Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2240/10 (Z. Z.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2240/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2240/10, rješavajući apelaciju Zarija Zarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarija Zarića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž-10-000 019 od 29. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici broj 082-0-Mal-08-000 171 od 2. novembra 2009. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zarije Zarić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Žlijepca-Opština Bratunac, koga zastupa Mira Zekić, advokat iz Bratunca, podnio je 2. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-10-000 019 od 29. aprila 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Srebrenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 082-0-Mal-08-000 171 od 2. novembra 2009. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 082-0-Mal-08-000 171 od 2. novembra 2009. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Stojan Jovanović (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu naknadi štetu u iznosu od 75,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od podnošenja tužbe pa do isplate. Presudom je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove parničnog postpka u iznosu od 60,00 KM.
3. U obrazloženju presude je navedeno da je apelant podnesenom tužbom tražio od suda da obaveže tuženog na isplatu navedenog iznosa iz dispozitiva presude, tvrdeći da je tuženi 24. septembra 2008. godine počupao i prisvojio sedam kolaca i dvije letve koje je apelant postavio na granici seoskog kolskog puta i parcele tuženog. Odlučujući o predmetnoj tužbi, sud je, nakon provedenog dokaznog postupka (uviđajem na licu mjesta, vještačenjem vještaka geodetske struke i saslušanjem svjedoka), utvrdio da je među parničnim strankama nesporno da među njima postoje sporovi odranije, da je apelant u više navrata postavljao kolje na predmetnom mjestu i da je ove kočeve tuženi vadio. Dalje je navedeno da iz nalaza vještaka geodetske struke proizlazi da je apelant postavio kolje na mjestu gdje on nema pravo svojine i posjeda, a da tokom postupka nije dokazano ni da je za postavljenje kolaca imao bilo čije odobrenje. U takvim okolnostima, po ocjeni suda, tuženi je u okviru prava na samopomoć, u smislu odredbe člana 76. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, imao pravo da kolje povadi i samom tom radnjom nije pričinjena šteta. Međutim, prema mišljenju suda, apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je te kočeve tuženi prisvojio, odnijevši ih svojoj kući, te da nijedan apelantov svjedok nije tu činjenicu potvrdio. Pošto apelant nije dokazao da je tuženi prisvojio povađeno kolje, a samim njihovim vađenjem nije pričinjena šteta (jer su oni samo izvađeni uz zemlje i ostali na raspolaganju onome ko ih je postavio), odlučeno je kao u dispozitivu presude. Odluka o troškovima postupka je donesena na osnovu odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-10-000 019 od 29. aprila 2010. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda Osnovnog suda od 2. novembra 2009. godine.
5. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da je prvostepeni sud dovoljno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da nije učinio povredu postupka, kao i da su razlozi prvostepene presude dovoljni i pravno valjani. Imajući u vidu da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tuženi povadio predmetne direke sa letvama, koji su apelantovo vlasništvo, te da je direke sa letvama ostavio pored spornog puta, kao i da nema dokaza da je tuženi te direke sa letvama prisvojio ili da ih je uništio na određeni način (siječenjem ili na neki drugi način), Okružni sud je istakao da smatra da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu isplati naknadu štete u vidu novčane protivvrijednosti predmetnih direka sa letvama u iznosu od 75,00 KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do dana isplate i troškovima parničnog postupka od 60,00 KM. Zatim, bez pravnog značaja je, prema mišljenju drugostepenog suda, apelantovo ukazivanje u žalbi da iz iskaza svjedoka Milana Maksimovića i Petra Stankovića proizlazi da je on predmetne direke sa letvama postavio u parceli koju on posjeduje, a ne u parceli tuženog, kao da se iz provedenih dokaza može zaključiti da je tuženi uništio predmetne direke sa letvama siječenjem sjekirom. S tim u vezi je Okružni sud konstatovao da se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da je tuženi prisvojio predmetne direke sa letvama, ili ih uništio na neki način. Zbog navedenih razloga, odlučeno je kao u dispozitivu drugostepene presude na osnovu odredaba člana 224. tačka 2. i člana
226. ZPP.
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, apelant je istakao da se prvostepena presuda zasniva na činjeničnom stanju koje nije utvrdio neposredno sudeći-postupajući sudija, već je tu obavezu povjerio svom kolegi sudiji, koji je 11. juna 2009. godine izvršio uviđaj i o tome sačinio zapisnik. S tim u vezi je apelant naveo da je na takav način povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza. Zatim je apelant istakao da su osporene odluke nedovoljno obrazložene i da je u predmetnom postupku, također, povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka. Na kraju je apelant naveo da je, u konkretnom slučaju, povrijeđen i princip nezavisnosti i nepristrasnosti suda, ističući tome u prilog činjenicu da je u drugom parničnom postupku, između istih parničnih stranaka, apelant podnio zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije, kao i prijavu na rad Visokom sudskom i tužilačkom vijeću. Slijedeći navedeno, apelant je predložio Ustavnom sudu da ukine u cijelosti osporene odluke i naloži ponovni postupak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U odnosu na apelacione navode koji se tiču povrede prava na pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava u predmetnom parničnom postupku zbog naknade štete, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić