Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/10 (A. M.)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2369/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2369/10, rješavajući apelaciju A.M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija A. M. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 45 0 P 008916 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 008916 09 Gž od 4. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 008916 08 P od 8.
novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. A. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijela je 16. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 P 008916 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 008916 09 Gž od 4. marta 2009. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 008916 08 P od 8. novembra 2008. godine.
2. Apelantica je 25. decembra 2006. godine kod Općinskog suda u Sarajevu pokrenula tužbom parnični postupak radi isplate duga-naknade štete protiv „Unioninvesta“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zbog nepoštivanja roka kao bitnog elementa ugovora o kupoprodaji apartmana na lokalitetu Babin Do - Bjelašnica broj 43, zaključenog 21. marta 2006. godine između apelantice i tuženog.
3. Vrhovni sud je donio Rješenje broj 070-0-Gr-08-000053 od 5. juna 2008. godine kojim je za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari odredio Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) kao stvarno nadležan sud. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je Općinski sud u Sarajevu dopisom broj 065-0-P-06-006822 od 24. aprila 2008. godine predložio delegaciju drugog suda za postupanje u konkretnom predmetu, jer je apelantica sutkinja Općinskog suda u Sarajevu, kao i da je prije otvaranja ročišta za glavnu raspravu punomoćnik tuženog, u smislu odredbe člana 49. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP), zatražio izuzeće sudija tog suda. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja-činjenicu da je apelantica sutkinja suda kojem je podnijela tužbu, postoje opravdani razlozi predviđeni odredbom člana 50. stav 2. ZPP, pa je odlučeno kao u dispozitivu predmetnog rješenja.
4. Presudom Općinskog suda broj 45 0 P 008916 08 P od 8. novembra 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se tuženi obaveže da apelantici na ime naknade materijalne i nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 8.600,00 KM, i to: na ime naknade štete iznos od 3.000,00 KM, na ime izmakle dobiti iznos od 4.750,00 KM i na ime nematerijalne štete iznos od 1.000,00 KM. Dalje, presudom je apelantica obavezana da tuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 360,00 KM.
5. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je, nakon provedenog dokaznog postupka, nespornim utvrđeno da su apelantica u svojstvu kupca, a tuženi u svojstvu prodavca zaključili ugovor o kupoprodaji predmetnog apartmana od 21. marta 2006. godine, te da je tuženi, shodno odredbi člana 4. ugovora, bio obavezan završiti i predati u posjed apelantici završen apartman najkasnije do 30. maja 2006. godine. Dalje je navedeno da je nesporno među parničnim strankama da je predaju predmetne nekretnine u posjed tuženi izvršio 3. septembra 2006. godine. Slijedom toga, sud je konstatovao da tuženi svoju obavezu iz ugovora nije izvršio u ugovorenom roku, ali da je sporno da li apelantici u konkretnom slučaju pripada pravo na naknadu štete zbog tog propusta tuženog. S tim u vezi, sud je istakao da, prema odredbama člana 262. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kada dužnik ne ispuni svoju obavezu ili zakasni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed tog pretrpio. Kako u toku postupka na okolnost utvrđivanja naknade materijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM zbog neispunjenja ugovora u roku nisu predlagani i provođeni dokazi u smislu odredbe 185. ZOO, te kako je ova činjenica od tuženog osporena a teret njenog dokazivanje je na apelantici, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da joj je tuženi, padanjem u docnju u ispunjenju svoje ugovorne obaveze, prouzrokovao štete u navedenom iznosu, pa je stoga ovaj njen zahtjev sud odbio primjenom odredbe člana 126. ZPP. U odnosu na apelantičin zahtjev koji se odnosio na izmaklu korist u iznosu od 4.600,00 KM, sud je konstatovao da apelantica, također, nije ponudila sudu nijedan dokaz na okolnost utvrđivanja činjenice da bi, u slučaju da je tuženi ispunio svoju obavezu iz ugovora u roku, ona ostvarila prihod izdavanjem predmetnog apartmana za vrijeme docnje. Naime, prema mišljenju suda, neophodna pretpostavka za utvrđivanje izmakle koristi u konkretnom slučaju je namjera stjecanja, odnosno djelatnost iznajmljivanja predmetnog aparatmana koja je predmet registracije, te da dokazi na navedene okolnosti nisu predlagani, niti izvođeni tokom dokaznog postupka, a da dokaz na okolnost visine ovog vida štete sud nije mogao prihvatiti kao dokaz vještačenjem s obzirom na to da nije proveden shodno odredbama čl. 147-162. ZPP. Zbog toga je sud odbio i ovaj apelantičin zahtjev kao neosnovan. U dijelu zahtjeva za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.000,00 KM odlučeno je shodno odredbema člana 126. ZPP s obzirom na to da šteta koja se potražuje, prema mišljenju suda, nije konkretizovana shodno odredbema člana 200. ZOO, te da ostaje nejasno koje je to neimovinsko dobro apelantice povrijeđeno povredom ugovora od tuženog, imajući u vidu i činjenicu da u toku postupka nisu predlagani ni izvođeni dokazi od apelantice u pogledu ovog zahtjeva. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da apelantica nije dokazala da je uslijed radnje tuženog pretrpjela štetu, pa stoga nije ni smatrao potrebnim izložiti, niti ocijeniti dokaze na okolnost oslobađanja tuženog kao dužnika od odgovornosti za štetu. Odluku od troškovima sud je donio primjenom odredbe člana 386. ZPP. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u dispozitivu presude.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 45 OP 008916 09 Gz od 4. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina žalba i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 8. novembra 2008. godine.
7. U obrazloženju drugostepene presude je navedeno da rezultati dokaznog postupka provedenog pred prvostepenim sudom nesumnjivo pokazuju da apelantica nije dokazala postojanje pravno relevantnih činjenica, te je stoga prvostepeni sud pravilno postupio, u smislu člana 126. ZPP, kada je zaključio da nije dokazano da je apelantica, u konkretnom slučaju, pretrpjela štetu zbog neispunjenja ugovorne obaveze od tuženog i slijedom toga odbio njen zahtjev za naknadu štete u iznosu od 3.000,00 KM. Ne može se, prema mišljenju drugostepenog suda, prihvatiti kao osnovan prigovor žalbe da je apelantica, također, pretrpjela štetu i koja se, po mišljenju iznesenom u žalbi, sastoji u umanjenju njene imovine zato što je njena imovina 30. maja 2006. godine trebala sadržavati predmetnu nekretninu u vrijednosti od 77.000,00 KM, a koja joj je predata sa četiri mjeseca zakašnjenja. Ovo zbog toga što zaključenjem ugovora o prodaji apelantica, u smislu odredbe člana 38. stav 1. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, nije postala vlasnik spornog apartmana, niti je on mogao biti njena imovina sve do momenta predaje 3. septembra 2006. godine, pa samim tim ni tuženi neispunjenjem svoje obaveze predaje apartmana nije prouzrokovao umanjenje apelantičine imovine od 30. maja do 3. septembra 2006. godine.
8. U odnosu na žalbeni navod koji se odnosio na odlučenje prvostepenog suda u pogledu apelantičinog zahtjeva za naknadu izmakle koristi, Kantonalni sud je istakao da to pravo, prema odredbi člana 189. stav 3. ZOO, postoji samo ako se moglo osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima ostvarenje dobiti, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. U nalazu vještaka finansijske struke od 26. septembra 2007. godine konstatovano je samo da cijena jednog ležaja u dvokrevetnoj sobi na lokalitetu Bjelašnice, u periodu od aprila do oktobra 2006. godine, iznosi 50,00 KM, te da je apelantica u tom periodu iznajmljivanjem apartmana jednoj osobi mogla ostvariti dobit od 4.750,00 KM. S tim u vezi, drugostepeni sud je istakao da iz podataka spisa predmeta proizlazi da apelantica nije dokazivala (član 123. stav 1. ZPP) činjenice koje bi ukazivale da se moglo osnovano očekivati da bi ona, u pomenutom periodu, izdavala predmetni apartman i tako ostvarivala traženu dobit, niti da je imala namjeru da ga izdaje u tom periodu. S obzirom na to da se samo iz činjenica navedenih u nalazu vještaka ne može sa sigurnošću utvrditi (član 126. ZPP) da je apelantici, u konkretnom slučaju, prouzrokovana šteta u vidu tražene izmakle koristi, tada se pravilnom, prema mišljenju Kantonalnog suda, pokazuje pobijana presuda i u dijelu kojim je odbijen zahtjev za naknadu te štete. Pošto u tužbi i u toku prvostepenog postupka apelantica nije iznosila činjenice i predlagala dokaze koji bi upućivali na to da je neispunjenjem ugovorne obaveze od tuženog povrijeđena njena čast i ugled i da je zbog toga trpjela duševne patnje (član 200. ZOO), Kantonalni sud je zaključio da su zbog toga neosnovani i daljnji prigovori žalbe da dokazanost postojanja ovog vida nematerijalne štete proizlazi iz navoda tužbe. Kako, dakle, ne postoje razlozi zbog kojih se prvostepena presuda pobija, odlučeno je kao u izreci drugostepene presude primjenom člana 226. ZPP.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 45 0 P 008916 09 Rev od 20. aprila 2010. godine odbačena je kao nedopuštena apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude Kantonalnog suda od 4. marta 2009. godine. U obrazloženju je navedeno da, kako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude (8.750,00 KM) ne prelazi limitirajući vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP, te kako odlučivanje po reviziji u konkretnom slučaju ne bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. iste odredbe, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
10. Apelantica navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu zbog načina na koji su sudovi u predmetnom parničnom postupku utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo, kao i da su osporene odluke utemeljene na pogrešnoj i proizvoljnoj ocjeni provedenih dokaza. Također, apelantica je istakla da osporena drugostepena presuda sadrži „blasfemično“ obrazloženje u pogledu tumačenja instituta imovine u njenom slučaju, kao i da takvo obrazloženje ne ispunjava standarde prava na pravično suđenje. Pored navedenog, apelantica je navela i povredu prava na suđenje u razumnom roku zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud zapaža da je apelantica u predmetnoj apelaciji osporila Rješenje Vrhovnog suda broj 45 0 P 008916 09 Rev od 20. aprila 2010. godine, Presudu Kantonalnog suda broj 45 0 P 008916 09 Gž od 4. marta 2009. godine i Presudu Općinskog suda broj 45 0 P 008916 08 P od 8. novembra 2008. godine. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je svojom odlukom o dopustivosti broj AP 1438/09 od 16. jula 2009. godine odbacio kao preuranjenu apelantičinu apelaciju podnesenu protiv presude Kantonalnog suda od 4. marta 2009. godine i presude Općinskog suda od 8. novembra 2008. godine s obzirom na to da je postupak po reviziji pred Vrhovnim sudom bio u toku. Ustavni sud je u svojoj navedenoj odluci apelanticu uputio da, nakon donošenja odluke o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, ima mogućnost da ponovo podnese apelaciju u kojoj je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužna na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njena apelacija odbačena kao preuranjena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija podnesena blagovremeno, te se konačnom odlukom u tom predmetu smatra Presuda Kantonalnog suda broj 45 0 P 008916 09 Gž od 4. marta 2009. godine.
13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Naime, apelantica osporava odluke redovnih sudova zbog načina na koji je u predmetnom parničnom postupku radi naknade štete utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo, navodeći pritom da su obrazloženja osporenih odluka proizvoljna i zasnovana na povredi pravila postupka koja se tiču dokaza i izvođenja dokaza. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava, očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na apelantičine navode koji se odnose na povredu prava na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38). Ustavni sud primjećuje da je predmetni parnični postupak pokrenut apelantičinom tužbom od 25. decembra 2006. godine, te smatra da se, s obzirom na činjenična i pravna pitanja o kojima je trebalo raspraviti u tom postupku, u konkretnom slučaju ne radi o složenom predmetu. Također, Ustavni sud primjećuje da je u tom postupku, nakon delegacije drugog stvarno nadležnog suda u konkretnom slučaju, prvostepena presuda donesena 8. novembra 2008. godine, a da je konačna presuda kojom je meritorno riješena predmetna pravna stvar donesena 4. marta 2009. godine. Ustavni sud pritom nije uzeo u razmatranje odluku Vrhovnog suda od 20. aprila 2010. godine kojom je apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, jer se u konkretnom slučaju nije radilo o efektivnom pravnom lijeku koji je za ishod imao meritorno odlučenje o apelantičinim građanskim i imovinskim pravima i obavezama. S tim u vezi, Ustavni sud konstatuje da je predmetni postupak na dvije sudske instance trajao nešto više od dvije godine. Gledajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da se parnični postupak radi naknade štete ne smatra hitnim, Ustavni sud smatra da trajanje predmetnog postupka ne prelazi granice «razumnosti» u smislu prava na pravično suđenje. Na temelju navedenog, Ustavni sud zaključuje da su apelantičini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u odnosu na donošenje odluke u „razumnom roku“, očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić