog moći tjelesno povrijediti, što je i bila namjera apelanta, zbog čega je Općinski sud zaključio da je apelant predmetno krivično djelo učinio sa direktnim umišljajem, to jeste da je apelant bio svjestan i htio je njegovo izvršenje. Kako je dalje utvrdio Općinski sud motiv za ovakvo ponašanje apelant je našao u činjenici da je oštećeni prije četiri mjeseca od kritičnog događaja, pozivao njegov kućni broj telefona, kada mu se javila supruga apelanta i saopštila da apelant nije kod kuće. Navedene činjenice su potvrdili i oštećeni i apelant u svom iskazu. Kako je, po iskazu oštećenog, apelant zbog navedenog poziva prijetio oštećenom da će mu glavu otkinuti, apelant je svoju prijetnju realizovao kritičnog događaja, kada je ničim izazvan od strane oštećenog, u blizini svoje kuće prešao preko svoje ograde na šumski put, gdje je stajao oštećeni i zadao mu udarac u predjelu lica. Općinski sud je utvrdio da je apelant tom prilikom bio i potpuno uračunljiv jer izvedenim dokazima nije dovedena u sumnju mogućnost apelanta da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima u vrijeme izvršenja djela.

6. Kantonalni sud je presudom broj 41-0-K-000411-09-Kž od 26. oktobra 2009. godine žalbu apelanta djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u pogledu odluke o kazni tako što je apelantu kaznu zatvora smanjio sa šest na četiri mjeseca.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je branilac apelanta žalbu protiv prvostepene presude izjavio iz svih žalbenih razloga. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitao prvostepenu presudu u kontekstu istaknutih žalbenih razloga i našao da žalbeni navodi nisu osnovani, izuzev onih u odnosu na izrečenu krivično pravnu sankciju. Dalje je istako da je uvidom u prvostepenu presudu utvrdio da je presuda napisana na jasan, razumljiv i neprotivurječan način, da je u presudi iznesena iscrpna sadržina svih izvedenih dokaza, kako optužbe tako i odbrane, te da je prvostepeni sud dao iscrpnu analizu i ocjenu svih dokaza. Kantonalni sud je dalje obrazložio da je izvršio uvid u zapisnike o glavnom pretresu i utvrdio da nema niti jedne povrede prava na odbranu na koje se pozvao apelant u žalbi, jer se iz zapisnika vidi da su uvaženi svi prijedlozi odbrane i izvedeni svi dokazi koje je odbrana predložila, te da su apelant i njegov branilac u punom opsegu koristili sva svoja prava na ispitivanje kako dokaza odbrane, tako i na unakrsno ispitivanje dokaze optužbe. U odnosu na navedene razloge za izuzeće sudije, Kantonalni sud je utvrdio da iz spisa predmeta ne proizilazi da je odbrana apelanta stavila bilo kakvu primjedbu i pokrenula postupak za izuzeće sudećeg sudije. Zbog toga je Kantonalni sud zaključio da se ne mogu prihvatiti ni razlozi žalbe koji se odnose na saslušanje svjedoka M.F. u kojima apelant tvrdi da je sudija unaprijed iskazala svoj stav o krivici apelanta, samo utoliko što je izrazila svoju sumnju da se možda navedeni svjedok nije dogovorio sa apelantom u vezi svog iskaza. Dalje je navedeno da je uvidom u zapisnik o glavnom pretresu od 17. februara 2009. godine Kantonalni sud utvrdio da branilac apelanta prilikom saslušanja svjedoka odbrane M.F. nije ometan niti od sudije niti od tužioca da uzme integralni iskaz od navedenog svjedoka, te da je branilac apelanta u cijelosti uzeo iskaz navedenog svjedoka. Nakon toga je slijedilo unakrsno ispitivanje od strane tužioca, a također je i sudija postavljala pitanja radi razjašnjenja spornih činjenica, što je kako je istakao Kantonalni sud, pravo suda, a i dužnost da ispita vjerodostojnost iskaza određenog svjedoka ukoliko ima sumnji u istinitost takvog iskaza. Navedeno je da prvostepeni sud nikakvim svojim postupkom nije prejudicirao stav o krivici apelanta, već ga je temeljito i opširno obrazložio u prvostepenoj presudi sa pozivom na dokaze koje smatra krivično pravno relevantnim. Zbog toga, kako je zaključio Kantonalni sud nisu osnovani niti navodi žalbe da je u konkretnom slučaju povrijeđena presumpcija nevinosti i princip in dubio pro reo. U odnosu na žalbene navode apelanta da prvostepeni sud svoju presudu nije zasnovao na objektivnim činjenicama već na subjektivnim ubjeđenjima i iskazu oštećenog, Kantonalni sud je naveo da takvi navodi nisu tačni jer je uvidom u pobijanu presudu utvrdio da je ista zasnovana na više dokaza kao što je iskaz oštećenog, zatim nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te i dijelovi iskaza svjedoka S.K, R.B. i N.B. Po ocjeni Kantonalnog suda iskaz oštećenog je potvrđen nalazom i mišljenjem navedenog vještaka te djelimično i iskazima navedenih svjedoka, što je iscrpno analizirao i cijenio prvostepeni sud, čiju analizu i ocjenu dokaza je prihvatio i Kantonalni sud. S druge strane, Kantonalni sud je utvrdio da na strani apelanta postoji niz olakšavajućih okolnosti koje zajedno čine osobito olakšavajuće okolnosti, koje ukazuju da se ublaženom kaznom može postići svrha kažnjavanja iz člana 42. KZ FBiH.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u povredi instituta pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo, te povredi načela jednakosti pred sudom i nepristrasnosti suda, kao i prava na odbranu. Dalje je istakao da u provedenom postupku nisu istinito i potpuno utvrđene činjenice koje terete apelanta, kao i one koje mu idu u korist, te da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Pored toga, apelant smatra da je u provedenom postupku izostala savjesna i brižljiva ocjena dokaza. Apelant je naveo da se u dokaznom postupku pred Općinskim sudom sutkinja ponašala pristrasno i subjektivno kada je prilikom ispitivanja svjedoka odbrane, nakon što je svjedok M.F. odgovorio da ne zna kada je bio kod apelanta, «jer da je znao da će do ovoga doći zapisivao bi» rekla svjedoku «da se nije dogovorio sa optuženim». Na ovaj način, po mišljenju apelanta zadužena sutkinja je izrazila svoj stav prema dokazima odbrane i kako je dalje naveo nije mogla dalje voditi postupak zbog subjektivnog odnosa prema odbrani apelanta, zbog čega je povrijeđen član 312. stav 1. tačka b) u vezi sa stavom 2. ZKP FBiH. Apelant smatra da obrazloženje koje su dali sudovi nije dovoljno precizno i jasno. Zatim smatra da je sud trebao primijeniti princip in dubio pro reo jer dokazi odbrane ukazuju da apelant u navedeno vrijeme nije bio na mjestu koje oštećeni označava kao mjesto događaja, ili u najmanju ruku činjenične radnje koje se apelantu stavljaju na teret nisu utvrđene van svake razumne sumnje. Osim toga apelant se poziva i na povredu prava jednakosti stranaka pred sudom i na povredu nepristrasnosti suda, jer je zadužena sutkinja i prije provođenja dokaza iskazala svoj stav o krivici apelanta, prilikom ispitivanja već pomenutog svjedoka.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Razmatrajući navode apelanta koji se tiču navodne povrede principa ravnopravnosti strana u postupku iz člana 6.stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud proveo detaljan dokazni postupak, te u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza i svih dokaza u njihovoj međusobnoj povezanosti. Na osnovu tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio činjenično stanje, te zaključio da su se u radnjama apelanta stekla sva bitna objektivna i subjektivna obilježja krivičnog djela teške tjelesne povrede iz člana 172. stav 1. KZ FBiH. Za navedeno utvrđenje sud je dao detaljno i jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da je procjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku, bila proizvoljna, ili da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta u smislu prava na pravičan postupak i princip «jednakosti oružja» koji je važan element pravičnog suđenja i koji podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet uključujući i iznošenje dokazne građe pod uvjetima koje ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Evropski sud za ljudska prava Dombo B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). Stoga Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je provedenom ocjenom dokaza saslušanjem svjedoka apelantove odbrane i svjedoka optužbe u predmetnom postupku data prednost optužbi u smislu apelantovih prava na odbranu i jednakost pred sudom.

14. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede principa in dubio pro reo, budući da činjenične radnje koje se apelantu stavljaju na teret nisu utvrđene van svake razumne sumnje. Ustavni sud naglašava da je princip in dubio pro reo garantiran članom 6. stav 2. Evropske konvencije. Prema tom principu svako se smatra nevinim dok se njegova krivica ne dokaže prema zakonu. U tom pogledu, ukoliko postoji određena sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo koje joj se stavlja na teret, takva sumnja treba ići u korist optuženom. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, pozivanje na princip in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da obrazloženje analize svih provedenih dokaza ne ostavlja nikakvu sumnju u zaključak suda o krivici apelanta. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen princip in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

15. U odnosu na navode apelanta da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud jer se sutkinja u prvostepenom postupku ponašala pristrasno i subjektivno kada je prilikom ispitivanja svjedoka apelantove odbrane, rekla navedenom svjedoku «da se nije dogovorio sa optuženim», Ustavni sud zapaža da su ovi navodi bili predmet apelantove žalbe Kantonalnom sudu koji je u obrazloženju presude naveo jasne i dovoljne razloge zašto žalbeni navodi apelanta nisu mogli dovesti do drugačije odluke redovnih sudova, a koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te zaključuje da je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-202/10 (A. K.) | Sudska praksa | Aktio