Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2420/10 (GIK „OKO“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 25. 04. 2013.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2420/10
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 04. 2013.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Miodrag Simović i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 25. aprila 2013. godine, u predmetu broj AP 2420/10, rješavajući apelaciju GIK OKO d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija GIK OKO d.d.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-09-000198 od 15. aprila 2010. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GIK OKO d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, koga zastupa Nedim Dobojlić, advokat iz Sarajeva, podnio je 17. juna 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000198 od 15. aprila 2010. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj PS-793/03 I od 28. marta 2006. godine obavezano je „Oslobođenje“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) isplatiti apelantu, na ime duga, iznos od 1.824.566,96 KM sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, počev od 30. novembra 2000. godine pa do isplate, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.983,00 KM. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.
3. U obrazloženju presude je navedeno da se pravni osnov tužbenog zahtjeva zasniva na apelantovom potraživanju od tuženog, a koje se odnosi na štampanje dnevnog lista „Oslobođenje“, neplaćene dugove za struju, vodu, plin, obezbjeđenje i održavanje objekta, kao i na iznos za 110 tona roto-papira za period do 31. decembra 1996. godine, te za 1997, 1998. i 2000. godinu. Utvrđujući osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz čitanjem Protokola o usaglašavanju međusobnih potraživanja i dugovanja zaključen 3. novembra 1997. godine, obostrano potpisan i odobren kao dokument za odgovarajuće knjiženje u računovodstvima oba preduzeća. Sud je istakao da ovim protokolom strane saglasno konstatuju da dug tuženog za 1995. i 1996. godinu iznosi 52.292,00 KM, te da stvarni dug za period od januara do septembra 1997. godine iznosi 383.575,50 KM, koji zajedno sa dugom iz prethodnog perioda iznosi 435.867,50 KM. Također je navedeno da uz pomenuti dug treba još dodati i ratni dug za 110 tona roto-papira, kao i da će se usaglašavanje duga po osnovu vode, plina, struje i dr. izvršiti na narednom sastanku. Uvidom u Protokol zaključen između parničnih stranaka 31. jula 2000. godine utvrđeno je, po ocjeni suda, da su obje stranke potvrdile da dug tuženog po osnovu štampanja lista na 30. juni 2000. godine iznosi ukupno 1.276.071,61 KM, te da se ovaj dug odnosi na dug tuženog sa 31. decembrom 1996. godine utvrđenog po Protokolu od 3. novembra 1997. godine u iznosu od 52.292,00 KM. Zatim je navedeno da je istim protokolom (od 31. jula 2000. godine) naglašeno da će se način izmirenja usaglašenog duga regulisati Aneksom ovog protokola, dok je tačkom 2. navedenog protokola naznačeno da će apelantova potraživanja za ostale troškove, koji se odnose na struju, vodu, plin, obezbjeđenje i održavanje objekta u iznosu od 416.495,35 KM, biti usaglašena posebnim protokolom do kraja septembra 2000. godine. U tom smislu je sud konstatovao da je tuženi po ovom potraživanju predložio smanjenje na iznos od 213.017,68 KM, te da je tačkom 3. Protokola dogovoreno da će se način izmirenja duga tuženog prema apelantu u iznosu od 110 tona roto-papira utrošenog u toku rata utvrditi do kraja septembra 2000. godine. Dalje je sud naveo da je Aneksom Protokola od 31. jula 2000. godine utvrđen način izmirenja obaveza tuženog prema apelantu, utvrđenih zaključenim Protokolom od 31. jula 2000. godine, te je naglašeno da će se nabavka roto-papira od apelanta početi kada tuženi od utvrđenog duga po Protokolu od 31. jula 2000. godine izmiri u najmanjem iznosu od 500.000,00 KM, a način i rokovi izmirivanja ostatka duga u iznosu od 549.152,61 KM će se utvrditi do kraja septembra 2000. godine.
4. Slijedeći navedeno, sud je zaključio da su parnične stranke protokolima od 3. novembra 1997. godine i 31. jula 2000. godine usaglasile sva međusobna potraživanja i dugovanja, a Aneksom Protokola od 31. jula 2000. godine ugovorile način izmirenja dijela međusobnih potraživanja. U tom smislu je, po ocjeni suda, zaključenjem Protokola o usaglašavanju međusobnih potraživanja od 3. novembra 1997. godine prekinut rok zastarjelosti za potraživanja nastala do tog perioda i on je iznova počeo teći od 4. novembra 1997. godine. Rok zastarjelosti ponovo je, prema mišljenju suda, prekinut zaključenjem novog Protokola od 31. jula 2000. godine, pa i za taj period apelantovo potraživanje prema tuženom nije zastarjelo s obzirom na to da je tužba za cjelokupan dug podnesena 30. novembra 2000. godine, a od zaključenja jedog i drugog protokola nije prošlo ni tri godine. Stoga je sud prigovor tuženog o zastarjelosti apelantovog potraživanja u cijelosti odbio kao neosnovan, navodeći da je apelant dokazao osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva u ovom dijelu. Utvrđujući osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na isporuku 110 tona roto-papira od apelanta tuženom, sud je izvršio uvid u Protokol od 31. jula 2000. godine kojim je regulisano da će se način izmirenja duga tuženog prema apelantu u iznosu 110 tona roto-papira utrošenog u toku rata utvrditi do kraja septembra 2000. godine. S tim u vezi je sud istakao da su, u vrijeme zaključenja navedenog protokola, stranke bile saglasne da postoji dug tuženog prema apelantu za ovaj iznos roto-papira s tim da su samo ostavile za naknadno regulisanje putem Aneksa način na koji će se izmiriti ta obaveza, navodeći da se predmetni dug pominje u oba protokola kao ratni dug tuženog prema apelantu. S obzirom na to da tuženi u toku postupka nije osporio isporučenu količinu roto-papira, niti njegovu utvrđenu cijenu, sud je našao da je iznos od 132.000,00 KM koji je apelant fakturisao tuženom po dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio iznos od 1.062.914,61 KM na ime kamata za period do 27. novembra 2002. godine. Zbog svega iznijetog, a na osnovu člana 17. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), odlučeno je kao u dispozitivu presude, dok je odluka o troškovima postupka zasnovana na odredbama člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 53/06, u daljnjem tekstu: ZPP).
5. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ- 06-000208 od 9. jula 2008. godine odbijene su kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda od 28. marta 2006. godine.
6. U obrazloženju drugostepene presude je, prvenstveno, navedeno da je prvostepeni sud ispitao sve okolnosti koje su bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari i, na osnovu izvedenih dokaza i njihove ocjene, pravilno utvrdio činjenično stanje. Na osnovu utvrđenih činjenica prvostepeni sud je, po ocjeni drugostepenog suda, izveo pravilan zaključak o postojanju apelantovog potraživanja iz poslovnog odnosa sa tuženim, koja su bila predmet usaglašavanja u Protokolu od 31. jula 2000. godine. Zatim je navedeno da je tuženi u žalbenom postupku učinio nespornim dug u iznosu od 675.814,61 KM, ali je istakao prigovor zastarjelosti potraživanja, dok je preostali iznos osporio. S tim u vezi je Kantonalni sud zaključio da je prvostepeni sud, na osnovu slobodne ocjene svih izvedenih dokaza, pravilno utvrdio da tuženi nije dokazao svoje navode kojima je dug osporio, a da je apelant dokazao postojanje duga, prije svega navedenim protokolima, koji, po ocjeni Kantonalnog suda, predstavljaju pismeni dokaz o postojanju saglasne volje parničnih stranaka kao učesnika poslovnog odnosa u pogledu dijela duga, a zatim i vještačenjem u dijelu koji se odnosi na sporni dug. Naime, Kantonalni sud je konstatovao da je tačno da Protokolom nisu usaglašena sva potraživanja, ali da su ona evidentirana, pa je jedan dio usaglašen, a jedan je ostavljen za daljnje usaglašavanje. Iznos duga od 1.276.071,61 KM, koji je obuhvaćen Aneksom Protokola od 31. jula 2000. godine, međusobno je usaglašen, a Aneksom su djelimično dogovoreni novi rokovi plaćanja. Naime, iako se ne može konstatovati da je visina potraživanja između stranaka u cijelosti usaglašena, po ocjeni Kantonalnog suda, iz izvedenih dokaza može se utvrditi da su postojale sporne obaveze tuženog i da ih on nije izmirio. Kako je visinu duga utvrdio vještak na osnovu dokaza u spisu, a kako do njegovog usaglašavanja između stranaka nije došlo, Kantonalni sud je zaključio da je odluka prvostepenog suda o postojanju ovog duga pravilna i zasnovana na zakonu.
7. Dakle, drugostepeni sud je zaključio da su stranke sva sporna pitanja regulisale protokolima, navodeći da je njihova sadržina sasvim jasna. Da je dug po osnovu isporuke roto-papira bio sporan, Kantonalni sud je istakao da bi takvo što bilo navedeno u protokolu, a što dokazuje sadržina Aneksa Protokola od 31. jula 2000. godine. Također je navedeno da tuženi nije osporavao dug po osnovu troškova korištenja zgrade, niti je apelantu isticao prigovore u smislu visine računa, nego je samo prilikom usaglašavanja međusobnih obaveza predlagao da se taj dug smanji, do čega nije došlo. U pogledu ocjene prigovora zastare potraživanja, drugostepeni sud je u cijelosti prihvatio i podržao stav prvostepenog suda da je zaključivanjem oba protokola tuženi izvršio priznanje duga prema apelantu, a izjavama o priznanju duga se, shodno odredbi člana 387. ZOO, zastarijevanje prekida. U tom smislu je Kantonalni sud zaključio da je tuženi prvo priznao dug Protokolom od 3. novembra 1997. godine, a zatim i Protokolom od 31. jula 2000. godine. Pošto je Protokolom od 3. novembra 1997. godine obuhvaćen dug tuženog za 1995, 1996. i 1997. godinu, i po mišljenju Kantonalnog suda, tuženi je priznanjem duga prekinuo tok zastare, a ne priznao zastarjeli dug. I priznanje duga koje je dato u Protokolu od 31. jula 2000. godine je, po ocjeni drugostepenog suda, izvršeno u okviru trogodišnjeg zastarnog roka, jer je nakon prvog prekida zastarijevanje počelo teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru. Zbog toga su, prema mišljenju Kantonalnog suda, žalbeni navodi tuženog koji se odnose na zastaru potraživanja neosnovani, jer su suprotni navedenim zakonskim odredbama koje je prvostepeni sud pravilno primijenio. U tom smislu je, po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno ocijenio dokaze i odluku zasnovao na materijalnim dokazima koji se nalaze u spisu predmeta, pa je stoga Kantonalni sud zaključio da u toku vođenja prvostepenog postupka nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženi ukazuje u žalbi, a činjenično stanje je, suprotno njenim navodima, potpuno i pravilno utvrđeno. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi iz kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje drugostepeni sud pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u dispozitvu drugostepene presude na osnovu odredbe člana 226. ZPP.
8. Presudom Vrhovnog suda (stav 1. dispozitiva) revizija tuženog je djelimično uvažena i nižestepene presude preinačene tako da je dosuđeni iznos od 1.824.566,96 KM snižen na iznos od 1.313.569,90 KM, a troškovi postupka sniženi sa iznosa od 12.983,00 KM na iznos od 9.088,00 KM. U preostalom dijelu je revizija tuženog odbijena kao neosnovana (stav 2. dispozitiva).
9. U obrazloženju revizione presude (u dijelu u kojem je raspravljen prigovor tuženog o priznanju duga i prekidu toka zastarijevanja) je navedeno da Protokol stranaka zaključen 3. novembra 1997. godine ne ispunjava uslove iz člana 387. st. 1. i 2. ZOO da bi se mogao smatrati izjavom o priznanju duga. Prema shvatanju Vrhovnog suda, da bi priznanje zastarjele obaveze proizvelo posljedice prekida toka zastarijevanja, dužnik mora dati povjeriocu izričitu izjavu da priznaje pravni osnov dugovanja i njegovu visinu. U tom smislu, po ocjeni revizionog suda, navedeni protokol ne sadrži takvu izjavu, već da on predstavlja samo zapisnik o usklađivanju salda međusobnog dugovanja i potraživanja stranaka, a na što upućuje i sam naziv ovog protokola (Protokol o usaglašavanju međusobnih potraživanja...). Za razliku od Protokola iz 1997. godine, sadržaj Protokola od 31. jula 2001. godine, po ocjeni Vrhovnog suda, upućuje na nešto sasvim drugo. Iz tačke I tog protokola slijedi da obje strane potvrđuju da dug tuženog po osnovu štampe lista na 30. juni 2000. godine iznosi [...], dok iz Priloga uz pomenuti protokol slijedi da su ugovarači za svaku godinu ponaosob i u ukupnom zbroju utvrdili visinu duga tuženog koji on u potpunosti prihvata kao svoj dug i istovremeno izričito priznaje zastarjelu obavezu u smislu odredbe člana 366. ZOO u ukupnom iznosu od 1.276.071,61 KM. Posmatrajući navedena pismena stranaka, u kontekstu sa Aneksom na zaključeni Protokol od 31. jula 2000. godine, kojim su ove utvrdile i rokove izmirenja dogovorenog iznosa, Vrhovni sud je istakao da se pismeni Protokol sa Aneksom od 31. jula 2000. godine smatra, u smislu odredbe čl. 1089, 1090. i 1093. stav 1. ZOO, ugovorima o poravnanju stranaka kojim su one u potpunosti regulisale svoja međusobna dugovanja i potraživanja. Iz navedenih razloga, revizioni sud je zaključio da apelantov tužbeni zahtjev treba razmatrati kroz odredbu člana 124. ZOO u smislu izvršenja zaključenih ugovora stranaka od 31. jula 2000. godine. Kako tuženi nije ispunio svoju ugovorenu obavezu i isplatio apelantu iznos od 1.276.071,61 KM, na koji način je postupio suprotno odredbi člana 262 stav 1. ZOO, to su, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno postupili nižestepeni sudovi kada su obavezali tuženog na isplatu navedenog iznosa apelantu.
10. Međutim, kada je u pitanju apelantovo potraživanje iz osnova korištenja vode, struje, plina, obezbjeđenja i održavanja objekta u visini od 416.495,35 KM, kao i iznosa od 132.000,00 KM za 110 tona roto-papira utrošenog u toku rata, Vrhovni sud je istakao da potpisivanjem Protokola od 31. jula 2000. godine (st. II i III) tuženi nije, u smislu odredaba člana 387. ZOO, priznao dug i na taj način prekinuo zastarijevanje apelantovog potraživanja, kako to pogrešno tumače nižestepeni sudovi. Tumačeći navedene odredbe, Vrhovni sud je došao do zaključka da su se stranke saglasile da će potraživanja koja se odnose na struju, vodu...u iznosu od 416.495,35 KM regulisati kasnije (uz konstataciju da „Oslobođenje“ po ovim potraživanjima predlaže smanjenje na iznos od 213.017,68 KM...), a da će se za 110 tona roto-papira usaglasiti do kraja septembra 2000. godine..., na koji način su, po ocjeni Vrhovnog suda, ugovorne stranke samo konstatovale da će ta potraživanja biti naknadno regulisana. Iz navedenih razloga Vrhovni sud je usvojio prigovore tuženog istaknute u smislu pogrešne primjene materijalnog prava, te dosuđeni iznos glavnog duga umanjio za 132.000,00 KM, koliko se odnosi na potraživanje za roto-papir, i za iznos od 378.996,57 KM, koliko iznosi osporeno apelantovo potraživanje po osnovu režijskih i drugih troškova, tj. za ukupan iznos od 510.997,00 KM. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu revizione presude (stav 1. dispozitiva) primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP, dok je u ostalom dijelu (stav 2. dispozitiva) odlučeno primjenom odredbe člana 248. ZPP. Shodno preinačenju glavnog zahtjeva, primjenom odredaba člana 397. stav 2. u vezi sa članom 386. stav 2. i člana 387. ZPP, preinačena je i odluka o troškovima postupka shodno apelantovom uspjehu u ovom sporu od 70%.
11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant je, također, naveo i povredu prava da ne bude diskriminisan iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, naime, istakao da je Vrhovni sud u revizionom postupku pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO i ZPP, te da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda iz osporene odluke da je zastara potraživanja za režijske troškove djelimično priznata podneskom od 7. juna 2001. godine i da djelimično nije zastarjela. Također, apelant je naveo da je Vrhovni sud, jednostrano posmatrajući predmet, proglasio Protokol od 31. jula 2000. godine dokumentom koji ne prekida zastaru potraživanja. U tom smislu je apelant konstatovao da u spisu predmeta, a nasuprot stavu Vrhovnog suda, postoje nalazi i mišljenje vještaka koji ukazuju na činjenicu da utuženi iznos nije zastario za predmetni tužbeni zahtjev. Slijedom toga, apelant smatra da je utuženi iznos priznat predmetnim protokolom, te da je time priznat i dug.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U odnosu na navode apelacije da je Vrhovni sud u usporenoj odluci pogrešno primijenio materijalno pravo u pogledu pravne kvalifikacije sadržaja Protokola, u smislu odredbe člana 387. ZOO (priznanje duga), Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da apelant, osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić