Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2196/10 (M. P.)

Odluka donesena 25. 04. 2013.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2196/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 04. 2013.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2196/10, rješavajući apelaciju Miroslava Pančića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miroslava Pančića podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 097-0-Gž-09-001013 od 19. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Dristrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 096-0-P-07-000753 od 9. februara 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miroslav Pančić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, koga zastupa Miodrag Zeljić, advokat iz Brčkog, podnio je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 097-0-Gž-09-001013 od 19. februara 2010. godine i Presude Osnovnog suda Dristrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 096-0-P-07-000753 od 9. februara 2009. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 096-0-P-07-000753 od 9. februara 2009. godine, prvim stavom izreke, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Mustafa Isanović (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu isplati iznos od 10.804,38 KM sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dana sticanja do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom, drugim stavom izreke, apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.038,096 KM.

3. U obrazloženju presude je navedeno da je, na osnovu provedenih dokaza, utvrđeno da je Presudom Osnovnog suda zbog izostanka broj P.417/05-1 od 30. novembra 2005. godine obavezan apelant (tuženi u tom parničnom predmetu, a tužitelj u ovom parničnom predmetu) da Mustafi Isanoviću (tužitelju u tom parničnom predmetu, a tuženom u ovom parničnom predmetu) na ime povrata zajma isplati iznos od 8.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 1. januara 2003. godine, kao dana dospijeća obaveze, pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 616,80 KM. Dalje je navedeno da je apelant navedenu presudu pobijao kako redovnim, tako i vanrednnim pravnim sredstvima (žalba, prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje i prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog parničnog postupka), ali ni Osnovni sud, niti Apelacioni sud nisu udovoljili nijednom od tih pravnih sredstava. Zbog toga je Osnovni sud konstatovao da je u parničnom predmetu broj P.417/05-1 presuda zbog izostanka od 30. novembra 2005. godine ostala na snazi i kao takva predstavlja na zakonu zasnovani, valjani pravni osnov postojanja apelantove obaveze prema Mustafi Isanoviću. Dalje je sud naveo da je, pored iznosa glavnog duga (8.800,00 KM), te troškova parničnog postupka (616.80 KM), za apelanta u tom parničnom predmetu nastala i obaveza da Mustafi Isanoviću naknadi i troškove parničnog postupka u iznosu od 384.00 KM (po rješenju suda od 31. januara 2006. godine, kojim je odbijen apelantov prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje) i iznosa od 351,00 KM (po rješenju od 17. maja 2007. godine, kojim je odbačen, kao neblagovremen, apelantov prijedlog za ponavljanje postupka).

4. Dalje, sud je istakao da je ostalim provedenim dokazima (saslušanjem parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, uvidom u materijalnu dokumentaciju priloženu u spis predmeta) utvrđeno da apelant, i pored postojanja pravosnažne presude, tuženom nije isplatio iznos od 10.804.38 KM, odnosno da njegova imovina nije umanjena time da je tuženom isplatio taj iznos. S obzirom na već utvrđeno činjenično stanje, sud je zaključio da nema na strani tuženog sticanja bez osnova na apelantov račun, jer niti je apelantova imovina umanjena, a imovina tuženog uvećana na račun umanjenja apelantove imovine, niti je osnov sticanja na strani tuženog nezakonit ili bez pravnog osnova, već, naprotiv, potraživanje tuženog se zasniva na pravnom osnovu koji proistječe iz zakona. U tom smislu je sud zaključio da apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan i da mu se ne može udovoljiti, pa je, slijedeći navedeno, na osnovu odredbe člana 254. Zakona o parničnom postupku (prečišćeni tekst) («Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH» broj 31/06; u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 210. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučeno kao u dispozitivu presude. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je na osnovu odredbe člana 111. ZPP.

5. Presudom Apelacionog suda broj 097-0-Gž-09-001013 od 19. februara 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 9. februara 2009. godine.

6. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da prvostepena presuda nije donesena uz bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuje apelant u žalbi. Naime, prema ocjeni drugostepenog suda, tačno je da su, prema odredbama ZPP koje apelant ističe u žalbi, stranke u svakom sporu dužne iznijeti činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i pružiti dokaze za utvrđivanje konkretnih činjenica, pa je, dakle, sud dužan to dozvoliti i odlučiti o tužbenom zahtjevu na osnovu usmene, neposredne i javne rasprave, ocjenom rezultata cjelokupnog postupka. Međutim, drugostepeni sud je istakao da utvrđivanje činjenica sud mora dozvoliti, odnosno odrediti provođenje dokaza samo u odnosu na činjenice koje su u konkretnom sporu relevantne prema normi materijalnog prava koju u konkretnom sporu valja primijeniti. Pošto apelant traži od tuženog isplatu iznosa od 10.804,38 KM, na ime neosnovanog obogaćenja, kod utvrđene činjenice u postupku da navedeni iznos tuženi nije primio (niti isplatom od apelanta, niti naplatom u izvršnom postupku), slijedi, po ocjeni Apelacionog suda, da prvostepeni sud nije pogrešno primijenio navedene odredbe ZPP kada nije dozvolio provođenje dokaza radi utvrđenja činjenice postojanja, odnosno nepostojanja zajma. Ovo stoga što se za nastanak pravnog odnosa neosnovanog obogaćenja, po ocjeni Apelacionog suda, moraju steći pretpostavke propisane odredbom člana 210. ZOO, a prije svega mora postojati prelaz imovine. Kako pretpostavka povećanja imovine na strani tuženog na teret apelantove imovine nije ispunjena, drugostepeni sud je konstatovao da odbijanje apelantovog zahtjeva za provođenje dokaza u pravcu utvrđivanja postojanja drugih pretpostavki ne dovodi u pitanje pravilnu primjenu procesnih odredaba na koje ukazuje apelant. S obzirom na to da je izreka pobijane presude jasna, razumljiva i da nije protivrječna sama sebi, a razlozi o odlučnim činjenicama su jasni i dovoljni, te kako ne postoji suprotnost razloga i sadržaja isprava i iskaza datih u postupku, Apelacioni sud je zaključio da nije osnovana ni tvrdnja u žalbi o postojanju bitne povrede odredaba postupka iz člana 284. stav 2. tačka 12. ZPP. S tim u vezi je navedeno da se pokazuje suvišnim obrazlaganje, u okviru ocjene osnovanosti ovog žalbenog razloga, potrebe da se utvrde činjenice koje, po apelantovoj ocjeni, predstavljaju odlučne činjenice za osnovanost njegovog zahtjeva u ovom sporu, kada se ne osporava činjenica da imovina na strani tuženog nije povećana za iznos čiju isplatu apelant u ovom sporu traži.

7. Pošto je za primjenu odredbe člana 210. ZOO (čiju primjenu je apelant odredio i činjeničnim osnovom zahtjeva) nužno kumulativno ispunjenje pretpostavki: povećanje imovine na jednoj strani, smanjenje imovine na drugoj strani, postojanje uzročne veze između povećanja i smanjenja (da se uvećanje imovine jednog lica ostvaruje na teret imovine drugog lica) a bez pravnog osnova, te imajući u vidu da apelant u žalbi ne dovodi u pitanje utvrđenje prvostepenog suda da do povećanja imovine na strani tuženog nije došlo, neosnovanim se, po ocjeni Apelacionog suda, pokazuje i tvrdnja da je prvostepeni sud pogrešno primijenio navedenu zakonsku odredbu kada je odlučio kao u prvom stavu izreke pobijane presude. Također je, po ocjeni drugostepenog suda, prvostepeni sud pravilno primijenio i odredbe čl. 103. i 111. ZPP kada je o naknadi troškova odlučio kao u drugom stavu izreke pobijane presude, jer je tuženom dosudio, na osnovu opredijeljnog zahtjeva (troškovnika), samo naknadu troškova koji su bili potrebni za vođenje ove parnice i sve u skladu sa Advokatskom tarifom. Stoga je navedeno da nije osnovan apelantov zahtjev da se odredi da svaka stranka snosi svoje troškove spora slijedom sadržaja odredbe člana 102. st. 1. i 2. ZPP s obzirom na to da je apelant u cijelosti izgubio spor. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 295. ZPP.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, apelant je istakao da je pogrešan zaključak sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o neosnovanom bogaćenju tuženog, te da nije došlo do povećanja imovine tuženog, odnosno umanjenja apelantove imovine. Apelant je, također, naveo da je povrijeđeno i pravo pristupa sudu, jer mu je tokom postupka bilo onemogućeno da iznese sve činjenice i okolnosti bitne za predmet spora, kao i da se izjasni o činjenicama i drugim okolnostima koje mu idu u prilog, te da izvede dokaze na te okolnosti. Stoga je predložio Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava i preinači osporene odluke i usvoji njegovu tužbu, odnosno ukine osporene presude i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovni postupak.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku zbog sticanja bez osnova utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, odbivši kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili svoje odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2196/10 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio