Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/10 (D. R.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2186/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2186/10, rješavajući apelaciju Drage Raguža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Raguža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000571 od 29. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Raguž (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, koga zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 5. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000571 od 29. aprila 2010. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-P-06-

001490 od 2. jula 2007. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-002772 od 29. septembra 2008. godine, Federacija Bosne i Hercegovine-Vlada Federacije (u daljnjem tekstu: tužena) je obavezana da apelantu isplati ukupan iznos od 1.359,54 KM od čega na ime plaća za januar i februar 2001. godine iznose od po 310,00 KM, na ime regresa za 2000. godinu iznos od 408,44 KM i na ime regresa za 2001. godinu iznos od 331,10 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počev od 27. marta 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 840,00 KM ,sve u roku od 15 dana od dana prijema presude.

3. Protiv drugostepene presude tužena je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-09-000571 od 29. aprila 2010. godine usvojio, nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastav odgovora na reviziju je odbijen.

4. U obrazloženju revizione presude se navodi da je Vrhovni sud dopustio reviziju tužene primjenom odredbe člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) iako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000,00 KM (član 237. stav 2. ZPP), jer je zaključio da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.

5. Vrhovni sud je naveo da tužena osnovano navodi da je drugostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe člana 387. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je ustanovio da je zastarijevanje u predmetnom sporu prekinuto priznanjem duga od tužene učinjenim odredbama čl. 4, 5. stav 2. tačka 4. i člana 7. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH“ br. 66/04, 49/05, 35/06 i 31/08).

6. Istaknuto je da je odredbom člana 4. stav 1. tačka 4. Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH propisano da opće obaveze iz člana 3. tog zakona su dugovi Federacije nastali u razdoblju od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da se sastoje od obaveze među kojima su i obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodataka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije koje će Federacija izmiriti isplatom u gotovini (član 5. stav 2. tačka 4. navedenog zakona), a u razdoblju od pet godina počev od fiskalne 2004. godine (član 7. stav 1. navedenog zakona).

7. Vrhovni sud je naveo da zakonom utvrđeni dug Federacije u određenom periodu i za obaveze po osnovu neisplaćenih plaća, utvrđeni način izmirenja, te obaveze i određeni period izvršenja obaveze ne predstavlja priznanje duga sa posljedicom prekida zastarjelosti potraživanja. Navedeno iz razloga što iz sadržaja teksta navedenog zakona ne proizlazi izričito priznanje duga apelantu kao povjeriocu, niti se radi o izjavi koju je potpisalo lice koje je ovlašteno da zastupa dužnika.

8. Navedeno je da je, budući da nema prekida zastarijevanja, apelantovo potraživanje da se isplate plaće za januar i februar 2001. godine i regresi za 2000. i 2001. godinu zastarjelo u smislu odredbe člana 106. Zakona o radu, imajući u vidu činjenicu da je tužba podnesena 27. marta 2007. godine. Pošto su do podnošenja tužbe protekle više od tri godine od dana nastanka potraživanja, po mišljenju Vrhovnog suda, nastupila je apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa.

9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava. Ističe da je u dva identična slučaja sud usvojio sasvim drugačije stajalište o tome da predmetne tražbine nisu zastarjele.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ilizanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U vezi sa apelantovim navodima da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da tužena nije priznala dug, te da je time došlo do prekida zastare njegovih potraživanja, Ustavni sud ukazuje na to da je u svojoj Odluci broj broj AP 3990/12 od 20. decembra 2012. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3990/12 od 20. decembra 2012. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), već razmatrao isto pravno pitanje i zaključio da su redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto se uvjerenja, zaključak o listi odgođenih plaćanja iz Budžeta FBiH za 2002. godinu, potvrde, spiskovi objavljeni na internetskim stranicama, kao i odredbe Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH ne mogu smatrati priznanjem duga, u smislu člana 387. ZOO, odnosno zašto apelantima ne pripada kumulativno pravo na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca. Budući da se u konkretnom slučaju radi o istom pravnom pitanju, odnosno o priznanju duga na osnovu Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjih obaveza FBiH sa posljedicom prekida zastarjelosti, Ustavni sud se, umjesto posebnog obrazloženja ove odluke, poziva na obrazloženje i razloge koji su navedeni u Odluci broj AP 3990/12 i zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani. Iz navedenog proizlazi da su očigledno prima facie neosnovani i apelantovi navodi kojim ukazuje na drugačije rješenje predmetne pravne stvari od redovnog suda u drugim predmetima.

14. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjima ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima citirane odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

15. Dalje, u pogledu apelantovih navoda o kršenju prava na privatan i porodičan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatuje da apelant, osim svojih paušalnih navoda o povredi navedenog prava, uz apelaciju nije uopšte dostavio dokaze ili ukazao na činjenice na osnovu kojih bi navedena povreda prava na koju se poziva bila vjerovatna ili moguća. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na privatan i porodični život očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica

Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2186/10 (D. R.) | Sudska praksa | Aktio